Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1941/22 (A. D.)
Odluka donesena 26. 03. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Bračna stečevina
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Ugovor o poklonu
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1941/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 03. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. marta 2026. godine, u predmetu broj AP-1941/22, rješavajući apelaciju Admira Delmanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Admira Delmanovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 126 0 P 181057 21 Gž 2 od 15. marta 2022. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Admir Delmanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lukavca, kojeg zastupa Mirza Telalović, advokat iz Tuzle, podnio je 31. maja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 126 0 P 181057 21 Gž 2 od 15. marta 2022. godine i Presude Općinskog suda u Lukavcu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 126 0 P 181057 15 P od 23. jula 2021. godine.
2. Presudom Općinskog suda, u dijelu koji apelant osporava apelacijom, odbijen je apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da sud utvrdi da bračnu stečevinu parničnih stranaka s dijelovima od po ½ čini novčana ušteđevina u određenom novčanom iznosu, te da se obaveže tužiteljica S. S. (u daljnjem tekstu: tužiteljica) da apelantu isplati određeni novčani iznos. Istom presudom odbijen je i apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da sud obaveže tužiteljicu da mu isplati određeni novčani iznos na ime vlastitog ulaganja u zemljište pobliže označeno u izreci.
3. Općinski sud je u obrazloženju naveo da je brak parničnih stranaka zaključen 11. novembra 1991. godine, te da je razveden presudom Općinskog suda u Tuzli od 2. decembra 2004. godine. Dalje je naveo da među parničnim strankama nije bilo sporno da je zemljište na kojem je izgrađen stambeni objekt apelant stekao na osnovu ugovora o poklonu, i to prije zaključenja braka s tužiteljicom. U vezi s tim, sud je ukazao da je apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tužiteljica isplati određeni novčani iznos na ime vrijednosti tog zemljišta neosnovan. Naime, ukazao je da su parnične stranke zajedničkom izgradnjom objekta u toku trajanja bračne zajednice stekle suvlasništvo na zemljištu pod objektom i na zemljištu koje služi za redovnu upotrebu objekta, koji su pravno jedinstvo . U vezi s tim, naveo je da je apelant dozvoljavajući izgradnju zajedničkog stambenog objekta na svom zemljištu time izrazio volju da uloži svoju posebnu imovinu u stjecanje bračne stečevine, zbog čega mu ne pripada pravo da sada traži isplatu vrijednosti tog zemljišta. Nadalje, sud je ukazao da apelant nije dokazao da su on i tužiteljica radom tokom trajanja bračne zajednice stekli ušteđevinu. Naime, naveo je da je apelant tvrdio da je tužiteljica od njihove ušteđevine kupila stan. Međutim, Općinski sud je ukazao da apelant na te okolnosti nije proveo niti jedan dokaz. Pri tome je istakao da apelant nije čak pristupio ni da se sasluša u svojstvu parnične stranke, pa da navedenu tvrdnju pokuša dokazati barem vlastitim iskazom. S druge strane, sud je ukazao da je tužiteljica navela da je nakon faktičkog prekida bračne zajednice otišla raditi u Afganistan, te da je nakon jedne godine kupila stan za koji je ona lično zaradila novac nakon razvoda braka.
4. Presudom Kantonalnog suda apelantova žalba je odbijena. Kantonalni sud je u obrazloženju, između ostalog, naveo da je prvostepeni sud pravilno ukazao na razloge zbog kojih nije osnovan apelantov protivtužbeni zahtjev za isplatu određenog novčanog iznosa na ime vrijednosti zemljišta. Dalje je ukazao da apelant, u skladu s odredbom člana 7. stav 1, u vezi sa članom 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku, nije dokazao tvrdnje da bračnu stečevinu parničnih stranaka s dijelom od po ½ čini novčana ušteđevina. Imajući to u vidu, Kantonalni sud je zaključio da je pravilna odluka prvostepenog suda i u ovom dijelu.
5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da se iz obrazloženja osporenih odluka ne može zaključiti zbog čega su redovni sudovi odbili apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da sud obaveže tužiteljicu da mu na ime vlastitog ulaganja u bračnu stečevinu zemljišta za izgradnju kuće na određenoj parceli isplati određeni iznos. Nadalje, apelant navodi da je tužiteljica bila dužna dokazati odakle joj ušteđevina za koju se prostom aritmetičkom operacijom može zaključiti da je nije mogla steći nakon prestanka bračne zajednice. Osim toga, apelant smatra da su ga redovni sudovi svojim postupanjem, prihvatajući pravila dokazivanja na takav rigidan način, lišili ustavom zajamčenih prava.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
7. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
b) Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
8. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
10. Nadalje, apelant smatra da su redovni sudovi proizvoljno utvrdili činjenice i proizvoljno primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi detaljno obrazložili zašto su apelantovi protivtužbeni zahtjevi koji se odnose na novčanu ušteđevinu i ulaganje u zemljište neosnovani. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
12. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman