Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2107/22 (A.V.)

Odluka donesena 26. 03. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Dokazni postupak
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravo na odbranu
  • Prekršaj
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2107/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 03. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. marta 2026. godine, u predmetu broj AP-2107/22, rješavajući apelaciju A. V., naosnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio A. V. protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 827724 22 Pžp od 6. aprila 2022. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. A. V. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ilidže, kojeg zastupa Amra Gurda, advokat iz Sarajeva, podnio je 9. juna 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Pr 827724 22 Pžp od 6. aprila 2022. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Pr 827724 20 Pr od 17. februara 2022. godine.

Uvodne napomene

2. Rješenjem Kantonalne uprave za inspekcijske poslove Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kantonalna inspekcija) od 2. oktobra 2019. godine pravnom licu „Gliese 581g“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: pravno lice) naloženo je da za restoran, opisan u rješenju, izvrši prijavu obračuna akontacije članarine Turističkoj zajednici Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Turistička zajednica) za 2018. godinu i za period od januara do septembra 2019. godine, te da izvrši uplatu na depozitni račun Kantona Sarajevo. Navedeno rješenje je potvrđeno rješenjem Ministarstva privrede Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) od 8. novembra 2019. godine. Pravno lice je tužbom od 25. decembra 2019. godine pokrenulo upravni spor protiv navedenog rješenja Ministarstva.

3. Kantonalna inspekcija je sačinila zapisnik o inspekcijskom nadzoru od 17. decembra 2019. godine povodom kontrole izvršenja rješenja od 2. oktobra 2019. godine. U zapisniku je konstatirano da pravno lice nije postupilo po navedenom rješenju. Slijedom toga, apelantu je kao odgovornom licu u pravnom licu izdat prekršajni nalog od 30. decembra 2019. godine kojim je obavezan da plati novčanu kaznu u iznosu od 1.000,00 KM. Apelant je Općinskom sudu podnio zahtjev za sudsko odlučivanje o prekršajnom nalogu.

Postupak u kojem su donesene osporene odluke

4. Rješenjem Općinskog suda apelant je proglašen odgovornim jer pravno lice nije postupilo po rješenju od 2. oktobra 2019. godine, čime je apelant kao odgovorno lice počinio prekršaj iz člana 83. Zakona o inspekcijama Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Zakon o inspekcijama). Apelantu je na osnovu člana 109. stav 2, a u vezi sa stavom 1. tačka i) Zakona o inspekcijama, izrečena novčana kazna u iznosu od 1.500,00 KM.

5. Općinski sud je u obrazloženju rješenja, prije svega, naveo šta proizlazi iz uvodnih izlaganja i završnih riječi apelanta i njegovog branioca. Zatim je detaljno obrazložio koje materijalne dokaze optužbe i odbrane je proveo, te šta proizlazi iz sadržaja dokaza na kojima je zasnovao svoju odluku. U vezi s tim, istakao je da je utvrdio da je Kantonalna inspekcija izvršila usmjereni inspekcijski nadzor pravnog lica 25. septembra 2019. godine. Dalje je naveo da je tom prilikom na osnovu predočene dokumentacije utvrđeno da pravno lice podliježe obavezi plaćanja članarine Turističkoj zajednici jer obavlja registriranu djelatnost pripreme i posluživanja hrane i pića. Sud je ukazao da je slijedom toga doneseno rješenje od 2. oktobra 2019. godine, po kojem apelant nije postupio, zbog čega mu je i izdat prekršajni nalog (vidi Uvodne napomene).

6. Sud je naveo da je na osnovu predloženih materijalnih dokaza pouzdano mogao utvrditi činjenice koje su značajne za razjašnjenje stvari, zbog čega je ocijenio da nije potrebno saslušati postupajućeg inspektora u svojstvu svjedoka. Osim toga, sud je istakao da je odbio prijedlog apelantove odbrane za provođenje više dokaza. Naime, ukazao je da ti dokazi nisu dostavljeni u skladu s odredbom člana 68. stav 2. Zakona o prekršajima Federacije BiH (prema toj odredbi isprava koja je podnesena kao dokaz mora biti u formi originala ili ovjerene kopije). Dalje je naveo da je odbio prijedlog apelantove odbrane da se pročita tužba od 25. decembra 2019. godine jer ona nije značajna za utvrđivanje odgovornosti za počinjeni prekršaj. Osim toga, sud je naveo da je, postupajući po prijedlogu apelantove odbrane, proveo kao dokaz dva rješenja Općinskog suda donesena u drugim postupcima. Međutim, istakao je da navedena rješenja nisu bila od značaja prilikom odlučivanja o postojanju apelantove prekršajne odgovornosti u konkretnom slučaju.

7. Rješenjem Kantonalnog suda odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i potvrđeno je prvostepeno rješenje. Kantonalni sud je u obrazloženju rješenja naveo da su neosnovani apelantovi navodi da je bio onemogućen da dokazuje činjenice, da je sud odbio provesti određene dokaze jer nisu dostavljeni u originalu ili ovjerenoj kopiji, kao i da je sud odbio cijeniti određene dokaze. Naime, sud je ukazao da je prvostepeni sud tretirao stranke na jednak način, te da su svakoj strani pružene jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju. Također, istakao je da je prvostepeni sud dokaze cijenio pojedinačno i u međusobnoj vezi i na osnovu takve ocjene dokaza dao sasvim jasne, logične i uvjerljive razloge zašto smatra da je apelant počinio prekršaj koji mu se stavlja na teret. Dalje je istakao da je prvostepeni sud pravilno odbio dokazne prijedloge odbrane.

8. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na pristup sudu, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima. Naročito ističe da je povrijeđeno načelo kontradiktornosti i neposrednog izvođenja dokaza. U vezi s tim, tvrdi da mu je onemogućeno da sasluša svjedoke optužbe (inspektora koji je sačinio zapisnik o inspekcijskom nadzoru), čime je doveden u neravnopravan položaj u odnosu na suprotnu stranu. Apelant osporava i zaključak suda da određeni dokazi nisu dostavljeni u skladu sa Zakonom o prekršajnom postupku Federacije BiH, u originalu ili ovjerenoj fotokopiji. Apelant smatra i da je onemogućen u dokazivanju činjenica zbog toga što je redovni sud odbio cijeniti određene dokaze, koje je prihvatio kao dokazni prijedlog.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

10. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

b) Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

11. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

13. Ustavni sud, prije svega, uočava da apelant u apelaciji paušalno navodi da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu, odnosno da te navode nije posebno obrazlagao, pa se Ustavni sud neće upuštati u njihovu ocjenu.

14. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na odbranu i načelo ravnopravnosti stranaka u postupku jer je sud odbio njegove dokazne prijedloge. U vezi s tim, Ustavni sud upućuje na načela Evropskog suda (vidi Evropski sud, Topić protiv Hrvatske, presuda od 10. oktobra 2013. godine, predstavka broj 51355/10, stav 42, i Khodorkovskiy i Lebedev protiv Rusije (broj 2), presuda od 14. januara 2020. godine predstavke br. 51111/07 i 42757/07, stav 504). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da član 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da izvodi dokaze pred sudom, već je na redovnom sudu da ocijeni da li bi izvođenje predloženih dokaza bilo relevantno za odlučivanje u konkretnom slučaju. Međutim, sud je u obavezi da navede relevantne razloge zbog kojih je odlučio da ne pozove one svjedoke čije je saslušanje izričito zahtijevano.

15. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud odbio provođenje određenih dokaza. Međutim, Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud jasno obrazložio da određeni materijalni dokazi nisu dostavljeni u skladu s odredbom člana 68. stav 2. Zakona o prekršajima Federacije BiH, prema kojoj isprava koja je podnesena kao dokaz mora biti u formi originala ili ovjerene kopije. Osim toga, obrazložio je da je odbio prijedlog apelantove odbrane da se pročita tužba jer navedeni dokaz nije značajan za utvrđivanje odgovornosti za počinjeni prekršaj (vidi tačku 6. ove odluke). Ustavni sud, također, ukazuje da je Kantonalni sud, razmatrajući iste apelantove prigovore, zaključio da je odluka prvostepenog suda u ovom dijelu pravilna (vidi tačku 7. ove odluke). Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja prvostepene presude slijedi da je apelant izložio svoju odbranu, kao i da su provedeni drugi dokazi koje je predložio. U odnosu na apelantove tvrdnje da mu nije bilo omogućeno da „sasluša svjedoke optužbe“, odnosno postupajućeg inspektora, Ustavni sud zapaža da optužba nije predložila saslušanje navedenog svjedoka, odnosno da taj svjedok nije ni saslušan, te da je prvostepeni sud obrazložio zbog čega saslušanje tog svjedoka u konkretnom slučaju nije ni bilo potrebno. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nema proizvoljnosti u postupanju redovnih sudova, odnosno da ništa ne ukazuje da je apelantu povrijeđeno pravo na odbranu i načelo ravnopravnosti stranaka u postupku.

16. U odnosu na apelantove navode kojim ukazuje na proizvoljnu ocjenu dokaza, Ustavni sud podsjeća na načela Evropskog suda (vidi Evropski sud Sorokins i Sorokina protiv Latvije, presuda od 28. maja 2013. godine, predstavka broj 45476/04, stav 110). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak redovnih sudova, a naročito prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ta procjena ne čini očigledno proizvoljnom. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je Općinski sud detaljno analizirao sve provedene dokaze, pojedinačno i u međusobnoj vezi, te da je jasno obrazložio na kojim dokazima je zasnovao odluku o apelantovoj prekršajnoj odgovornosti (vidi tačku 5. ove odluke). Zatim, Ustavni sud zapaža da su identični apelantovi navodi bili predmet dodatne analize Kantonalnog suda, koji je prihvatio i potvrdio zaključke prvostepenog suda, u čemu Ustavni sud ne uočava proizvoljnost.

17. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

18. U pogledu apelantovih navoda da mu je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana

13. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelant nije eksplicitno naveo u vezi s kojim pravom smatra da postoji kršenje tog prava, ali da se iz apelacije može zaključiti da se navodi o kršenju tog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. S obzirom na zaključak da su navodi o povredi prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani, Ustavni sud ukazuje da su samim tim i apelantovi navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek u vezi s navedenim pravom očigledno (prima facie) neosnovani (vidi Evropski sud, Rodić i tri ostala protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 27. maja 2008. godine, tač. 81. i 82, predstavka broj 22893/05, i Bevza protiv Ukrajine, odluka od 23. marta 2023. godine, predstavka broj 45323/20, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-

2511/09 od 6. decembra 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

19. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

20. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2107/22 (A.V.) | Sudska praksa | Aktio