Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4043/21 (Ž. i B. V.)
Odluka donesena 25. 09. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4043/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 09. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 25. septembra 2025. godine, u predmetu broj AP-4043/21 , rješavajući apelaciju Željka Vulića i Branka Vulića na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je:
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Željka Vulića i Branka Vulića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 022648 21 Uvp 2 od 16. septembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Željko Vulić i Branko Vulić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banjaluke, podnijeli su 26. novembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 022648 21 Uvp 2 od 16. septembra 2021. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 022648 18 U2 od 18. maja 2021. godine.
Uvodne napomene
2. Ministarstvo za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) je, odlučujući o zahtjevu „Grand trade“ d.o.o. Banjaluka (u daljnjem tekstu: investitor), izdalo lokacijske uslove od 4. avgusta 2011. godine za projektovanje i građenje preciziranog kompleksa poslovno-stambenih objekata u Banjaluci (u daljnjem tekstu: kompleks objekata).
3. Okružni sud je Presudom broj 11 0 U 009682 12 U 4 od 14. februara 2018. godine uvažio tužbu koju su apelanti podnijeli protiv tog rješenja i poništio osporeni akt. Sud je obrazložio da su prilikom donošenja tog rješenja prekršene procesne odredbe jer apelanti, iako je osporenim aktom odlučivano i o njihovom zemljištu, nisu učestvovali u postupku. Postupak u kojem su donesene osporene odluke
4. U ponovnom postupku, Ministarstvo je izdalo lokacijske uslove od 23. marta 2018. godine za izgradnju kompleksa objekata. Stavom I tačka 1. lokacijskih uslova precizirani su objekti za koje su ti uslovi izdati i njihova lokacija, koja obuhvata više k.č, među kojim su i dvije sporne (u daljnjem tekstu: sporno zemljište). Stavom I tačka 2. određeno je da je prva faza formiranja građevinske parcele izvršena spajanjem k.č. koje su vlasništvo i posjed investitora sa dijelom 1/1. Stavom I tačka 3. određeno je da se druga faza formiranja građevinske parcele odnosi na sporno zemljište i da će se izvršiti nakon rješavanja imovinsko-pravnih odnosa na tom zemljištu.
5. U lokacijskim uslovima je konstatovano da je Ministarstvo održalo usmene rasprave 7. i 20. marta 2018. godine na kojima su apelanti prigovarali izdavanju lokacijskih uslova. U vezi s tim, Ministarstvo je konstatovalo da je prema članu 60. stav (2) tačka o) Zakona o uređenju prostora i građenju („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 40/13, 106/15 i 3/16; u daljnjem tekstu: Zakon o uređenju prostora) stvarno nadležno za odlučivanje u konkretnom slučaju. Dalje, obrazložilo je da su ispunjeni uslovi iz navedene zakonske odredbe jer se radi o kompleksu u kojem se, s obzirom na namjenu, okuplja više od 2000 ljudi, te u kojem je jedan od objekata visine preko 50 metara. Pri tome, ukazalo je da se stvarna nadležnost za izdavanje lokacijskih uslova određuje prema vrsti i namjeni objekta definisanoj urbanističko-tehničkim uslovima, a ne vještačenjem posredstvom vještaka građevinske struke. Ministarstvo je istaklo da je razlog za fazno formiranje građevinske parcele nemogućnost pripajanja spornog zemljišta toj parceli, do rješavanja imovinskopravnih odnosa, s obzirom na to da je to zemljište u vlasništvu apelanata. Takođe, utvrdilo je da je na zemljištu prve faze formiranja građevinske parcele uknjiženo pravo svojine sa dijelom 1/1 u korist investitora, a ne društvena svojina kako su to tvrdili apelanti. Pored toga, Ministarstvo je ukazalo da je Odluka o uređenju prostora Grada Banjaluka, na koju su se pozvali apelanti, prestala da važi stupanjem na snagu Zakona o uređenju prostora i građenju („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 55/10). Ministarstvo je istaklo da je zakonski osnov za izdavanje lokacijskih uslova, shodno članu 59. stav (2) Zakona o uređenju prostora, Regulacioni plan koji je donesen u zakonom propisanom postupku, te da su sporni radovi u potpunosti u skladu sa tim planom.
6. Presudom Okružnog suda broj 11 0 U 022648 18 U2 od 18. maja 2021. godine odbijena je tužba koju su apelanti podnijeli protiv navedenog rješenja, te je odbijen zahtjev apelanata za naknadu troškova postupka i zastupanja po punomoćniku advokatu u upravnom postupku na teret investitora. U obrazloženju, sud je naveo da su apelanti 27. aprila 2018. godine podnijeli tužbu, a da su 25. januara 2019. godine tužbu dopunili. Shodno tome, konstatovao je da je dopuna tužbe neblagovremena, zbog čega je nije ni uzeo u obzir prilikom odlučivanja. Okružni sud je ocijenio da je osporeni akt pravilan i zakonit i da sadrži odgovore na sve primjedbe apelanata, te je u tom pogledu prihvatio razloge i argumente Ministarstva. Takođe, Okružni sud je konstatovao da apelanti imaju pristupni put do svojih objekata kojima neometano prolaze. Pored toga, Okružni sud je ukazao da je odluku o troškovima postupka donio u skladu sa odredbama čl. 49. i 49.a Zakona o upravnim sporovima, s obzirom na to da apelanti nisu uspjeli u sporu.
7. Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 U 022648 21 Uvp 2 od 16. septembra 2021. godine odbijen je zahtjev apelanata za vanredno preispitivanje prvostepene presude, te je odbijen zahtjev za naknadu troškova upravnog spora za sastavljanje zahtjeva. U obrazloženju, sud je ukazao da je apelantima, suprotno njihovim navodima, omogućeno da učestvuju u ponovnom postupku izdavanja lokacijskih uslova i štite svoja prava i interese. Dalje, sud je ukazao da parcele za izgradnju kompleksa poslovno-stambenih objekata obuhvataju zemljište koje je u većem dijelu u vlasništvu i posjedu investitora i da je izgradnja u skladu sa Regulacionim planom. Istakao je da okolnost da lokacijski uslovi sadrže i sporno zemljište u suvlasništvu apelanata ne utiče na drugačije rješenje stvari jer se lokacijski uslovi izdaju u skladu sa Regulacionim planom. Pri tome, konstatovao je da neriješeni imovinskopravni odnosi na tom zemljištu ne utiču na zakonitost osporenog akta i da mogu biti predmet odlučivanja u drugom postupku jer se građevinska dozvola izdaje na osnovu lokacijskih uslova i riješenih imovinsko-pravnih odnosa. Vrhovni sud je istakao da se bez ispunjenja tog uslova svakako ne može izdati dozvola za građenje na tom zemljištu. Pored toga, Vrhovni sud je istakao da prigovor da se vodi upravni postupak po zahtjevu apelanata za izdavanje lokacijskih uslova na njihovom zemljištu takođe ne utiče na drugačije rješavanje stvari. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da se radi o odvojenom postupku i da je, prema Regulacionom planu, za taj prostor planirano uklanjanje postojećih objekata apelanata, a to još nije privedeno krajnjoj namjeni. Pored toga, Vrhovni sud je ocijenio da je neosnovan je prigovor apelanata da je sud trebao uzeti u razmatranje dopunu tužbe, imajući u vidu da je ta dopuna bila neblagovremena.
8. Apelanti tvrde da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti u suštini smatraju da je osporenim odlukama pogrešno utvrđeno činjenično stanje, pogrešno primjeno materijalno pravo i povrijeđena pravila postupka, kao i da obrazloženja osporenih odluka ne zadovoljavaju standarde prava na pravično suđenje. U vezi s tim, apelanti, u suštini, ponavljaju navode koje su iznosili pred redovnim sudovima i organima uprave. Naime, apelanti, između ostalog, tvrde da nije odlučeno o njihovim prigovorima, te da Ministarstvo nije stvarno nadležno za izdavanje lokacijskih uslova. Takođe, smatraju da investitor nije vlasnik zemljišta jer je lokacijskim uslovima obuhvaćeno i sporno zemljište koje se nalazi u njihovom suvlasništvu, te navode da su pokrenuli postupak za izdavanje urbanističke saglasnosti za gradnju na tom zemljištu i da je Ministarstvo u lokacijskim uslovima trebalo odlučiti i o pristupnom putu njihovim nekretninama. Osim toga, smatraju da dopuna žalbe nije mogla biti odbačena kao neblagovremena jer su u toj dopuni dostavili nove dokaze. Pored toga, smatraju da je nepravilna i odluka o troškovima postupka.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
10. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
11. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43., Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
13. Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-
4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
14. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi i Ministarstvo, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o uređenju prostora i ZUS-a, u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naime, Ustavni sud zapaža da su sudovi i Ministarstvo detaljno obrazložili da su ispunjeni uslovi za izdavanje lokacijskih uslova za izgradnju s obzirom da su traženi radovi u skladu sa Regulacionim planom kao osnovom predviđenim Zakonom o uređenju prostora. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je izrekom lokacijskih uslova nesporno određeno da će se faza formiranja građevinske parcele, koja se odnosi na sporno zemljište u suvlasništvu apelanata, izvršiti tek nakon rješavanja imovinskopravnih odnosa na tom zemljištu. Pri tome, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili zašto činjenica da lokacijski uslovi sadrže i sporno zemljište u suvlasništvu apelanata ne utiče na drugačije rješenje stvari u konkretnom slučaju. Pored toga, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi i Ministarstvo razmotrili i ostale prigovore apelanata, koje ponavljaju u apelaciji, i da su dali dovoljno jasno i argumentovano obrazloženje zašto ti prigovori ne mogu dovesti do drugačije odluke u konkretnom slučaju. Osim toga, Ustavni sud ne zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njihovu štetu, niti su apelanti to naveli. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.
15. Apelanti su se pozvali i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njihovo pravo na imovinu u konkretnom postupku došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
16. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman