Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3598/23 (M. V.)

Odluka donesena 25. 09. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Pritvor
  • Krivični postupak
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
  • Pretpostavka nevinosti
  • Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3598/23

Apelacija

Odluka o meritumu

25. 09. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-3598/23, rješavajući apelaciju Milorada Vukovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Angelika Nußberger, potpredsjednica

Helen Keller, sudija Ledi Bianku, sudija

Marin Vukoja, sudija

Larisa Velić, sudijana sjednici održanoj 25. septembra 2025. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Milorada Vukovića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 029460 23 Kž 11 od 27. juna 2023. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Milorad Vuković (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Vanja Pavlović, advokat iz Banje Luke, podnio je 8. avgusta 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 029460 23 Kž 11 od 27. juna 2023. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 029460 22 K od 19. juna 2023. godine. Apelant je u apelaciji predložio da Ustavni sud donese privremenu mjeru „puštanja apelanta na slobodu do donošenja odluke u ponovnom postupku“.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog javnog tužilaštva u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 16. avgusta 2023. godine da dostave odgovore na apelaciju. Pozvani su dostavili tražene odgovore, koji su 12. septembra 2023. godine dostavljeni apelantovoj punomoćnici na izjašnjenje. Apelantova punomoćnica je dostavila izjašnjenje u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

Uvodne napomene

4. Apelantu je pritvor inicijalno određen rješenjem Okružnog suda od 8. decembra 2021. godine zbog krivičnog djela neovlašćene proizvodnje i prometa opojnim drogama iz člana 207 stav 3 u vezi sa st. 2 i 1 Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ) iz razloga predviđenih odredbom člana 197 stav 1 tačka v) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP). Tužilaštvo je 28. marta 2022. godine podnijelo optužnicu protiv apelanta, uz koju je podnesen prijedlog za produženje pritvora. Optužnica je potvrđena te je rješenjem Okružnog suda od 13. aprila 2022. godine apelantu produžen pritvor. Određeno je da pritvor može trajati do izricanja prvostepene presude, najduže dvije godine od potvrđivanja optužnice, uz obaveznu dvomjesečnu kontrolu opravdanosti pritvora. Pritvor je redovno kontrolisan.

Osporena rješenja

5. Rješenjem Okružnog suda od 19. juna 2023. godine, u postupku redovne kontrole pritvora, utvrđeno je da nisu prestali razlozi zbog kojih je apelantu produžen pritvor, zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo neovlašćene proizvodnje i prometa opojnim drogama i krivično djelo omogućavanja uživanja opojnih droga, iz pritvorskog razloga iz člana 197 stav 1 tačka v) ZKP-a.

6. Okružni sud je u obrazloženju rješenja naveo da i dalje postoji osnovana sumnja kao opšti uslov za produženje pritvora, kako je obrazloženo u rješenju o produženju pritvora od 13. aprila 2022. godine. Ukazano je da postojanje osnovane sumnje proizlazi iz dokaza koji su dostavljeni sudu uz potvrđenu optužnicu. To su zapisnici o saslušanju svjedoka i brojni materijalni dokazi iz kojih proizlazi da je apelant angažovao druga lica radi prodaje opojne droge. Oni su se, ostvarujući međusobne kontakte neposredno i telefonom, neovlašćeno bavili kupovinom radi prodaje, posredovanjem u prodaji, stavljanjem u promet i prenošenjem opojne droge radi prodaje. Nadalje, Okružni sud je utvrdio da u odnosu na apelanta i dalje postoje posebni pritvorski razlozi iz člana 197 stav 1 tačka v) ZKP-a. Sud je imao u vidu da se apelantu na teret stavlja izvršenje krivičnih djela za koja se može izreći kazna zatvora od pet do 15 godina, čime je ispunjen objektivni uslov za postojanje tog posebnog pritvorskog razloga. Nadalje, sud je uvidom u izvod iz kaznene evidencije utvrdio da je apelant višestruki povratnik u izvršenju krivičnih djela (ukupno 16 osuda), da je ranije osuđivan za istovrsno krivično djelo neovlaštene proizvodnje i prometa opojnim drogama na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, odnosno da se radi o specijalnom povratniku. Imajući u vidu navedeno, sud je ocijenio da osude za ranije počinjena krivična djela nisu postigle svrhu specijalne prevencije. Sud je takođe naveo da način izvršenja krivičnog djela iz potvrđene optužnice predstavlja naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi apelant, ukoliko bi bio pušten da se brani sa slobode, mogao ponoviti isto ili slično krivično djelo. Ukazano je da se u konkretnom slučaju kod apelanta, višestrukog povratnika u vršenju krivičnih djela, nisu stekli uslovi za zakonsku rehabilitaciju, imajući u vidu vremenski period između izrečenih osuda i ponovnog vršenja krivičnih djela. Osim toga, iz apelantovih ličnih podataka sud je utvrdio da je nezaposlen, bez stalnih izvora prihoda i imovine i da se izdržava od pomoći roditelja, kao i da je nesporno konzument skupe opojne droge kokain. S obzirom na sve navedeno, sud je zaključio da sve te okolnosti predstavljaju naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant, ukoliko bude pušten na slobodu, ponoviti isto ili neko drugo krivično djelo kako bi na taj način pribavio novac potreban za egzistencijalne potrebe i nabavku opojne droge za ličnu upotrebu. Stoga je sud zaključio da u odnosu na apelanta i dalje postoji posebni pritvorski razlog iz člana 197 stav 1 tačka v) ZKP-a i da se nekom blažom mjerom ne bi mogla postići ista svrha, odnosno otkloniti realna opasnost od njegove nove kriminalne aktivnosti. Okružni sud je ocijenio neosnovanim apelantove tvrdnje da je mjeru pritvora potrebno zamijeniti mjerama zabrane zbog navodno promijenjenih okolnosti (izvedeni svi predloženi dokazi Tužilaštva), imajući u vidu nesumnjiv zaključak suda da i dalje postoje zakonski razlozi koji opravdavaju mjeru pritvora.

7. Rješenjem Vrhovnog suda od 27. juna 2023. godine odbijena je apelantova žalba. Vrhovni sud je u obrazloženju rješenja naveo da nisu osnovane apelantove tvrdnje da je prvostepeni sud zaključak o postojanju osnovane sumnje donio na osnovu nezakonitih dokaza. U vezi s tim je ukazano da se u ovoj fazi postupka utvrđuje osnovanost pritvora po uspostavljenim pritvorskim razlozima, tj. vrši se kontrola opravdanosti pritvora u smislu člana 202 stav 1 ZKP-a. Nadalje, Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim apelantove žalbene prigovore kojima je osporavao postojanje osnovane sumnje. Ukazano je da se prvostepeni sud pravilno pozvao na rješenje tog suda o produženju pritvora nakon potvrđivanja optužnice, u kojem je detaljno obrazloženo postojanje osnovane sumnje. Osim toga, Vrhovni sud je ukazao da su u prvostepenom rješenju pravilno ocijenjeni iskazi osumnjičenih koji potvrđuju apelantovu vezu s neovlašćenim prometom opojne droge. Data je ocjena dokaza pribavljenih sprovođenjem posebnih istražnih radnji, te iskaza poimenično navedenih svjedoka kao krajnjih kupaca i korisnika opojne droge, koji su detaljno opisali način i dogovor s individualno određenim optuženima u vezi s kupovinom opojne droge, precizirajući vrstu, količinu i novčane iznose za koje su kupovali drogu.

8. Ocijenjeni su neosnovanim i apelantovi žalbeni prigovori kojima je osporavao pravilnost zaključka prvostepenog suda o postojanju posebnog pritvorskog razloga iz člana 197 stav 1 tačka v) ZKP-a. U tom pogledu Vrhovni sud je ukazao da je prvostepeni sud za postojanje tih posebnih pritvorskih razloga dao detaljno i valjano obrazloženje, koje je Vrhovni sud u cijelosti prihvatio. Vrhovni sud je ocijenio pravilnim zaključak prvostepenog suda da način izvršenja krivičnog djela, kako je opisan u potvrđenoj optužnici, predstavlja naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan od ponavljanja djela. To, dovedeno u vezu s ostalim okolnostima, opravdava bojazan da će apelant boravkom na slobodi ponoviti krivično djelo. Vrhovni sud je takođe ukazao da apelantovo narušeno zdravstveno stanje ne predstavlja okolnost zbog koje ne bi mogao biti u pritvoru. Ukazano je da su kazneno-popravni zavodi obavezni da vode računa o zdravstvenom stanju pritvorenika te da je u konkretnom slučaju apelant više puta odvođen u UKCRS na ljekarske preglede. Vrhovni sud je, kao i Okružni sud, zaključio da se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti blaže mjere zabrane.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

9. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima povrijeđena prava iz čl. II/3d) i e) i II/4 Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 5, 6 i 14 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Apelant tvrdi da ni iz jednog dokaza navedenog u bilo kojem prijedlogu Tužilaštva za određivanje/produženje pritvora, niti iz činjeničnog opisa optužnice ne proizlazi postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret. Nadalje, tvrdi da su redovni sudovi svako produženje pritvora zasnovali na istim razlozima „prepisujući“ navode iz prijedloga Tužilaštva i ranijih rješenja, a da prilikom donošenja odluka nisu svaki put konkretno ocijenili postojanje ili nepostojanje razloga za lišenje slobode apelanta, odnosno da za to lišenje nisu dali jasne, konkretne i uvjerljive razloge. Takođe, ukazao je da iz oba osporena rješenja proizlazi da redovni sudovi nisu prije produženja pritvora nakon potvrđivanja optužnice razmotrili primjenu alternativnih mjera. Tvrdi da ga u ovom postupku tereti samo njegova prošlost, odnosno niz krivičnih djela koja je izvršio u mladosti. Nadalje, apelant smatra da je Okružni sud u osporenom rješenju prekršio princip pretpostavke nevinosti tako što je naveo „iz navedenih dokaza jasno proizlazi da su [apelant i drugi] angažovali druge optužene, radi prodaje opojne droge, […] na način što su ostvarujući međusobne kontakte neposredno i putem telefona neovlašteno se bavili kupovinom radi prodaje, posredovanjem u prodaji, stavljanjem u promet, prenošenjem radi prodaje opojn[e] drog[e] kokain“. Pri tome je ukazao da „takvo prejudiciranje opravdava Vrhovni sud u osporenom rješenju [što je radio i ranije] uopšte se ne osvrćući na navode odbrane“.

10. Apelant je takođe, ukazao da prvostepeni sud nije odlučio o četiri apelantove molbe za ukidanje pritvora. Vrhovni sud se nije očitovao o apelantovom prigovoru istaknutom u žalbi u ovom smislu. Naime, apelant je istakao da o njegovim molbama nikada nije odlučeno iako je na ročištima za glavni pretres isticao da je potrebno zakazati ročište za ukidanje pritvora zbog promijenjenih okolnosti (apelantovog zdravstvenog stanja). Naveo je da se sud oglušio o njegove molbe, odlučujući o pritvoru isključivo u okviru obavezne dvomjesečne kontrole opravdanosti pritvora.

b) Odgovori na apelaciju

11. Vrhovni sud je naveo da je taj sud savjesno i u mjeri u kojoj mu to nalažu odredbe ZKP-a cijenio sve navode iz žalbe i o njima dao sasvim jasne odgovore. Stoga, Vrhovni sud smatra da je i apelacija neosnovana, pa je predloženo da se odbije.

12. Okružni sud je naveo da ostaje pri razlozima koji su dati u obrazloženju osporenog rješenja. Sud smatra da su u postupku poštovana sva prava koja apelantu garantuju Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija i da nije došlo do kršenja prava na koja se apelant pozvao u apelaciji.

13. Tužilaštvo smatra da apelantu nisu povrijeđena prava na koja se pozvao u apelaciji te je predloženo da se apelacija odbije.

14. Apelantova punomoćnica je u izjašnjenju navela da ostaje pri svim povredama i navodima iznesenim u apelaciji.

V.Relevantni propisi

15. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17 i 66/18) u relevantnom dijelu glasi:

Razlozi za pritvor

Član 197. stav (1) tačka v) (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:

v) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna Pritvor nakon potvrđivanja optužnice

Član 202. (1) Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i nakon potvrđivanja optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.

VI.Dopustivost i meritum

16. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uslove propisane članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, da je podnesena u roku, kao i da ispunjava ostale uslove za dopustivost iz člana 18 stav (3) Pravila Ustavnog suda te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18 stav (4) Pravila Ustavnog suda.

17. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima povrijeđena prava iz čl. II/3d) i e) i II/4 Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 5, 6 i 14 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju.

a) Pravo na slobodu i bezbjednost

18. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

d) Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost.

19. Član 5 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa postupkom propisanim zakonom:

c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja lica u svrhu njegovog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinilo krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;

3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1 tačka

c) ovog člana izvodi se bez odlaganja pred sudiju ili drugo službeno lice ovlašćeno zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uslovljeno jemstvima da će se lice pojaviti na suđenju.

4. Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo da pokrene postupak u kome će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovog pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.

20. U konkretnom slučaju iz osporenih rješenja proizlazi da je apelantu produžen pritvor zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivična djela koja su propisana u KZ-u, zbog čega njegovo lišavanje slobode potpada pod član II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije.

21. Ustavni sud ukazuje da odredbe člana 5 stav 3 Evropske konvencije zahtijevaju da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje „zakonito“ u smislu navedenog člana i da obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštovanje člana 5 stav 3 Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterijume predviđene zakonom. Takođe, iako član 5 Evropske konvencije ne nameće obavezu sudiji koji ispituje opravdanost pritvora da se bavi svakim argumentom sadržanim u žalbi, prilikom odlučivanja o žalbi uhapšeno ili pritvoreno lice ima pravo na preispitivanje zakonitosti hapšenja i pritvaranja u postupku u kojem će se preispitati i procesni i materijalni uslovi koji su, shodno Evropskoj konvenciji, od ključnog značaja za zakonitost lišavanja slobode (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3869/21 od 16. decembra 2021. godine, tačka 35, dostupna na www.ustavnisud.ba).

22. Prema praksi Evropskog suda, „osnovana sumnja“ u smislu člana 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije da je krivično djelo počinjeno pretpostavlja postojanje činjenica ili informacija koje bi uvjerile objektivnog posmatrača da je određeno lice moglo počiniti djelo (vidi Selahattin Demirtaş protiv Turske (br. 2) [VV], broj 14305/17, presuda od 22. decembra 2020. godine, tačka 314). Pitanje koje se postavlja je da li se pritvor zasniva na dovoljno objektivnim elementima koji opravdavaju „osnovanu sumnju“ i da li su se sporne činjenice zaista dogodile (vidi Evropski sud, Lazoroski protiv Bivše Jugoslovenske Republike Makedonije, presuda od 8. oktobra 2009. godine, predstavka broj 4922/04, tačka 46). Šta se može smatrati „osnovanim“ zavisiće od svih okolnosti (vidi Evropski sud, Baser i Ozcelik protiv Turske, presuda od 13. septembra 2022. godine, predstavke br. 30694/15 30803/15, tačka 187). U kontekstu člana 5 stav 1 tačka c) Konvencije, pojam „osnovanost“ označava prag koji sumnja mora doseći da bi objektivnog posmatrača uvjerila u vjerovatnost optužbi (vidi Evropski sud, Kavala protiv Turske, broj 28749/18, presuda od 10. decembra 2019. godine, tačka 128).

23. Ustavni sud zapaža da je Okružni sud prilikom određivanja pritvora jasno obrazložio na osnovu kojih dokaza je izveo zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo za koje se tereti potvrđenom optužnicom. Odlučujući o apelantovoj žalbi, ni Vrhovni sud nije doveo u pitanje argumentaciju i zaključak prvostepenog suda u pogledu osnovane sumnje. Analizom obrazloženja osporenih odluka, Ustavni sud uočava da one sadrže razloge koji bi objektivnog posmatrača mogli uvjeriti da je apelant u mjerodavno vrijeme mogao počiniti krivična djela koja mu se stavljaju na teret. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je apelantovo lišenje slobode bilo zakonito i zasnovano na „razumnoj sumnji“ da je počinio krivično djelo.

24. Nadalje, u vezi s apelantovim tvrdnjama da su u obrazloženjima osporenih rješenja izostali valjani razlozi za postojanje posebnih pritvorskih razloga iz člana 197 stav 1 tačka

v) ZKP-a, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, razmatrajući apelantove iste žalbene navode, utvrdio da su u osporenom rješenju dati argumentovani razlozi o tome da postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant, ukoliko bude pušten na slobodu, ponoviti krivično djelo. Ukazano je da je apelant višestruki povratnik u vršenju krivičnih djela i da je njegova prethodna osuđivanost pravilno dovedena u vezu s ostalim okolnostima, uključujući i njegovo imovno stanje i nezaposlenost, što u svojoj ukupnosti opravdava bojazan da će apelant boravkom na slobodi ponoviti krivično djelo. Vrhovni sud je takođe utvrdio da je, s obzirom na zaključak o neophodnosti produženja pritvora apelantu, time dato i obrazloženje zašto se u konkretnom slučaju na apelanta ne mogu primijeniti mjere zabrane.

25. Sumirajući navedeno, Ustavni sud zaključuje da su redovni sudovi prilikom produženja pritvora apelantu imali u vidu zakonske uslove: postojanje osnovane sumnje, zaprijećenu kaznu i postojanje naročitih okolnosti koje ukazuju na bojazan od ponavljanja krivičnog djela. Imajući to u vidu, Ustavni sud smatra da, suprotno apelantovim tvrdnjama, razlozi koje su redovni sudovi imali u vidu prilikom donošenja osporenih odluka nisu proizvoljni jer su sudovi ponudili uvjerljiva i jasna obrazloženja kako za činjenična utvrđenja tako i za primjenu prava. Takođe, Vrhovni sud je, suprotno apelantovim navodima, razmotrio da li se svrha pritvora može ostvariti nekom drugom, blažom mjerom za uspješno vođenje krivičnog postupka protiv apelanta. Stoga, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog suda, dali dovoljne i relevantne razloge za produženje pritvora apelantu, pa proizlazi da su apelantovi navodi neosnovani.

26. Nadalje, apelant je naveo da su mu prava iz člana 5 Evropske konvencije povrijeđena zbog toga što je u više navrata podnosio molbe za ukidanje pritvora, o kojima se sud nije očitovao, niti je o njima odlučio. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da član 5 stav 4 Evropske konvencije garantuje pravo „svakome kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode“ da pokrene postupak ispitivanja zakonitosti pritvora i da bude pušten ako je pritvor nezakonit. Međutim, ova odredba ne nameće sudovima obavezu da pri ispitivanju žalbe na odluku o pritvoru odgovore na svaki argument naveden u žalbi. Garancije citiranog člana biće lišene svoje suštine ukoliko sud, oslanjajući se na domaći zakon i praksu, može tretirati kao irelevantne ili zanemariti konkretne činjenice na koje je u žalbi ukazano, a koje su takve da mogu dovesti u sumnju postojanje uslova koji su suštinski za „zakonitost“, u smislu Konvencije, u pogledu lišavanja slobode (vidi Evropski sud, Vadym Melnyk protiv Ukrajine, presuda od 15. septembra 2022. godine, predstavke br. 62209/17 i 50933/18, tačka 122).

27. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su, kako je to navedeno u prethodnim tačkama ove odluke, redovni sudovi prilikom produženja pritvora apelantu zaključili da su ispunjeni zakonski uslovi od uticaja na egzistiranje pritvora. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio mogućnost podnošenja žalbe. U toj žalbi apelant je, kao i u molbama za ukidanje pritvora, ukazao i na svoje narušeno zdravlje, označavajući to kao okolnost od značaja za egzistiranje pritvora. Vrhovni sud je te apelantove navode razmotrio i zaključio da to nije okolnost zbog koje apelant ne bi mogao biti u pritvoru s obzirom na to da mu je u pritvoru pružena adekvatna medicinska njega. Dakle, okolnost da sud nije odlučio o svakoj od podnesenih molbi pojedinačno sama po sebi ne predstavlja kršenje apelantovog prava iz člana 5 stav 4 Evropske konvencije, naročito imajući u vidu da apelant i molbe za ukidanje pritvora i žalbu protiv prvostepenog rješenja zasniva na istim argumentima (narušeno zdravlje). U konkretnom slučaju apelantovi argumenti nisu zanemareni, oni su razmotreni i na njih je odgovoreno u rješenju Vrhovnog suda, pri čemu je sud zaključio da to nisu okolnosti koje mogu dovesti do ukidanja pritvora. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, pri ocjeni opravdanosti produženja mjere pritvora apelantu, imali u vidu značaj osnovnog prava na slobodu i bezbjednost, s jedne, i naročite okolnosti koje su ispitane u svjetlu razloga „za“ i „protiv“ i ocijenjene u vezi s konkretnim okolnostima, s druge strane. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi naveli jasne i argumentovane razloge koji predstavljaju ozbiljne razloge od javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, pretežu nad apelantovim pravom na slobodu.

28. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da osporenim rješenjima nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije.

b) Pravo na pravično suđenje – pretpostavka nevinosti

29. Apelant ukazuje da mu je osporenim rješenjima povrijeđen princip pretpostavke nevinosti.

30. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

31. Član 6 stav 2 Evropske konvencije glasi:

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže krivim u skladu sa zakonom.

32. Apelant tvrdi da je Okružni sud povrijedio princip pretpostavke nevinosti, prejudicirajući ishod krivičnog postupka time što je naveo da iz provedenih dokaza „jasno proizlazi da su [apelant i drugi] angažovali druge optužene, radi prodaje opojne droge, […] na način što su ostvarujući međusobne kontakte neposredno i putem telefona neovlašteno se bavili kupovinom radi prodaje, posredovanjem u prodaji, stavljanjem u promet, prenošenjem radi prodaje opojn[e] drog[e] kokain“, kao i da Vrhovni sud tu povredu nije ispravio nego opravdao.

33. Ustavni sud podsjeća da se, za razliku od člana 6 stav 1 Evropske konvencije, povreda principa pretpostavke nevinosti ne ocjenjuje na osnovu postupka u cjelini, već kao zaseban procesni nedostatak. Ustavni sud ukazuje da član 6 stav 2 Evropske konvencije garantuje da se svako ko je optužen za krivično djelo smatra nevinim dok se njegova krivica ne dokaže po zakonu. Pretpostavka nevinosti po članu 6 stav 2 Evropske konvencije biće povrijeđena ako sudska odluka ili čak izjava funkcionera koja se odnosi na lice koje je optuženo za krivično djelo odražava mišljenje da je krivo prije nego što se njegova krivica dokaže po zakonu. Dovoljno je da u odsustvu zvanične odluke postoji određeno mišljenje koje ukazuje da sud ili funkcioner u pitanju smatra optuženog krivim, dok će preuranjeno iznošenje takvog jednog mišljenja od samog suda neizbježno prekršiti navedenu pretpostavku (vidi Evropski sud, Karakas i Yesilirmak protiv Turske, presuda od 28. juna 2005. godine, predstavka broj 43925/985, tačka 49).

34. Dovodeći navedene stavove u vezu s okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud zapaža da je konstatacija Okružnog suda koju apelant problematizuje iznesena u dijelu obrazloženja u kojem se taj sud bavio pitanjem postojanja osnovane sumnje. S obzirom na to, navedenu konstataciju Okružnog suda treba i tumačiti jedino u kontekstu obrazloženja tog opšteg uslova za produženje pritvora. Ustavni sud podsjeća da je cilj člana 6 Evropske konvencije da spriječi podrivanje pravičnog suđenja izjavama koje prejudiciraju krivicu, a date su u bliskoj vezi s postupkom. Stoga, Ustavni sud smatra da konstatacija koju je prvostepeni sud upotrijebio u konkretnoj situaciji prilikom obrazlaganja postojanja osnovane sumnje, u kontekstu ranije navedenih okolnosti, ne predstavlja izjavu o apelantovoj „krivici“ i ne dovodi u pitanje poštovanje pretpostavke nevinosti.

35. Stoga, Ustavni sud smatra da nema kršenja apelantovog prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 2 Evropske konvencije.

c) Ostali navodi

36. Apelant je u apelaciji naveo i da su mu povrijeđena prava iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije i prava iz Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Analizom tih navoda Ustavni sud je utvrdio da se i ti navodi suštinski odnose na (ne)postojanje dokaza i razloga za postojanje osnovane sumnje i posebnih pritvorskih razloga, što je detaljno obrazloženo u prethodnim tačkama ove odluke, zbog čega ih nije potrebno posebno obrazlagati.

VII.Zaključak

37. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije kada su redovni sudovi dali jasne i argumentovane razloge kako za postojanje osnovane sumnje tako i za postojanje posebnih pritvorskih razloga iz člana 197 stav 1 tačka v) ZKP-a zbog kojih je apelantu produžen pritvor, uz razloge koji predstavljaju ozbiljne razloge od javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, pretežu nad pravom na ličnu slobodu i bezbjednost.

38. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 2 Evropske konvencije u situaciji kada iz sintagme koju je Okružni sud upotrijebio prilikom obrazlaganja razloga na osnovu kojih je zaključio da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret proizlazi da ona ne predstavlja izjavu o apelantovoj „krivici“.

39. S obzirom na odluku o meritumu u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.

40. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

41. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3598/23 (M. V.) | Sudska praksa | Aktio