Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-247/22 (A.M.)

Odluka donesena 27. 11. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-247/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 11. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić, i Angelika Nussberger, i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. novembra 2025. godine, u predmetu broj AP-247/22,rješavajući apelaciju koju je podnio A. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio A.M. protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 K 089010 21 Kž od 17. novembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. A. M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupaju advokati Nedim Seferović i Jasmin Mešić iz advokatskog društva iz Bihaća, podnio je 21. januara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 K 089010 21 Kž od 17. novembar 2021. godine i presude Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 17 0 K 089010 18 K od 8. juna 2021. godine.

2. Presudom Općinskog suda 17 0 K 089010 18 K od 8. juna 2021. godine apelant je oglašen krivim da je počinio krivično djelo primanje dara ili drugih oblika koristi te mu je izrečena uvjetna osuda i utvrđena kazna zatvora od šest mjeseci, ako apelant u roku od dvije godine ne počini novo krivično djelo. U toku postupka sud je, na osnovu povedenih dokaza – iskaza svjedoka, među kojima su apelant i N. M., te materijalne dokumentacije, zaključio da je apelant u svojstvu službenog lica, kao kantonalni inspektor od N.M. primio dar kako bi u okviru svoje funkcije učinio ono što bi morao učiniti bez primanja bilo kakvog dara. U toku postupka utvrđeno je da je N. M. kao vlasnik pekare, dao nalog i platio da se izrade betonski stubovi, koji su zatim prebačeni i postavljeni na apelantovo imanje što je utvrdio, između ostalog, i iz iskaza N. M. Dalje, sud se pozvao na apelantov iskaz u kojem je naveo da inspekcijski nadzor vrše dva pa čak i tri inspektora, a uvidom u zapisnike o inspekcijskom nadzoru u pekari N.M. sud je utvrdio da su tamo samo bili apelant kao inspektor i N. M. Na osnovu ovoga sud je utvrdio postojanje apelantove namjere „za razmjenu usluga sa vlasnikom pekare“. Također, sud je na osnovu iskaza svjedoka utvrdio da je apelant imao za cilj pribavljanje protupravne koristi, odnosno darova koje je mu N. M. dao. Sud nije prihvatio navod odbrane da kod apelanta nije postojala svijest da su primljeni betonski stubovi dar za vršenje inspekcijskog nadzora. Sud je analizirao krivično djelo za koje je apelant osuđen, te je zaključio da se radi o nepravom pasivnom podmićivanju koje sadrži prećutnu nagodbu da se prima mito kako bi se postupalo u granicama službenog ovlaštenja, odnosno da bi se preduzela zakonita službena radnja koja se inače treba poduzeti. Prilikom odabira i odmjeravanja kazne sud je cijenio da je apelant porodičan, ranije nije osuđivan, da nije velika vrijednost pribavljene imovinske koristi, te je cijenio odnos apelanta prema kolegama na radnom mjestu i njihovo poštovanje, kao i korektno držanje pred sudom, te mu izrekao uslovnu osudu.

3. Presudom broj 17 0 K 089010 21 Kž od 17. novembar 2021. godine Kantonalni sud je odbio apelantovu žalbu, kao neosnovanu. Žalbu tužilaštva Kantonalni sud je djelomično uvažio i preinačio odluku o sankciji na način da je apelanta osudio na kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci, te mu izrekao mjeru sigurnosti zabrane obavljanja dužnosti inspektora u trajanju od dvije godine. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud naveo sadržaj iskaza svjedoka optužbe i odbrane, kao i dokaze objektivne prirode, dao je ocjenu vjerodostojnosti svih izvedenih dokaza te jasne razloge koje dokaze je prihvatio kao objektivne i istinite. Dat je osvrt na iskaz svjedoka N. M. kojem je sud poklonio vjeru jer je on lično bio involviran u odnose sa apelantom kao inspektorom, a njegov iskaz potvrđen je i drugim dokazima, prvenstveno iskazima svjedoka, zapisnicima o inspekcijskom nadzoru, te fotodokumentacijom koja je sačinjena od strane ovlaštenih službenih na apelantovom imanju. Također, Kantonalni sud je sumirao sadržaj iskaza navedenog svjedoka koji je izjavio da „treba imati nekog na koga bi se oslonio te da ga zaštiti“, zbog čega se počeo družiti sa apelantom, a kada je rekao apelantu da će on platiti betonske stubove, apelant to nije odbio. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud precijenio olakšavajuće okolnosti i dao im je prevelik značaj. Nasuprot tome, otežavajućim okolnostima nije dat adekvatan značaj, imajući u vidu okolnosti i način izvršenja krivičnog djela, kao i činjenicu da je zaštitni objekt ovog krivičnog djela službena dužnost, odnosno njeno pravilno i zakonito vršenje. Stoga je Kantonalni sud apelantu izrekao kaznu zatvora u trajanju od 8 (osam) mjeseci. Po ocjeni Kantonalnog suda okolnosti pod kojima je krivično djelo izvršeno, ukazuju da postoji opasnost da bi obavljanje poziva, djelatnosti ili dužnosti inspektora moglo na apelanta poticajno djelovati da ponovo izvrši krivično djelo vezano uz navedeni poziv ili djelatnost.

4. Apelant ukazuje na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da se svjedok N.M. odredio po pitanju motivacije zašto je betonske stubove poklonio apelantu. Nijedan dokaz ne dovodi u međusobnu vezu učinjeni dar sa službenom radnjom koju je apelant učinio. Apelant u najvećem dijelu apelacije osporava utvrđeno činjenično stanje, odnosno zaključak suda da je apelant počinio krivično djelo za koje je osuđen. Apelant ukazuje da nije utvrđena uzročno posljedična veza, pa se ne radi o nepravom pasivnom podmićivanju. Također apelant navodi da je optužnicom bio obuhvaćen i N.M. koji je priznao krivnju i zaključio sporazum, pa ukazuje na praksu da „korištenje dokaza koji su dobiveni od saučesnika“ može uticati na pravičnost suđenja. Dalje, apelant problematizira kaznu koju mu je sud izrekao, te smatra da je i tu sud proizvoljno primijenio materijalno pravo i da nije obrazložio okolnosti izvršenja krivičnog djela, odnosno da ih je dvostruko vrednovao.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

6. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

7. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

9. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).Ustavni sud primjećuje da se apelantovi navodi odnose na tvrdnje o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, pogrešnoj ocjeni dokaza i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Također, apelant navodi da se presuda temelji na iskazu svjedoka N.M., te ukazuje da korištenje ovog dokaza može uticati na pravičnost suđenja, ali suštinski problematizira način kako je sud cijenio ovaj dokaz.

10. U vezi sa navodima koji se tiču utvrđenog činjeničnog stanja, primjene prava i proizvoljnosti u odlučivanju, Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. s daljnjim referencama objavljena na www.ustavnisud.ba)..

11. Primjenjujući ove standarde na konkretnu situaciju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi o svim pitanjima koje apelant problematizira dali relevantna i dovoljna obrazloženja, te da ništa ne ukazuje da su kod utvrđivanja činjenica ili primjene prava postupali proizvoljno ili očigledno nerazumno. Naročito, sudovi su detaljno i jasno obrazložili zaključak o tome da se u apelantovim radnjama stiču obilježja krivičnog djela za koje je osuđen, kao i sva ostala pitanja koja su bila ključna za odlučivanje. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelant ponavlja navode koje je isticao u toku postupka pred Kantonalnim sudom, a taj sud je ispitao te navode i jasno obrazložio zašto ne mogu ticati na drugačije odlučenje u konkretnom slučaju. Imajući u vidu apelantove navode i činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da osporene presude sadrže jasna i uvjerljiva obrazloženja kako o činjeničnim tako i o pravnim utvrđenjima, pa se takva utvrđenja ne mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“, a apelant ponavlja iste navode koje su već ispitali redovni sudovi. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka druga procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na apelantovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.

12. Stoga, imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-247/22 (A.M.) | Sudska praksa | Aktio