Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5151/23 (F.B.)

Odluka donesena 11. 07. 2024.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Povjeravanje djeteta
  • Dijete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5151/23

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 07. 2024.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Mirsad Ćeman, Helen Keller, Ledi Bianku i Marin Vukoja, na sjednici održanoj 11. jula 2024. godine, u predmetu broj AP-5151/23, rješavajući apelaciju F. B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio F. B.

protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 P 206554 23 Gž od 2. novembra 2023. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. F. B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Novog Travnika, kojeg zastupa Abid Perenda, advokat iz Novog Travnika, podnio je 13. decembra 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 P 206554 23 Gž od 2. novembra 2023. godine i Presude Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 51 0 P 206554 22 P od 12. maja 2023. godine. Također, apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud „ukinuo osporenu presudu Kantonalnog suda od 2. novembra 2023. godine i predmet vratio tom sudu na ponovno suđenje“. Apelant je 11. januara 2024. godine dopunio apelaciju te je predložio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi odložio izvršenje pravosnažnih sudskih odluka do konačne odluke o apelaciji.

2. Presudom Općinskog suda od 12. maja 2023. godine razveden je brak između apelanta i S. B. (u daljnjem tekstu: tužiteljica), stav 1. izreke. Općinski sud je u dijelu relevantnom za ovu odluku (st. 2, 3. i 4. izreke) odlučio da se zajednička maloljetna djeca povjeravaju na daljnju brigu i odgoj majci (tužiteljici) uz apelantovu obavezu da doprinosi izdržavanju djece, te je odlučio o načinu održavanja ličnih odnosa apelanta s maloljetnom djecom. Odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (stav 5. izreke).

3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je bračna zajednica parničnih stranaka prekinuta u septembru 2022. godine kada je tužiteljica zajedno s maloljetnom djecom napustila bračnu zajednicu. Dalje je naveo da je iz iskaza predstavnika Centra za socijalni rad Novi Travnik (u daljnjem tekstu: Centar za socijalni rad) utvrdio da oba roditelja imaju lična svojstva i sposobnosti za staranje. Međutim, utvrđeno je da starija djeca žele da ostanu živjeti s tužiteljicom, te da je konačno mišljenje Centra za socijalni rad da djeca trebaju ostati s tužiteljicom. Također, sud je naveo da je tužiteljica tokom postupka tražila da maloljetna djeca budu povjerena njoj na daljnju brigu, odgoj i staranje. Pored toga je utvrđeno da su djeca, nakon napuštanja i faktičkog prekida bračne zajednice, živjela s tužiteljicom. Dalje, sud je naveo da je obavio neformalni razgovor s maloljetnom djecom, da je prilikom donošenja odluke cijenio i navedeni razgovor te da je zaključio da je u interesu maloljetne djece da se tužiteljici povjere na daljnji odgoj i brigu, a da se apelantu omogući redovno i neometano kontaktiranje s djecom. Također, sud je naveo da je navedenu odluku suda podržao i Centar za socijalni rad. Konačno, sud je naveo da je odluku o visini doprinosa za izdržavanje maloljetne djece donio imajući u vidu interese djece i njihove stvarne potrebe uzimajući u obzir njihov uzrast i potrebe za školovanjem.

4. Presudom Kantonalnog suda od 2. novembra 2023. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i prvostepena presuda potvrđena u st. 2, 3, 4. i 5. izreke. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud odlučio kada je maloljetnu djecu povjerio tužiteljici na staranje, čuvanje, zaštitu i odgoj i pored toga što, prema mišljenju Centra za socijalni rad, oba roditelja imaju podjednaka lična svojstva i sposobnosti za staranje. Ovo iz razloga što je prvostepeni sud svoju odluku zasnivao na konačnom mišljenju Centra za socijalni rad. Kod činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda da oba roditelja ostvaruju približno jednaka redovna mjesečna primanja Kantonalni sud je naveo da mjesečni iznos od po 100,00 KM za izdržavanje svakog djeteta nije previsok, te je znatno manji od iznosa koji bi prema podacima Federalnog ministarstva rada i socijalne politike mogli da zadovolje prosječne potrebe izdržavane osobe. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud odredio način održavanja kontakata apelanta s maloljetnom djecom. Istakao je da to što djeca često borave kod apelanta nije od utjecaja na pravilnost donesene odluke jer roditelji mogu da se sporazumiju i dogovore češće kontakte djece s roditeljem kojem djeca nisu povjerena na staranje, čuvanje i odgoj.

5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je sud jasno obrazložio zbog čega smatra da je u njihovom najboljem interesu da se maloljetna djeca povjere tužiteljici na staranje, čuvanje i odgoj. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.

10. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5151/23 (F.B.) | Sudska praksa | Aktio