Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-575/22 (B.M.)
Odluka donesena 15. 12. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-575/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 12. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: : predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 15. decembra 2025. godine, u predmetu broj AP-575/22, rješavajući apelaciju B. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija B. M. podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 228665 21 Rev od 24. novembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie ) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. B. M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupaju Branislav Kosić i Sanjin Kosić advokati iz Banjaluke, podnio je 11. februara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 228665 21 Rev od 24. novembra 2021. godine, presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 228665 19 Gž 2 od 5. oktobra 2020. godine i presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 228665 18 P 2 od 30. septembra 2019. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 228665 18 P 2 od 30. septembra 2019. godine djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev i Raiffeisen bank d.d. BiH Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) je obavezan da apelantu isplati iznos od 28.651,70 EUR sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka. Apelantov tužbeni zahtjev je odbijen preko dosuđenog iznosa. U obrazloženju sud je utvrdio da je tuženi 28. januara 2003. godine izdao apelantu štednu knjižicu preciziranog broja (u daljnjem tekstu: prva štedna knjižica) na koju je apelant istog dana uplatio iznos od 10.550,00 EUR, te da nije bilo isplata sa te knjižice. Takođe je utvrdio da je tuženi 19. februara 2007. godine izdao apelantu štednu knjižicu preciziranog broja (u daljnjem tekstu: druga štedna knjižica), na koju je apelant 9. avgusta 2008. godine uplatio iznos od 9.127,72 EUR u rubriku štedni ulozi po viđenju u EUR. Dalje je utvrdio da je na toj štednoj knjižici 28. februara 2009. godine stanje bilo 0,00 EUR, da je 28. juna 2011. godine isplaćen iznos od 5.112,92 EUR, a 9. juna 2012. godine 4.500,00 EUR, te da konačno upisano stanje iznosi 94,00 EUR. Sud je utvrdio i da su na istoj štednoj knjižici ali u rubrici slobodna štednja u EUR na 18 mjeseci knjižene dvije uplate, 19. februara 2007. godine u iznosu od 3.834,69 EUR a 9. avgusta 2007. godine u iznosu od 5.000,00 EUR. U istoj štednoj knjižici u rubrici slobodna štednja u EUR na 14 mjeseci evidentirana je uplata od 28. februara 2009. godine iznos od 9.131,06 EUR. Sud je ukazao na sadržaj odredaba čl. 1043.–1046. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) koje regulišu pitanje uloga na štednju, a kojima je između ostalog propisano da su upisi u štednu knjižicu dokaz o uplatama i isplatama, te da je suprotan sporazum ništav. Stoga je sud zaključio da stanje na drugoj štednoj knjižici broj u rubrici štedni ulozi po viđenju u EUR iznosi 94,00 EUR kako je i upisano u štednu knjižicu, a ne 13.584,15 EUR kako je to u nalazu i mišljenju naveo vještak ekonomske struke, iako se prostim računom ne može doći do tog iznosa. Sud nije prihvatio finansijsku karticu koju je tuženi proveo kao dokaz a iz koje proizlazi da je uplaćeni iznos od 10.550,00 EUR isplaćen sa prve štedne knjižice 24. februara 2003. godine, jer je u suprotnosti sa sadržajem štedne knjižice. Osim toga, sud nije prihvatio ni tvrdnju tuženog da nema dokaz o isplati tog iznosa jer rok za čuvanje tih isprava iznosi pet godina. Slijedom navedenog, sud je obavezao tuženog da apelantu isplati iznose u skladu sa stanjem iz štednih knjižica.
3. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 228665 19 Gž 2 od 5. oktobra 2020. godine apelantova žalba je odbijena, dok je žalba tuženog djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena na način da je tuženi obavezan da apelantu isplati iznos od 10.644,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka. U obrazloženju sud je podržao zaključak prvostepenog suda u vezi prve štedne knjižice. Međutim, ukazao je da je nakon održane rasprave pred tim sudom, na osnovu nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke i njegove dopune, finansijske kartice tuženog, naloga za uplatu i isplatu, deviznog internog naloga i štedne knjižice, utvrdio drugačije činjenično stanje u odnosu na drugu štednu knjižicu. U vezi s tim, sud je istakao da je apelant uplaćene iznose od 3.834,69 i 5.000,00 EUR oročio na 18 mjeseci, te da je stanje sa obračunatom kamatom na dan isteka oročenja 19. avgusta 2008. godine iznosilo 9.127,72 EUR. Nakon toga, ta novčana sredstva su prebačena na partiju štedni ulozi po viđenju, te je 31. decembra 2008. godine stanje na toj partiji sa kamatama iznosilo 9.131,06 EUR. Ta novčana sredstva su zatim, na osnovu deviznog internog naloga od 28. februara 2009. godine koji je apelant potpisao, prenesena na partiju slobodna štednja u EUR na 14 mjeseci. Na partiji štedni ulozi po viđenju ta transakcija je evidentirana kao isplata, a stanje je nakon toga iznosilo 0,00 EUR. Sud je dalje utvrdio da su ta sredstva uvećana za iznos kamata nakon isteka oročenja 28. juna 2011. godine prenesena na partiju štednog uloga po viđenju, te da je stanje na taj dan iznosilo 9.706,92 EUR. Istog dana, apelant je sa te partije podigao iznos od 5.112,92 EUR, a 9. juna 2012. godine iznos od 4.500,00 EUR, te je posljednje evidentirano stanje 94,00 EUR. Sud je istakao da je apelant osporavao da je podigao iznos od 5.112,92 EUR ali da je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka grafološke struke potvrđeno da je potpis na nalogu za isplatu tog iznosa autentičan. Sud je ocijenio neosnovanim apelantove prigovore da finansijske kartice tuženog ne mogu biti dokaz jer ne predstavljaju javnu ispravu. U vezi sa tim je istakao da su finansijske kartice ovjerene potpisom i pečatom tuženog, te da ih je sud cijenio zajedno sa drugim dokazima, u smislu odredbe člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Slijedom navedenog, sud je zaključio da je tuženi dužan da apelantu isplati iznos od 10.550,00 EUR za prvu štednu knjižicu i iznos od 94,00 EUR za drugu štednu knjižicu, sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka.
4. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 228665 21 Rev od 24. novembra 2021. godine odbijena je revizija koju je apelant izjavio protiv drugostepene presude. Vrhovni sud je u obrazloženju podržao odluku i obrazloženje drugostepenog suda. Osim toga, sud je ocijenio neosnovanim apelantove navode da finansijske kartice tuženog nemaju dokaznu snagu kao štedne knjižice, uz obrazloženje da drugostepeni sud odluku nije zasnovao isključivo na finansijskim karticama, već svim izvedenim dokazima.
5. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, apelant navodi da je ocjena dokaza bila proizvoljna, te da su sudovi osporene odluke zasnovali isključivo na finansijskim karticama tuženog, koje kao privatne isprave same po sebi ne mogu predstavljati dokaz o ispunjenju određene novčane obaveze. Takođe je naveo da je u finansijskim karticama unesen neistinit sadržaj, što je potvrdio i vještak ekonomske struke.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
8. Ustavni sud ukazuje da se apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje i imovinu odnose na način na koji su sudovi primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelantovih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali relevantne i dovoljne razloge za zaključak da je tuženi, shodno relevantnim odredbama ZOO i ZPP, dužan na osnovu dugovanja po dvije štedne knjižice isplatiti apelantu iznos od 10.644,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka. Takve razloge Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, niti „očigledno nerazumnim“. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da apelant u apelaciji ponavlja navode da su osporene odluke zasnovane isključivo na finansijskim karticama tuženog koje nemaju dokaznu snagu. Međutim, redovni sudovi su razmotrili te navode i jasno obrazložili zašto, u datim okolnostima, oni ne mogu uticati na drugačije rješenje spora. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
10. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman