Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-821/22 (JP „Komunalac“ d.o.o. Odžak)

Odluka donesena 19. 02. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-821/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 02. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 19. februara 2026. godine, u predmetu broj AP-821/22, rješavajući apelaciju JP „Komunalac“ d.o.o. Odžak, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija JP „Komunalac“ d.o.o. Odžak podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 25 0 Ps 041521 19 Rev od 21. oktobra 2021. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. JP „Komunalac“ d.o.o. Odžak (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Aladin Mujkanović, advokat iz Tešnja, podnio je 4. marta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 25 0 Ps 041521 19 Rev od 21. oktobra 2021. godine.

Uvodne napomene

2. „Ćosićpromex“ d.o.o. Usora (u daljnjem tekstu: tužitelj) kao izvođač radova i apelant kao naručitelj zaključili su ugovor o izvođenju radova radi izgradnje vodotornja u općini Odžak od 14. decembra 2012. godine (u daljnjem tekstu: ugovor o izvođenju radova), aneks ugovora o izvođenju radova od 3. januara 2014. godine, te ugovor o izvođenju dodatnih radova na izgradnji vodotornja od 25. jula 2014. godine (u daljnjem tekstu: ugovor o izvođenju dodatnih radova).

3. Tužitelj je 25. februara 2014. godine sačinio petu privremenu situaciju za izvršene radove zaključno sa 24. februarom 2014. godine, a 6. maja 2014. godine i šestu privremenu situaciju za izvršene radove zaključno sa 12. martom 2014. godine. Osporeni postupak

4. Tužitelj je podnio tužbu protiv apelanta radi isplate duga po petoj i šestoj privremenoj situaciji.

5. Presudom Općinskog suda u Orašju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) apelant je obavezan da tužitelju na ime glavnog duga isplati određeni iznos preciziran u izreci presude sa zakonskim zateznim kamatama počevši od 27. novembra 2015. godine do isplate (na iznos duga po petoj privremenoj situaciji), odnosno od 15. oktobra 2014. godine do isplate (na iznos duga po šestoj privremenoj situaciji).

6. Općinski sud je u obrazloženju, između ostalog, naveo da je proveo dokaze uvidom i čitanjem u brojnu materijalnu dokumentaciju koju su predložili tužitelj i apelant te da su saslušani svjedoci. Sud je ukazao šta proizlazi iz sadržaja dokaza na kojima je zasnovao svoju odluku, pri čemu je naveo da je cijenio i ostale provedene dokaze, ali da ih nije posebno obrazlagao jer nisu od utjecaja na drugačije odlučenje. Sud je istakao da je utvrdio da su radovi po spornim privremenim situacijama u cijelosti izvršeni u skladu s izvedbenim projektom. Dalje je ukazao da nisu osnovane apelantove tvrdnje da radovi nisu izvršeni u skladu s glavnim projektom i ugovorom o izvođenju radova. Naime, naveo je da je zaključen aneks ugovora o izvođenju radova kojim je ugovoreno da je sastavni dio ugovora o izvođenju radova izvedbeni projekat, prema kojem su radovi sadržani u privremenim situacijama i izvršeni. U odnosu na navode o tome da supervizor projekta nije ovjerio sporne privremene situacije, sud je ukazao da je obaveza supervizorove ovjere predviđena ugovorom o dodatnim radovima. Međutim, istakao je da su se sporne situacije odnosile na radove koji su bili izvršeni prije zaključenja tog ugovora. Imajući u vidu da su radovi po spornim privremenim situacijama u cijelosti izvršeni, a da apelant nije platio ugovorenu naknadu, sud je zaključio da je tužiteljev tužbeni zahtjev osnovan, shodno odredbi člana 630. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, u vezi sa članom 632. i članom 633. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima. Odredbom člana 630. Zakona o obligacionim odnosima propisano je da se ugovorom o građenju izvođač obavezuje da, prema određenom projektu, sagradi, u ugovorenom roku, određenu građevinu na određenom zemljištu ili da na takvom zemljištu, odnosno na već postojećem objektu izvrši kakve druge građevinske radove, a naručitelj se obavezuje da mu za to isplati određenu cijenu, dok je odredbama čl. 632. i 633. Zakona o obligacionim odnosima reguliran nadzor nad radovima i kontrola kvaliteta materijala, kao i odstupanje od projekta.

7. U odnosu na odluku o zakonskim zateznim kamatama, sud je ukazao da na osnovu provedenih dokaza nije mogao zaključiti kada je apelantu dostavljena na plaćanje peta privremena situacija. Imajući to u vidu, istakao je da je apelanta obavezao da na iznos duga po toj situaciji plati zakonske zatezne kamate počevši od dana podnošenja tužbe (27. novembar 2015. godine). Dalje je naveo da je utvrdio da je apelantu šesta privremena situacija dostavljena poštom 14. oktobra 2015. godine, pa je narednog dana pao u docnju. Imajući to u vidu, sud je naveo da je apelanta obavezao da na iznos duga po toj situaciji plati zakonske zatezne kamate počevši od 15. oktobra 2014. godine. U konačnici, istakao je da je odluku o isplati zakonskih zateznih kamata donio na osnovu člana 277. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima.

8. Presudom Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) djelimično je uvažena apelantova žalba, te je prvostepena presuda preinačena u dijelu koji se odnosi na zakonske zatezne kamate u odnosu na šestu privremenu situaciju. U preostalom dijelu prvostepena presuda je potvrđena. Kantonalni sud je u obrazloženju, između ostalog, ukazao da je prvostepeni sud vjerovatno omaškom naveo da je u odnosu na šestu privremenu situaciju apelant pao u docnju 15. oktobra 2014. godine, umjesto 15. oktobra 2015. godine. Imajući to u vidu, sud je naveo da je u tom dijelu preinačio prvostepenu presudu.

9. Presudom Vrhovnog suda odbijena je apelantova revizija. Vrhovni sud je u obrazloženju naveo da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili relevantne odredbe Zakona o obligacionim odnosima. Sud je ukazao da je bez osnova revizioni prigovor da sporne privremene situacije nisu bile ovjerene od ugovornog organa i supervizora budući da je utvrđeno da su radovi po njima u cijelosti izvršeni u skladu s izvedbenim projektom. Osim toga, sud je ukazao i da je tačan revizioni prigovor da nije utvrđen tačan datum dostavljanja apelantu pete privremene situacije, pa da bi se na osnovu toga mogao utvrditi datum dospjelosti potraživanja po toj situaciji, a samim tim i datum kada je apelant pao u docnju. Stoga je sud zaključio da nije na apelantovu štetu odluka da zakonska zatezna kamata na iznos duga po petoj privremenoj situaciji teče od dana podnošenja tužbe jer je ta situacija nesumnjivo dostavljena apelantu prije podnošenja tužbe. U konačnici, sud je ukazao da je cijenio i ostale prigovore, ali da ih nije posebno obrazlagao jer nisu od odlučnog značaja.

10. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da nije odgovoreno na sve revizione, odnosno žalbene tvrdnje. Dalje ističe da prvostepena odluka nije zasnovana na svim provedenim dokazima, te da su određeni dokazi pogrešno interpretirani. Apelant ukazuje da je odredbom člana 6.3. ugovora o izvođenju radova, između ostalog, propisano da privremenu situaciju obavezno pregleda i ovjerava ugovorni organ, bez čije ovjere nije moguće izvršiti plaćanje. Također, ukazuje da redovni sudovi nisu cijenili ni odredbu člana 5. ugovora o izvođenju dodatnih radova, kojom je ugovoreno da, pored nadzornog odbora, privremenu situaciju potpisuje i ovjerava i supervizor. Osim toga, ukazuje na nezakonitost pobijane odluke i u dijelu kojim je obavezan na plaćanje zakonskih zateznih kamata jer mu peta privremena situacija nije dostavljena, a šestu privremenu situaciju je argumentirano osporio.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

12. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

b) Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

13. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

14. Ustavni sud primjećuje da je apelant javno preduzeće. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, državni organi i javna preduzeća kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, ali ne i iz Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP-39/03 od 27. februara 2004. godine, tač. 14. i 15, i AP-3444/19 od 7. aprila 2021. godine, tačka 28, objavljene na www.ustavnisud.ba). Međutim, primjenljivi standardi su isti.

15. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

16. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

17. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava. Stoga, ne može se reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“ ni u dijelu odluke o tužbenom zahtjevu, niti u dijelu odluke koji se odnosi na zakonske zatezne kamate. Naime, Ustavni sud zapaža da je u postupku utvrđeno da su radovi po spornim privremenim situacijama u cijelosti izvršeni u skladu s izvedbenim projektom, a da apelant nije platio ugovorenu naknadu. Imajući u vidu navedeno, kao i sadržaj odredbe člana 630. Zakona o obligacionim odnosima (vidi tačku 6. ove odluke), Ustavni sud ne zapaža bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Također, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi detaljno obrazložili i zašto nisu osnovani apelantovi prigovori kojima ukazuje da sporne privremene situacije nisu bile ovjerene od ugovornog organa i supervizora, a koje ponavlja i u apelaciji, kao i da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka odgovorili na sva pitanja koja su bila ključna za donošenje odluke. U takvim obrazloženjima Ustavni sud ne zapaža bilo kakvu proizvoljnost. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka druga procesna garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine na njegovu štetu.

18. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

19. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-821/22 (JP „Komunalac“ d.o.o. Odžak) | Sudska praksa | Aktio