Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3457/22 (K. I.)
Odluka donesena 11. 06. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nasljedstvo
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Posjed
- Nekretnina
- Uređenje međa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3457/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 06. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 11. juna 2026. godine, u predmetu broj AP-3457/22, rješavajući apelaciju Kate Iličić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Kate Iličić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 P 052343 22 Gž od 27. juna 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Kata Iličić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Orašja, koju zastupa Kemal Begović, advokat iz Gradačca, podnijela je 3. septembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 25 0 P 052343 22 Gž od 27. juna 2022. godine i Presude Općinskog suda u Orašju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 25 0 P 052343 20 P od 29. aprila 2022. godine.
Uvodne napomene
2. Rješenjem Općinskog suda od 15. juna 2020. godine uređena je međa između apelantičinih nekretnina (u tom postupku predlagateljica) i nekretnina tuženog (M. D.; u tom postupku protupredlagatelj), a među njima i sporne nekretnine (u daljnjem tekstu: sporna nekretnina) prema posljednjem mirnom posjedu, kako je to detaljno navedeno u dispozitivu rješenja. Rješenjem Kantonalnog suda od 18. augusta 2020. godine potvrđeno je prvostepeno rješenje.
Osporene presude
3. Presudom Općinskog suda, u dijelu koji apelantica osporava apelacijom, odbijen je njen tužbeni zahtjev kojim je tražila da sud utvrdi njeno pravo na posjed po osnovu nasljedstva na spornoj nekretnini što je tuženi dužan priznati i trpjeti da se apelantica na toj nekretnini upiše kao posjednik sa dijelom 1/1, kao i da joj on preda u posjed tu nekretninu slobodnu od osoba i stvari.
4. U obrazloženju, Općinski sud je naveo da apelantica traži da se utvrdi da je stekla pravo na posjed temeljem nasljedstva na spornoj nekretnini koja je upisana kao posjed tuženog, a uspostavljena je provođenjem navedenog pravomoćnog rješenja o uređenju međe. Dalje, ukazao je da je odredbom člana 69. stav 4. propisano da se od trenutka kad je sud među označio međašnim znakovima smatra da postoji vlasništvo do te međe, a ko tvrdi suprotno, treba to dokazati. Osim toga, sud je naveo da je odredbama istog člana stav 6. Zakona o stvarnim pravima propisano da komšija, koji je učestvovao u postupku uređenja međa, ne može to zahtijevati nakon proteka roka od šest mjeseci od dana pravosnažnosti odluke donesene u postupku uređenja međa. Sud je naveo da apelantica u konkretnom slučaju ne traži i ne tvrdi da se njeno pravo vlasništva proteže preko utvrđene međne linije, odnosno na spornoj nekretnini. Imajući u vidu navedeno, sud je zaključio da je apelantica propustila oboriti pretpostavku vlasništva tuženog na spornoj nekretnini, shodno navedenim odredbama Zakona o stvarnim pravima. Osim toga, sud je ukazao da apelantica nije dokazala da ima pravo na posjed. Naime, istakao je da je na temelju nalaza vještaka geodetske struke utvrđeno da apelantica i nije naslijedila spornu nekretninu koju dugi niz godina tuženi nesmetano koristi, kako je to utvrđeno u postupku radi uređenja međe.
5. Presudom Kantonalnog suda apelantičina žalba je odbijena. U obrazloženju, Kantonalni sud je ponovio činjenična i pravna utvrđenja prvostepenog suda, te ukazao da je prvostepena presuda pravilna odnosno da u cijelosti zadovoljava standarde propisane Zakonom o parničnom postupku. Osim toga, istakao je da prvostepeni sud odbijajući apelantičin tužbeni zahtjev primjenom člana 69. Zakona o stvarnim pravima nije ni bio u obavezi da se bavi pitanjem da li je ona dokazala da ima pravo na posjed, upravo zbog pretpostavljenog vlasništva tuženog na spornoj nekretnini. Shodno tome, sud je istakao da su irelevantni navodi apelantičine žalbe u kojima se iznose pravni stavovi, suprotni stavovima prvostepenog suda, vezanim za to pitanje, zbog čega se taj sud nije bavio obrazlaganjem tih žalbenih navoda.
6. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, ponavlja navode koje je iznosila i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da je apelantica dokazala da ima pravo na posjed na spornoj nekretnini, te da je nalaz vještaka geodetske struke proizvoljan. U konačnici, apelantica smatra da je drugostepena presuda nedovoljno obrazložena.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
b) Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43., i Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03 ).
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Općinski i Kantonalni sud u obrazloženju svojih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili zašto apelantičin tužbeni zahtjev, kojim je tražila da se utvrdi njeno pravo na posjed na spornoj nekretnini, nije osnovan. Naročito, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud detaljno obrazložio zašto apelantičini navodi, koje ponavlja i u apelaciji, nisu relevantni u konkretnom slučaju (vidi tačku 5. ove odluke). Osim toga, apelantica ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka druga procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njenu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelantica se pozvala i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njeno pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
11. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman