Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1680/22 (R. D.)

Odluka donesena 26. 03. 2026.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1680/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 03. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. marta 2026. godine, u predmetu broj AP-1680/22, rješavajući apelaciju Ramiza Džaferovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ramiz Džaferović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 450863 21 Rev od 20. januara 2022. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ramiz Džaferović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupaju Alija Galijatović i Mirza Pecikoza, advokati iz Sarajeva, podnio je 12. maja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 450863 21 Rev od 20. januara 2022. godine.

Uvodne napomene

2. Apelant i Razvojna banka Federacije BiH su 27. novembra 2008. godine zaključili menadžerski ugovor kojim je, između ostalog, ugovorena visina apelantove plaće kao predsjednika Uprave Razvojne banke Federacije BiH.

3. Apelant i Razvojna banka su 24. jula 2009. godine zaključili Aneks 1. menadžerskog ugovora kojim je ugovoreno da se apelantova osnovna plaća utvrđuje u odnosu na tromjesečni prosjek neto plaće svih zaposlenika, izuzev članova Uprave, po koeficijentu 4,5 prosječne neto isplaćene plaće.

4. Odlukom Nadzornog odbora Razvojne banke Federacije BiH od 25. jula 2014. godine apelant je razriješen dužnosti. Navedenom odlukom je također određeno da će razriješeni član Uprave prije zaključenja radnog odnosa iskoristiti godišnji odmor ukoliko ne želi ostati u radnom odnosu u Razvojnoj banci Federacije BiH. Rješenjem o prestanku radnog odnosa od 2. septembra 2014. godine utvrđeno je da apelantu prestaju sva prava iz radnog odnosa počevši od 9. septembra 2014. godine.

Osporeni postupak

5. Apelant je protiv Razvojne banke Federacije BiH (u daljnjem tekstu: tužena) podnio tužbu. Tužbenim zahtjevom je tražio da se tuženoj naloži da mu na ime neisplaćene razlike plaće za period od 1. aprila 2011. godine do 31. marta 2014. godine, te za septembar 2014. godine isplati određene novčane iznose sa zakonskim zateznim kamatama. Osim toga, apelant je tražio da tužena uplati i pripadajuće doprinose za PIO na navedenu razliku plaće.

6. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) odbijen je apelantov tužbeni zahtjev. Općinski sud je u obrazloženju ukazao da apelant smatra da mu pripada pravo na osnovnu neto plaću po koeficijentu 4,5 u odnosu na tromjesečni prosjek pripadajuće plaće zaposlenika tužene, izuzev članova Uprave, u skladu s odredbama čl. 25. i 26. Kolektivnog ugovora za granu finansija Federacije BiH (u daljnjem tekstu: GKU). U vezi s tim, sud je ukazao da je za obračun plaće prema GKU-u kao polazna osnovica određena prosječna plaća u Federaciji BiH ostvarena u prethodnom mjesecu (član 25. GKU-a), koja se množi s koeficijentom složenosti poslova iz GKU-a. Pri tome je istakao da je apelant bio dužan dokazati visinu tromjesečne plaće koja pripada zaposlenicima tužene prema GKU-u da bi ostvario pravo na razliku između isplaćene plaće i plaće obračunate prema GKU-u. Naime, apelant je morao dokazati kojoj grupi poslova pripadaju poslovi radnog mjesta svakog zaposlenika tužene, te koeficijent složenosti poslova, a zatim te grupe množiti s prosječnom plaćom ostvarenom u Federaciji BiH u prethodnom mjesecu. Sud je istakao da bi samo tako dobijen polazni osnov, kombinacijom parametara iz istog propisa, predstavljao valjan osnov za množenje s koeficijentom 4,5 i dosuđivanje potraživane razlike plaće. Sud je ukazao da je vještak ekonomske struke u svom obračunu vršio kombinaciju parametara iz različitih pravnih akata (koeficijenata iz ugovora o radu i osnovice iz GKU-a), na koji način se osnovna plaća ne može obračunavati. Sud je zaključio da izvršeni obračun razlike plaće koji je apelant predložio, a vještak obračunao ne dokazuje činjenicu da je tužena dužna isplatiti potraživanu razliku plaće apelantu.

7. Osim toga, sud je ukazao da apelant smatra da mu pripada pravo na isplatu plaće za septembar. U vezi s tim je istakao da je apelant odlukom Nadzornog odbora razriješen dužnosti, da je koristio godišnji odmor u periodu od 28. jula do 8. septembra 2014. godine, te da je tužena donijela rješenje o prestanku radnog odnosa zaključno sa 9. septembrom 2014. godine (vidi tačku 4. ove odluke). Dalje je ukazao da je tužena Poreznoj upravi tek 2. oktobra 2014. godine podnijela odjavu osiguranja sa 9. septembrom 2014. godine. Međutim, bez obzira na navedenu činjenicu, sud je naveo da je apelantu s danom prestanka korištenja godišnjeg odmora prestao radni odnos kod tužene. Sud je zaključio da apelant nema pravo tražiti naknadu plaće za poslove koje nije obavljao.

8. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu odbijena je apelantova žalba i prvostepena presuda je potvrđena.

9. Presudom Vrhovnog suda odbijena je apelantova revizija. Vrhovni sud je u obrazloženju ukazao da su pravilni zaključci nižestepenih sudova. Osim toga, ukazao je da se u konkretnom slučaju pravilan obračun nije ni mogao izvršiti bez prethodnog razvrstavanja svih poslova prema grupama složenosti, te njihovoj vrsti i značaju. U vezi s tim, sud je istakao da je takvo razvrstavanje mogla izvršiti samo tužena svojim pravilnikom, koji nije ni donesen. Pri tome, zaključio je da je tužbeni zahtjev pravilno odbijen za period od 1. aprila 2011. do 31. marta 2014. godine budući da je tužena apelantu isplaćivala plaće u skladu s Aneksom 1. i da po tom osnovu ne postoji razlika za isplatu. Osim toga, sud je ukazao da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da apelantu ne pripada naknada plaće za cijeli septembar budući da apelant nije ni radio kod tužene nakon 9. septembra 2014. godine, a da mu je tužena isplatila naknadu plaće za period od 1. do 9. septembra 2014. godine.

10. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da plaće zaposlenika nisu obračunate u skladu s GKU-om, što je dovelo i do pogrešne osnovice za obračun njegove plaće, te ističe da je na tako utvrđenu neto plaću trebalo primijeniti ugovoreni koeficijent od 4,5. Apelant smatra da prilikom tumačenja menadžerskog ugovora i aneksa ugovora treba utvrditi pravu volju ugovornih strana, cijeneći sadržaj ugovornih odredaba. U odnosu na razliku plaće za septembar 2014. godine, apelant smatra da su zaključci sudova u suprotnosti s pozitivnim propisima i sudskom praksom Ustavnog suda u predmetu broj AP-1166/10. Naime, apelant ističe da je bio zaposlenik tužene cijeli septembar. U vezi s tim, ukazuje da ga je tužena pokušala retroaktivno odjaviti tek 2. oktobra 2014. godine.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

12. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

b) Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

13. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

14. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

15. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava odnose, u suštini, na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-

4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

16. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naime, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da apelant provedenim vještačenjem nije dokazao da mu je tužena dužna isplatiti potraživanu razliku plaće, imajući u vidu da je vještak u svom obračunu kombinirao parametre iz različitih pravnih akata. Ustavni sud dalje zapaža da su redovni sudovi detaljno obrazložili da bi se samo kombinacijom parametara iz istog propisa mogao dobiti valjan polazni osnov za množenje s koeficijentom 4,5 i dosuđivanje potraživane razlike plaće. Imajući u vidu navedeno, zatim sadržaj odredbe člana 25. GKU-a, kao i da je u postupku nesporno utvrđeno da je tužena apelantu isplaćivala plaće u skladu s Aneksom 1. i da po tom osnovu ne postoji razlika za isplatu, Ustavni sud smatra da redovni sudovi nisu proizvoljno postupali kada su odbili apelantov tužbeni zahtjev za period od 1. aprila 2011. do 31. marta 2014. godine. Također, imajući u vidu da je u postupku nesporno utvrđeno da apelant nije radio kod tužene nakon 9. septembra 2014. godine, a da mu je tužena isplatila naknadu plaće za period od 1. do 9. septembra 2014. godine, Ustavni sud ne zapaža proizvoljnost ni u zaključku redovnih sudova da apelantu ne pripada naknada plaće za cijeli septembar. Osim toga, u odnosu na apelantovo pozivanje na Odluku broj AP-1166/10 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1166/10 od 29. maja 2014. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud zapaža da je u tom postupku utvrđeno da je apelantici nezakonito otkazan ugovor o radu, ali da su redovni sudovi smatrali da joj ne pripada pravo na plaću, kao ni naknada plaće, jer je samo formalno bila u radnom odnosu i nije obavljala nikakve poslove zbog nedostatka posla. Ustavni sud je ocijenio da su redovni sudovi proizvoljno tumačili i primijenili relevantne odredbe Zakona o radu. Imajući to u vidu, kao i činjenično stanje u konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da apelantovo ukazivanje na Odluku broj AP-1166/10 nije relevantno. Osim toga, apelant ne navodi niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu.

17. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

18. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

19. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1680/22 (R. D.) | Sudska praksa | Aktio