Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2904/22 (A.J.)

Odluka donesena 14. 05. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Nasljedstvo
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Ostavinski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2904/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 05. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 14. maja 2026. godine, u predmetu broj AP-2904/22, rješavajući apelaciju A. J., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija A. J. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 199650 22 Rev 2 od 13. aprila 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. A. J. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, koju zastupa Mila Baltić, advokat iz Banjaluke, podnijela je 26. jula 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 199650 22 Rev 2 od 13. aprila 2022. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 199650 21 Gž 4 od 17. januara 2022. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 199650 21 Gž 4 od 18. aprila 2017. godine.

2. M. Z. (u daljnjem tekstu: apelantičin otac) podnio je tužbu Osnovnom sudu protiv apelantice. Tužbenim zahtjevom je tražio da se utvrdi da je on zakonski nasljednik supruge F. Z. (u daljnjem tekstu: apelantičina majka), sa nasljednim dijelom od 1/3 na njenoj zaostavštini koju čine nekretnine bliže označene u izreci prvostepene presude (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine). Slijedom toga, tražio je da se u zemljišnoknjižnoj evidenciji na teret apelantičinog suvlasničkog dijela na tim nekretninama upiše njegovo pravo suvlasništva sa navedenim dijelom. Tokom postupka pred prvostepenim sudom apelantičin otac je umro, te je parnični postupak preuzeo njegov sin, odnosno apelantičin brat (u daljnjem tekstu: tužilac).

3. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 199650 21 Gž 4 od 18. aprila 2017. godine usvojen je tužbeni zahtjev naveden u prethodnoj tački ove odluke. U obrazloženju presude, Osnovni sud je naveo da je tokom postupka pred tim sudom utvrđeno da je apelantičina majka umrla 4. oktobra 1993. godine, te da je iza nje pred tim sudom proveden ostavinski postupak. Takođe, naveo je da je u tom postupku doneseno rješenje o nasljeđivanju kojim je apelantica proglašena njenom zakonskom nasljednicom na spornim nekretninama. Pri tome, naveo je da iz zapisnika sa ročišta za raspravljanje zaostavštine od 10. maja 1994. godine proizlazi da u tom zapisniku nisu navedena imena zakonskih nasljednika niti podaci o prisutnim nasljednicima na ročištu. Takođe, naveo je da iz tog zapisnika proizlazi da su apelantičin otac i brat dali nasljedničke izjave kojim su se prihvatili nasljednih dijelova, te da su ih ustupili apelantici. Međutim, sud je naveo da iz materijalnih dokaza i iz iskaza apelantičinog oca proizlazi da on nije bio prisutan na ostavinskoj raspravi. S obzirom na to, sud je ukazao da on nije ni mogao dati izjavu o ustupanju svog nasljednog dijela apelantici. Imajući u vidu da je apelantica nesporno znala da njen otac nije pristupio na ostavinsku raspravu, sud je zaključio da je ona nesavjestan držalac dijela naslijeđene imovine u obimu koji pripada njenom ocu. Imajući u vidu da su zakonski nasljednici prvog nasljednog reda apelantičine majke, apelantica te njeni otac i brat, Osnovni sud je usvojio tužbeni zahtjev kao osnovan.

4. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 199650 21 Gž 4 od 17. januara 2022. godine prvostepena presuda je preinačena u dijelu odluke o glavnom zahtjevu tako što je utvrđeno da je pravni prednik parničnih stranaka zakonski nasljednik apelantičine majke, te da je apelantica obavezana da trpi i dozvoli da se na osnovu presude on upiše sa nasljednim dijelom od 1/3 na ostavinskoj imovini, preciznije označenoj u izreci presude. U preostalom dijelu apelantičina žalba je odbijena, te je prvostepena presuda u dijelu odluke o glavnom zahtjevu ostala neizmijenjena. U obrazloženju presude, Okružni sud je naveo da je apelantičin otac nadživio svoju suprugu, te da je u smislu odredbe člana 10. Zakona o nasljeđivanju u momentu njene smrti na njega prešla 1/3 ostavinske mase. Pri tome, ukazao je da, suprotno apelantičinim navodima, tokom postupka utvrđeno da njen otac nije učestvovao u ostavinskom postupku iza njene majke. S obzirom na to, sud je ukazao da je apelantičin otac radi ostvarenja svojih nasljednih prava imao pravo da podnese tužbu u parničnom postupku u smislu odredbe člana 141. Zakona o vanparničnom postupku. Osim toga, sud je istakao da pravo nasljednika da zahtijeva predaju zaostavštine od nesavjesnog držaoca ostavine zastarijeva u roku od 20 godina od dana smrti ostavioca u smislu odredbe člana 142. stav (2) Zakona o nasljeđivanju. Imajući u vidu da za vrijeme ratne opasnosti došlo do zastoja zastarjelosti, sud je ukazao da je rok zastarjelosti u konkretnom slučaju počeo teći od 19. juna 1996. godine kada je ukinuta ratna opasnost. S obzirom na to da je tužba podnesena 22. septembra 2014. godine, sud je naveo da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je tužba podnesena u roku iz člana 142. stav (2) Zakona o nasljeđivanju.

5. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 199650 22 Rev 2 od 13. aprila 2022. godine odbijena je apelantičina revizija izjavljena protiv drugostepene presude. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je ukazao da sadržaj zapisnika sa ostavinske rasprave ne odgovara pravnom standardu sudskog zapisnika, te da nije saglasan činjenicama utvrđenim u ovom postupku. Dalje je istakao da je odredbom člana 138. Zakona o vanparničnom postupku propisano da lica koja nisu vezana pravosnažnim rješenjem o nasljeđivanju, mogu ono što je utvrđeno tim rješenjem pobijati u parnici. S obzirom na to da apelantičin otac nije učestvovao u ostavinskom postupku, Vrhovni sud je ukazao da nasuprot njenim navodima, on nije vezan rješenjem o nasljeđivanju, te da je nakon pravosnažnosti tog rješenja svoje pravo mogao ostvariti u parničnom postupku. Pri tome, Vrhovni sud je pojasnio da su nižestepeni sudovi pravilno postupili kada su rok zastarjelosti iz odredbe člana 142. stav (2) Zakona o nasljeđivanju računali od 16. juna 1996. godine. Naime, sud je pojasnio da je navedenog dana ukinuto ratno stanje, te da rok zastarjelosti za vrijeme trajanja ratne opasnosti nije tekao u smislu odredbe člana 383. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Konačno, Vrhovni sud je istakao da apelantičini navodi kojima se ukazuje na neprovodivost presude u javnim registrima su pitanja koja se tiču drugog postupka, te da nemaju uticaja na ishod konkretnog spora.

6. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica, u suštini, ponavlja navode koje je iznosila i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. U vezi s tim, apelantica ističe da rok od 20 godina počeo da teče od dana smrti njene majke, te da je pravilnom primjenom materijalnog prava tužbeni zahtjev trebalo odbiti. Smatra da u konkretnom slučaju sudovi prilikom računanja roka zastarjelosti nisu mogli primijeniti odredbu člana 383. ZOO. Apelantica ističe da je na izjavi njenog oca o ustupanju nasljednog dijela zasnovano pravosnažno rješenje o nasljeđivanju, te da se u konkretnom postupku nije moglo utvrđivati da je on zakonski nasljednik. Osim toga, smatra da je izreka presude neodređena i nepravilna u pogledu naloga za upis koje apelantica dužna da trpi, te da osporena odluka ne zadovoljava standard obrazložene odluke.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-

4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud odlučujući o apelantičinim navodima, koje ponavlja i u apelaciji, dao dovoljne i jasne razloge o njihovoj neosnovanosti (vidi tačka 5. ove odluke). Osim toga, apelantica ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njenu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.

11. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi pokreću ustavno pitanje na koje se je pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2904/22 (A.J.) | Sudska praksa | Aktio