Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1333/22 (A.H. i drugi)
Odluka donesena 19. 02. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Izvršenje
- Finansijska konsolidacija
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1333/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 02. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 19. februara 2026. godine, u predmetu broj AP-1333/22, rješavajući apelacije A. H. i M. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
A. H. protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 I 172582 21 Gž od 26. januara 2022. godine i
M. M. protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 I 162675 21 Gž od 1. februara 2022. godinezbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-1333/22
1. A. H. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Sadudin Zaklan, advokat iz Mostara, podnio je 18. aprila 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 I 172582 21 Gž od 26. januara 2022. godine i Rješenja Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 I 172582 21 P 2 od 23. februara 2021. godine.
AP-1334/22
2. M. M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Sadudin Zaklan, advokat iz Mostara, podnio je 18. aprila 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Kantonalnog suda broj 58 0 I 162675 21 Gž od 1. februara 2022. godine i Rješenja Općinskog suda broj 58 0 I 162675 19 P 3 od 17. maja 2021. godine.
3. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1333/22.
4. Apelanti su 12. jula 2019. godine podnijeli Općinskom sudu prijedloge za izvršenje protiv „Aluminija“ d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: izvršenik) na novčanim sredstvima izvršenika, na osnovu izvršnih isprava – pravomoćnih presuda Općinskog suda br. 58 0 Rs 172582 15 Rs od 10. maja 2017. godine i 58 0 Rs 162675 15 Rs od 7. januara 2016. godine.
5. Rješenjima o izvršenju Općinskog suda od 26. i 30. septembra 2019. godine određena su predložena izvršenja.
6. Rješenjima Općinskog suda usvojeni su prigovori izvršenika, rješenja o izvršenju su stavljena van snage, te su izvršni postupci obustavljeni i ukinute sve provedene izvršne radnje. Istovremeno, prijedlozi za izvršenje apelanata su odbačeni.
7. Općinski sud je u obrazloženjima ukazao da je odredbama člana 9. stav (1) Zakona o finansijskoj konsolidaciji privrednih društava u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o konsolidaciji) propisano da se u toku postupka finansijske konsolidacije ne mogu pokrenuti postupci prinudne naplate potraživanja nad imovinom društva koje se konsolidira. U vezi s tim, ukazao je da su prijedlozi za izvršenje podneseni 12. jula 2019. godine, poslije stupanja na snagu odluke Vlade Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vlada FBiH) o finansijskoj konsolidaciji izvršenika od 25. oktobra 2018. godine (stupila na snagu osmog dana od dana objavljivanja u službenim novinama, tj. 1. novembra 2018. godine), zbog čega postoje činjenice koje sprečavaju provođenje izvršenja. Stoga je Općinski sud u cijelosti ocijenio osnovanim prigovor izvršenika, na osnovu odredbe člana 49. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP).
8. Rješenjima Kantonalnog suda odbijene su žalbe apelanata kao neosnovane i prvostepena rješenja su potvrđena. Kantonalni sud je naveo da je Vlada FBiH, na osnovu čl. 8. i 11. stav 4. Zakona o konsolidaciji, donijela odluku o finansijskoj konsolidaciji izvršenika kojom je odobreno pokretanje postupka finansijske konsolidacije izvršenika najdalje do 10. jula 2019. godine. Dalje je ukazao da je odlukom Vlade FBiH od 12. jula 2019. godine (stupila na snagu danom donošenja) produžen rok postupka finansijske konsolidacije izvršenika do 10. decembra 2019. godine, te da je odlukom Vlade FBiH od 28. novembra 2019. godine taj rok produžen do 31. decembra 2021. godine. Osim toga, Kantonalni sud je ukazao na pravno shvatanje Vrhovnog suda u Odluci broj 51 0 Rs 068824 16 Spp od 30. septembra 2016. godine iz kojeg, između ostalog, proizlazi da će se prijedlozi za pokretanje izvršnog postupka podneseni nakon stupanja na snagu odluke o finansijskoj konsolidaciji odbaciti. Imajući u vidu da su prijedlozi za izvršenje podneseni za vrijeme trajanja finansijske konsolidacije izvršenika, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je usvojio prigovore izvršenika, obustavio izvršenja i ukinuo provedene radnje, te odbacio prijedloge apelanata za izvršenje. Također je istakao da nije od značaja kada je nastao dug prema apelantima. Apelacioni navodi
9. Apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelanti, u suštini, ponavljaju navode koje su iznosili i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatraju da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Apelanti smatraju da u momentu podnošenja prijedloga za izvršenje izvršenik nije bio u postupku finansijske konsolidacija budući da je bilo propisano da finansijska konsolidacija ne može trajati duže od 10. jula 2019. godine. Također, ističu da izvršenik nije bio u postupku finansijske konsolidacije jer su prijedloge za izvršenje podnijeli prije stupanja na snagu izmjena i dopuna Zakona o finansijskoj konsolidaciji izvršenika kojima je propisano da finansijska konsolidacija može trajati najduže do 31. decembra 2021. godine.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava apelanata u suštini odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-
4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
13. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz navoda apelanata, Ustavni sud zapaža da apelanti ponavljaju navode koje su isticali i u redovnom postupku, te da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naročito, Ustavni sud zapaža da apelanti tvrde da izvršenik nije bio u postupku finansijske konsolidacije jer su prijedloge za izvršenje podnijeli prije stupanja na snagu izmjena i dopuna Zakona o finansijskoj konsolidaciji. Međutim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi donijeli odluke u skladu s odredbama Zakona o finansijskoj konsolidaciji i stavom iz pravnog shvatanja odluke Vrhovnog suda, te u skladu s odlukama Vlade FBiH kojima je produžavan rok postupka finansijske konsolidacije izvršenika. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je već razmatrao slične apelacione navode i da nije utvrdio kršenje prava na pravično suđenje (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-3832/20 od 9. februara 2022. godine, tačka 11, dostupna na www.ustavnisud.ba). Također, apelanti ne navode niti Ustavni sud zapaža da je u provedenim postupcima prekršena neka druga procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njihovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnim slučajevima ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava apelanata na pravično suđenje. Apelanti su se pozvali i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnim slučajevima ništa ne ukazuje da je njihovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
14. Apelanti su se pozvali i na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da član 14. Evropske konvencije nije nezavisan, nego da ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredbi Evropske konvencije i njenih protokola (vidi Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, tačka 21). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelanti nisu dostavili nikakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da su u postupku diskriminirani po nekom od zabranjenih osnova u vezi s uživanjem prava iz Evropske konvencije, niti da to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud zaključuje da te navode neće razmatrati.
15. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ničega što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman