Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2504/23 (ALPEN - MIT d.o.o. Široki Brijeg)
Odluka donesena 19. 09. 2024.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Upravni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2504/23
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 09. 2024.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, dopredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i suci Mirsad Ćeman, Helen Keller, Ledi Bianku i Marin Vukoja, na sjednici održanoj 19. rujna 2024. godine, u predmetu broj AP-2504/23, rješavajući apelacije koje je podnio ALPEN-MIT d.o.o. Široki Brijeg, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje je podnio ALPEN-
MIT d.o.o. Široki Brijeg protiv:
- Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 09 0 U 035296 22 Uvp od 16. ožujka 2023. godine
- Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 09 0 U 035543 22 Uvp od 16. ožujka 2023. godine
- Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 09 0 U 035295 23 Uvp od 16. ožujka 2023. godine
- Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 09 0 U 035298 22 Uvp od 20. travnja 2023. godine i
- Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 09 0 U 035291 23 Uvp od 5. srpnja 2023. godinezbog toga što su očigledno (prima facie) neutemeljene.
OBRAZLOŽENJE
1. ALPEN-MIT d.o.o. Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: apelant), koji zastupa Dejan Vračić, odvjetnik iz Sarajeva, podnio je 26. svibnja 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 U 035296 22 Uvp od 16. ožujka 2023. godine. Apelacija je registrirana pod brojem AP-2504/23.
2. Apelant, kojeg zastupa isti punomoćnik, podnio je 29. svibnja 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 09 0 U 035543 22 Uvp od 16. ožujka 2023. godine. Apelacija je registrirana pod brojem AP-2528/23.
3. Apelant, kojeg zastupa isti punomoćnik, podnio je 29. svibnja 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 09 0 U 035295 23 Uvp od 16. ožujka 2023. godine. Apelacija je registrirana pod brojem AP-2536/23.
4. Apelant, kojeg zastupa isti punomoćnik, podnio je 23. lipnja 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 09 0 U 035298 22 Uvp od 20. travnja 2023. godine. Apelacija je registrirana pod brojem AP-2910/23.
5. Apelant, kojeg zastupa isti punomoćnik, podnio je 6. listopada 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 09 0 U 035291 23 Uvp od 5. srpnja 2023. godine. Apelacija je registrirana pod brojem AP-4257/23.
Spajanje predmeta
6. S obzirom na to da se navedene apelacije odnose na istog apelanta i temelje na istim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud je, u skladu sa člankom 32. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2504/23.
Činjenice
7. Rješenjima Federalnog ministarstva poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), koja su donesena u razdoblju od 3. do 31. prosinca 2014. godine, apelantu je odobrena novčana potpora iz proračuna Ministarstva za sufinanciranje proizvodnje orijentirane izvozu animalnih poljoprivredno-prehrambenih proizvoda s teritorija FBiH za mjesece siječanj, veljaču, kolovoz, listopad i prosinac 2014. godine, u iznosima koji su navedeni u izreci tih rješenja. Rješenjima tužene (Vlada FBiH) od 17. listopada i 22. listopada 2019. godine, s ciljem zaštite javnog interesa, ukinuta su izvršna rješenja Ministarstva.
8. Presudama Kantonalnog suda u Sarajevu, koje su donesene u razdoblju od 3. lipnja 2022. do 14. travnja 2023. godine, odbijene su apelantove tužbe podnesene protiv navedenih rješenja tužene. Osporenim presudama Vrhovnog suda odbijeni su apelantovi zahtjevi za izvanredno preispitivanje sudskih odluka.
9. U obrazloženjima osporenih presuda Vrhovni sud je naveo da je tijekom postupka utvrđeno da je nadležni inspekcijski organ utvrdio odstupanja i nelogičnosti u odnosu na smisao navedene poticajne mjere. Naime, utvrđeno je da je cilj i namjera bila sufinancirati proizvodnju orijentiranu izvozu animalnih poljoprivrednih – prehrambenih proizvoda s teritorija FBiH, što je propisano Pravilnikom o uvjetima i načinu ostvarenja novčanih potpora po modelu ostalih vrsta novčanih potpora u poljoprivredi. Međutim, utvrđeno je da je izvršen inspekcijski nadzor kod apelanta i da je predloženo da se odbije isplata poticaja zato što je apelant dio robe plaćen cesijom plasirao na domaće tržište, iz čega nisu vidljivi novčani tokovi. S obzirom na to, zaključeno je da je zloupotrijebljena suština poticajne mjere, čime je omogućen nenamjenski utrošak proračunskih sredstava suprotno članku 22. stavak 1) alineja 7) Zakona o novčanim potporama u poljoprivredi i ruralnom razvoju. Konačno, utvrđeno je da je tužena, zbog nastalih izvanrednih okolnosti, s ciljem zaštite javnog interesa i sprječavanja nezakonitog korištenja sredstava proračuna FBiH pokrenula postupke, te ukinula sporna rješenja.
10. U svezi s tim, Vrhovni sud je naveo da tužena nije povrijedila zakon na apelantovu štetu kada je odlučila da se zbog neposredne opasnosti po javni interes, s ciljem zaštite proračunskih sredstava, te nastanka poremećaja u gospodarstvu obustave daljnje isplate odobrenih potpora po izvršnim rješenjima, kao i da se sva ta rješenja ukinu. Naime, ukazao je da je tužena pravilno utvrdila da su sporna rješenja u vrijeme njihovog donošenja bila zakonita s formalno-pravne i materijalno-pravne strane i da su postala izvršna njihovom dostavom apelantu. Međutim, Vrhovni sud je ukazao da je nakon uvida i analize upravnih predmeta u kojima je odobrena sporna novčana potpora, nadležna inspekcija utvrdila da apelant nije ispunjavao uvjete za njezino odobrenje. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je tužena za svoju odluku, imajući u vidu činjenično utvrđenje, dala jasne i precizne razloge, cijeneći pri tome da nema drugog načina da se nastali izvanredni poremećaj uspješno otkloni drugim sredstvima. Pri tome je ukazao da prvostupanjski organ nije imao zakonsku mogućnost da svoje rješenje ukine ili poništi, pa kako Ministarstvo nema drugostupanjski organ, tužena je pravilno, po službenoj dužnosti, ukinula sporna rješenja u skladu sa čl. 261. i 263. Zakona o upravnom postupku. U prilog tome, Vrhovni sud je ukazao da bi se izvršenjem spornih rješenja prouzročile štetne posljedice koje ugrožavaju važniji javni interes i koje se nisu mogle otkloniti drugim sredstvima kojima bi se manje diralo u stečena prava. Također je ukazao da apelant, osim paušalnih tvrdnji, nije ukazao na bilo koja druga sredstva kojima bi se eventualno mogle otkloniti štetne posljedice.
Apelacijski navodi
11. U svim navedenim apelacijama apelant ukazuje na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u biti, ponavlja navode koje je iznosio tijekom postupaka pred redovnim sudovima. Naročito ističe da je sud, proizvoljnom primjenom materijalnog prava i zanemarivanjem apelantovih materijalnih dokaza, izveo pogrešan zaključak i utvrdio tešku povredu zakona od apelanta, kao promijenjene okolnosti. Također, ističe da je sud paušalno prihvatio i neutemeljeno obrazloženje tužene o postojanju neposredne opasnosti po javnu sigurnost, odnosno poremećaja u gospodarstvu. Konačno, apelant smatra da ukidanje izvršnih rješenja nije bilo nužno, odnosno da se nastala situacija mogla uspješno otkloniti i drugim sredstvima, kojima se ne bi diralo u stečena prava.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredbi članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
13. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
14. Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
15. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj praksi i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava, apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ako joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. siječnja 2018. godine, predstavka broj 48657/16, točka 43., Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. veljače 2019. godine, točka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine, točka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, predstavka broj 5503/02, točka 21., i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. travnja 2021. godine, predstavka broj 65159/17, točka. 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. studenog 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
16. Ustavni sud ukazuje da se apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio relevantne propise. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Europskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije (kojem korespondira članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, točka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-
4033/20 od 22. lipnja 2022. godine, toč. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
17. Na temelju činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i apelantovih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju svojih odluka dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako glede utvrđenih činjenica tako i glede primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud, odlučujući o identičnim apelantovim navodima, u obrazloženju osporenih odluka dao jasne razloge o neutemeljenosti tih navoda. Osim toga, Ustavni sud ne zapaža da je u provedenim postupcima prekršena neka procesna garancija iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u odnosu na navedene apelacije ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao se i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, niti su u apelacijama pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
18. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto ili slično činjenično i pravno pitanje u kontekstu identičnih navoda, te da u svezi s tim nije utvrdio kršenje navedenih ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-9/20 od 8. rujna 2021. godine dostupna na www.ustavnisud.ba).
19. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stajališta navedena i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
20. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić