Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-174/22 (A. D. i drugi)
Odluka donesena 27. 11. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-174/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 11. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. novembra 2025. godine, u predmetu broj AP-174/22,rješavajući apelaciju Amera Degirmendžića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Amer Degirmendžić, Belmira Kolašević, Mirza Degirmendžić, Zakir Turbić, Edib Muminovića i Kadir Karavdić protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 K 074648 21 Kž 2 od 29. oktobra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Amer Degirmendžić, Belmira Kolašević, Mirza Degirmendžić, Zakir Turbić, Edib Muminovića i Kadir Karavdić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Zahid Hadžić, advokat iz Visokog, podnijeli su 14. januara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 0 K 074648 21 Kž 2 od 29. oktobra 2021. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 41 0 K 074648 20 K 2 od 13. aprila 2021. godine, apelanti su oglašeni krivima da su na način opisan u presudi počinili krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 383 stav 1. Krivičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZ) u vezi sa članom 31. KZ, a drugoapelantica produženo krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 1. KZ u vezi sa čl. 31. i 55. KZ. Općinski sud je apelantima izrekao uvjetne osude kojim su im utvrđene kazne zatvora, i to drugoapelantici u trajanju od jedne godine i šest mjeseci koja se neće izvršiti ako u roku od tri godine ne učini novo krivično djelo, a ostalim apelantima kaznu zatvora od jedne godine koja se neće izvršiti ako apelanti u roku od dvije godine ne počine novo krivično djelo. Sud je utvrdio da su prvoapelant, drugoapelantica i trećeapelantica, kao članovi komisije za bodovanje kandidata prijavljenih po konkursu škole, zajednički i u dogovoru bodovali kandidate suprotno propisima. Sud je naveo da su apelanti ovo radili tako što svjesno nisu uzeli u obzir radni staž kandidata J. L. iz radne knjižice, zbog čega je taj kandidat dobio manje bodova. Za razliku od navedenog, apelanti su kandidatu S. H. dali više bodova bodujući volonterski staž i vrijeme provedeno na čekanju za posao. Nakon intervjua sa kandidatima, na osnovu ovakve bodovne liste, posao profesora istorije dobio je S. H.
3. Tačkom 2. presude je utvrđeno da su drugoapelantica, četvrtoapelant, petoapelant i šestoapelant, kao službene osobe, i to kao predsjednik i članovi školskog odbora, u namjeri pribavljanja koristi za S.H. u vidu zaposlenja, iskoristili službeno ovlaštenje da izaberu nastavnika, rješavaju po prigovorima i žalbama i donose konačne odluke. Sud je naveo da su apelanti svjesno postupili protivno propisima, oglušili se na upozorenje koje je po predstavci J. L. donijelo Ministarstvo za obrazovanje nauku, kulturu i sport (u daljnjem tekstu: upozorenje Ministarstva), a kojim su bili dužni prijem kandidata izvršiti u skladu sa Zakonom o srednjoj školi i kriterijima o načinu bodovanja kandidata. Iako je J. L. detaljno ukazivao na propuste, apelanti su paušalno zaključili da su njegovi navodi neosnovani i odbili njegov prigovor bez obrazloženja, nakon čega je odluka o prijemu u radni odnos S.H. postala konačna.
4. Do ovakvog zaključka sud je došao na osnovu iskaza apelanata, svjedoka J. L., S. H., direktora škole, kao i materijalne dokumentacije koju je naveo i analizirao. Sud je zaključio da su apelanti zajednički i sa umišljajem, preduzimali radnje kako je prethodno navedeno i da su od samog početka imali dogovor da pogoduju kandidatu H.S. sa ciljem njegovog zaposlenja na radno mjesto profesora istorije. Također, sud je zaključio da su apelanti kandidata J.L. vrlo dobro poznavali od ranije, jer je radio u školi na određeno vrijeme i u prethodnoj godini imao više bodova od H.S., ali iz samo njima poznatih razloga nije im odgovarao, pa su poduzeli radnje da ga eliminišu. U odnosu na prigovor odbrane da nije dokazan umišljaj apelanata, sud je naveo da su apelanti znali da kao članovi komisije za bodovanje i školskog odbora dužni raditi i odlučivati zakonito, shodno opštim aktima i prema upozorenju Ministarstva, a što su propustili učiniti, sa namjerom da posao dobije H. S.
5. Kantonalni sud je presudom broj 41 0 K 074648 21 Kž 2 od 29. oktobra 2021. godine odbio žalbe apelanata i potvrdio prvostepenu presudu. Kantonalni sud je naveo da su žalbe apelanata ukazivale na nepostojanje umišljanja, obrazloženja o odlučnim činjenicama na kojima se zasniva zaključak o krivici apelanata, načinu kako je sud ocijenio dokaze i utvrdio činjenično stanje, te da prvostepena presuda nije jasna. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenice i okolnosti koje su relevantne za donošenje zaključka o postojanju umišljaja, pozivajući se pri tome osnovano na činjenicu da je svim apelantima, kao članovima komisije za bodovanje i članovima školskog odbora, bilo poznato da je kandidat J. L. bio ispred kandidata H. S. po broju bodova. Dalje, Kantonalni sud je naglasio da očigledno nije osnovana teza odbrane da su svi kandidati bodovani na osnovu pravilnika i kriterija, te je ukazao na propuste prilikom odlučivanja po prigovoru J. L., odnosno na postupanje suprotno zakonu, pravilnicima i kriterijima. Kantonalni sud je također ukazao da je tačno da je prvostepeni sud u obrazloženje odluke unio određene analize i ocjene koje je istaklo Tužilaštvo u završnom izlaganju, ali navedeno ne čini presudu nezakonitom, jer se radi o analizi koji je sud preuzeo i nadogradio svojim ocjenama i analizama. U suštini, Kantonalni sud je podržao razloge za donošenje osuđujuće presude protiv apelanata koje je u obrazloženju naveo prvostepeni sud.
6. Apelanti u apelaciji ukazuju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti u suštini ponavljaju navode koje su iznosili i tokom krivičnog postupka. Naročito, apelanti ponovo ističu da je došlo do bitnih povreda odredba krivičnog postupka zbog toga je izostalo obrazloženje o odlučnim činjenicama i krivici apelanata. Sud je uopšteno cijenio žalbene navode apelanta, te nisu slijedili upute iz ranije donijetog rješenja kojim je presuda ukinuta. Apelanti navode da presudi nedostaje utvrđenje za radnje svih apelanta pojedinačno u odnosu na krivično djelo za koje su osuđeni, kao i postojanje umišljaja. Apelanti osporavaju način na koji je sud cijenio dokaze, npr. iskaz oštećenog J.L. i druge, slijedom čega je i činjenično stanje pogrešno utvrđeno. Apelanti smatraju da nisu dokazani svi navodi iz optužnice, te smatraju da nema elementa krivičnog djela za koje su osuđeni.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
9. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
11. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
12. Ustavni sud primjećuje da se navodi apelanta odnose na tvrdnje o proizvoljnoj ocjeni dokaza, pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. U vezi sa navodima koji se tiču utvrđenog činjeničnog stanja, primjene prava i proizvoljnosti u odlučivanju, Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. s daljnjim referencama objavljena na www.ustavnisud.ba).
13. Primjenjujući ove standarde na konkretnu situaciju, Ustavni sud smatra da je Općinski sud dao jasna i dovoljna obrazloženja na osnovu kojih dokaza je došao do zaključka da su apelanti na način opisan u presudi, učinili krivično djelo koje im je stavljeno na teret, pozivajući se na zakone, pravila i kriterije čije odredbe nisu poštovali, ukazujući na prethodno poznavanje oba kandidata, kao i način kako je postupak proveden i odlučeno o prigovorima J.L. Navode koje iznose u apelaciji apelanti su iznosili i u žalbi, koja je odbijena presudom Kantonalnog suda. Imajući u vidu navode apelanata i činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da osporene presude sadrže jasna i uvjerljiva obrazloženja kako o činjeničnim tako i o pravnim utvrđenjima, pa se takva utvrđenja ne mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“, a apelanti samo ponavljaju iste navode koje su već ispitali redovni sudovi. Osim toga, apelanti ne navode, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka druga procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na štetu apelanta. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.
14. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman