Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2764/22 (S. O. i druge)

Odluka donesena 16. 04. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Otkaz
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2764/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 04. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 16. aprila 2026. godine, u predmetu broj AP-2764/22, rješavajući apelaciju Seme Osmanović i Amele Hamidović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Seme Osmanović i Amele Hamidović podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 539507 17 Rsž od 9. maja 2022. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Sema Osmanović iz Vogošće i Amela Hamidović iz Sarajeva (u daljnjem tekstu: apelantice), koje zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnijele su 19. jula 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 539507 17 Rsž od 9. maja 2022. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 539507 15 Rs od 17. maja 2017. godine.

2. Apelantice su podnijele tužbu protiv „Magros-Veletrgovine“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) kojom su, između ostalog, tražile da se utvrdi da su ništavne odluke o otkazu ugovora o radu apelantica iz ekonomskih i organizacionih razloga od 7. septembra 2015. godine i izjašnjenja tuženog na zahtjeve apelantica za zaštitu odnosno ostvarivanje prava od 9. oktobra 2015. godine. Slijedom navedenog, apelantice su tražile da se naloži tuženom da im uspostavi radnopravni status na poslovima higijeničara, te da im, na ime naknade plaće, za određene periode isplati određene novčane iznose, kao i da im uplati pripadajuće doprinose.

3. Presudom Općinskog suda broj 65 0 Rs 539507 15 Rs od 17. maja 2017. godine, u dijelu koji apelantice osporavaju apelacijom, odbijen je tužbeni zahtjev apelantica naveden u prethodnoj tački ove odluke. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da su apelantice od 2014. godine na osnovu ugovora o radu na neodređeno vrijeme bile zaposlene kod tuženog na poslovima higijeničara. Dalje je naveo da je u julu 2015. godine tuženi pokrenuo postupak otkazivanja ugovora o radu za više od 10% zaposlenih, prema odredbama tada važećeg zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR). Također, Općinski sud je ukazao da je tuženi potpredsjedniku sindikalne organizacije 28. jula 2015. godine dostavio obavijest – poziv na obavezne konsultacije povodom namjere otkazivanja ugovora za više od 10% zaposlenih (Program zbrinjavanja viška zaposlenih). Ukazano je da je navedenim programom tuženi naveo razloge za otkaze ugovora o radu, mjere pomoći zapošljavanja kod drugog poslodavca te mogućnosti prekvalifikacije zaposlenih u smislu odredbi čl. 98. i 99. ZOR-a. Dalje je naveo da je sindikat pozvan da u roku od sedam dana dostavi primjedbe i prijedloge, te da su predsjedniku sindikata dostavljene i planirane izmjene dijela Pravilnika o radu koji se odnosi na unutrašnju organizaciju, sistematizaciju i opis radnih mjesta. Također, dostavljen mu je i prijedlog unutrašnje organizacije i sistematizacije koja podrazumijeva ukidanje službe održavanja odnosno radnih mjesta apelantica. Istaknuto je da sindikalna organizacija u postupku konsultacija nije imala primjedbi. Općinski sud je ukazao na odredbe člana 96. Zakona o radu. U vezi s tim, Općinski sud je ukazao da iz nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke proizlazi da bi troškovi održavanja čistoće kod tuženog bili manji ukoliko bi se, umjesto zapošljavanja radnika, za obavljanje tih poslova angažiralo specijalizirano društvo. Imajući navedeno u vidu, Općinski sud je zaključio da je tuženi dokazao postojanje ekonomskih, a time i organizacionih razloga za otkaz ugovora o radu apelantica, te je slijedom toga odbio njihov tužbeni zahtjev kao neosnovan.

4. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 539507 17 Rsž od 9. maja 2022. godine odbijena je žalba apelantica i prvostepena presuda je potvrđena. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je tuženi, suprotno navodima apelantica, dokazao da je prilikom provođenja procedure davanja otkaza postupao u skladu sa članom 23. Zakona o vijeću zaposlenika, te da je u skladu sa čl. 98. i 99. ZOR-a blagovremeno konsultirao sindikat. Također, ukazao je da je, imajući u vidu da kod tuženog nije formirano vijeće zaposlenika, u skladu s odredbom člana 31. stav (3) Zakona o vijeću zaposlenika, sindikat imao obaveze i ovlaštenja koji se na osnovu tog zakona odnose na vijeće zaposlenika. S obzirom na to, Kantonalni sud je naveo da je tuženi pravilno postupio kada je o Programu zbrinjavanja viška zaposlenih konsultirao sindikat. Dalje je ukazano da odredbama ZOR-a ni Zakona o vijeću zaposlenika nije propisana obaveza poslodavca da se o Programu zbrinjavanja viška zaposlenih konsultira sa Sindikatom radnika i trgovine i uslužnih djelatnosti BiH. Također je obrazloženo da u toku konsultacija tuženom nisu upućene bilo kakve primjedbe, prijedlozi ili inicijative u vezi s njegovom namjerom da ukine radna mjesta higijeničara i otkaže ugovore o radu zaposlenicima koji su radili na tim radnim mjestima. Osim toga, sud je pojasnio da je ukidanjem radnog mjesta higijeničara prestala potreba za radom apelantica, zbog čega im je tuženi osnovano otkazao ugovore o radu. Pri tome, sud je naveo da, suprotno navodima apelantica da ih je tuženi mogao prekvalificirati, one nisu dokazale da je kod tuženog postojalo slobodno drugo radno mjesto na koje ih je mogao rasporediti odnosno prekvalificirati, što su bile obavezne u smislu odredbe čl. 7. i

123. Zakona o parničnom postupku.

5. Apelantice su se pozvale na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, apelantice ponavljaju navode koje su isticale i u postupku pred redovnim sudovima, te smatraju da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. U vezi s tim, apelantice navode da su im otkazi dati bez konsultiranja vijeća zaposlenika i sindikata. Također smatraju da je prije davanja otkaza ugovora o radu tuženi bio u obavezi da se konsultira sa Sindikatom radnika trgovine i uslužnih djelatnosti BiH. Dalje ističu da tokom postupka nije dokazano da je Program zbrinjavanja viška radnika dostavljen vijeću zaposlenika, kao i da taj program ne sadrži mjere kojima bi se otkazi ugovora o radu mogli izbjeći. Apelantice ističu da im nije ponuđena prekvalifikacija niti raspoređivanje na drugo radno mjesto.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

7. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

b) Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

8. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-

4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naime, redovni sudovi su detaljno obrazložili da je tuženi dokazao da su postojali zakonski razlozi za otkaz ugovora o radu i da je u cijelosti ispoštovao zakonsku proceduru za davanje otkaza, zbog čega je neosnovan tužbeni zahtjev apelantica. Ustavni sud naročito zapaža da su redovni sudovi detaljno obrazložili zašto su neosnovani ostali prigovori apelantica (vidi tač. 3. i 4. ove odluke). Osim toga, apelantice ne navode niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njihovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji ništa što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelantice su se pozvale i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njihovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto činjenično i pravno pitanje u kontekstu identičnih navoda, te da u vezi s tim nije utvrdio kršenje prava na pravično suđenje i prava na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-1005/22 od 8. juna 2022. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

12. Imajući u vidu sve navedeno te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da navodi apelantica pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvale, odnosno ničega što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2764/22 (S. O. i druge) | Sudska praksa | Aktio