Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2965/22 („Adriatic osiguranje“ d.d. Sarajevo - Podružnica Bihać)

Odluka donesena 14. 05. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Isplata duga
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2965/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 05. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 14. maja 2026. godine, u predmetu broj AP-2965/22, rješavajući apelaciju „Adriatic osiguranja“ d.d. Sarajevo - Podružnica Bihać, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Adriatic osiguranja“ d.d. Sarajevo-Podružnica Bihać podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 17 0 Ps 080111 22 Rev od 15. marta 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Adriatic osiguranje“ d.d. Sarajevo - Podružnica Bihać (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Odvjetničko društvo „MARTINOVIĆ & PARTNERI“ d.o.o. Mostar iz Mostara, podnio je 26. jula 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 17 0 Ps 080111 22 Rev od 15. marta 2022. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 Ps 080111 21 Pž 2 od 15. novembra 2021. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 17 0 Ps 080111 21 Ps 2 od 18. juna 2021. godine.

Uvodne napomene

2. Apelant i „Elvis“ d.o.o. Velika Kladuša (u daljnjem tekstu: tuženi) su 26. aprila 2010. godine zaključili Ugovor o poslovno-tehničkoj saradnji (u daljnjem tekstu: Ugovor), kojim su regulisali međusobne odnose u vezi sa odobravanjem pozajmice i prodaje polisa na period od sedam godina. Navedenim ugovorom apelant se je obavezao da će tuženom pozajmiti novčani iznos od 150.000,00 KM, dok se tuženi, između ostalog, obavezao da će na svojoj stanici za tehnički pregled (u daljnjem tekstu: stanica) prodavati apelantove polise. Članom 6. stav (1) Ugovora predviđeno je da tuženi ne može prodavati polise drugih osiguravajućih društava bez apelantove pisane saglasnosti. Članom 6. stav (2) navedenog ugovora predviđeno je da je tuženi, u slučaju kršenja obaveze iz stava (1) tog člana, dužan da na apelantov zahtjev jednokratno vrati pozajmljeni iznos uvećan za iznos zakonskih zateznih kamata obračunatih na cijeli pozajmljeni iznos. Takođe, na osnovu navedenog Ugovora, ugovorne strane su 30. aprila 2010. godine zaključile Ugovor o pozajmici, kojim se apelant obavezao da će tuženom isplatiti iznos od 150.000,00 KM, dok se je tuženi obavezao da mu taj iznos vrati najkasnije do 31. decembra 2017. godine.

Osporene odluke

3. Presudom Općinskog suda broj 17 0 Ps 080111 21 Ps 2 od 18. juna 2021. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi, na novčani iznos od 150.000,00 KM, na ime zakonske zatezne kamate počev od 10. jula 2010. godine do 6. juna 2016. godine, isplati novčani iznos od 105.917,93 KM. Takođe, odbijen je apelantov zahtjev da mu tuženi na navedeni novčani iznos plati zakonsku zateznu kamatu počev od 5. maja 2017. godine pa do konačne isplate. Obavezan je apelant da tuženom nadoknadi troškove parničnog postupka. U obrazloženju presude, Općinski sud je naveo da je apelant, na osnovu Ugovora o pozajmici, isplatio tuženom 150.000,00 KM, te da mu je tuženi 6. juna 2016. godine vratio taj novčani iznos. Takođe, sud je naveo da je tuženi 6. juna 2016. godine obavijestio apelanta da raskida Ugovor i Ugovor o pozajmici jer je stanicu izadao u zakup trećem licu. Dalje, Općinski sud je ukazao da dužnik koji zakasni sa ispunjenjem obaveze pored glavnice duguje i kamatu u smislu odredbe člana 277. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). U vezi s tim, Općinski sud je ukazao da je tuženi vratio iznos pozajmljenih novčanih sredstava prije ugovorenog roka odnosno da nije zakasnio sa ispunjenjem svoje obaveze. Takođe, istakao je da apelant ne može tražiti isplatu zatezne zakonske kamate na obračunati iznos kamate. S obzirom na to, Općinski sud je odbio apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan.

4. Presudom Kantonalnog suda broj 17 0 Ps 080111 21 Pž 2 od 15. novembra 2021. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena je prvostepena presuda. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je naveo da su parnične stranke članom 6. stav (2) Ugovora ugovorile plaćanje ugovorne kazne u smislu odredbe člana 270. ZOO. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da stavom (1) tog člana nije ugovoreno plaćanje ugovorne kazne u slučaju raskida ugovora nego da je ugovoreno njeno plaćanje u slučaju da tuženi bez apelantove saglasnosti na stanici prodaje polise drugih osiguravajućih društava. S obzirom na to da tuženom za zaključenje ugovora o zakupu stanice sa trećim licem nije bila potreba apelantova saglasnost, Kantonalni sud je naveo da tuženi nije prekršio odredbu člana 6. stav (1) Ugovora. Imajući to u vidu, Kantonalni sud je zaključio da tuženi nije obavezan da plati ugovornu kaznu definisanu odredbom člana 6. stav (2) Ugovora.

5. Presudom Vrhovnog suda broj 17 0 Ps 080111 22 Rev od 15. marta 2022. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene odluke. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je naveo da je pravilan zaključak drugostepenog suda da ugovorna kazna nije predviđena za slučaj raskida ugovora, te da tuženom za izdavanje stanice u zakup trećem licu nije bila potreba apelantova saglasnost. Pri tome, Vrhovni sud je istakao da je tuženi do izdavanja stanice u zakup trećem licu izmirio svoje obaveze prema apelantu. S obzirom na to, Vrhovni sud je zaključio da je raskidom ugovora prestao osnov za obavezu tuženog iz člana 6. stav (1) Ugovora, a time i osnov za realizaciju člana 6. stav (2) tog ugovora. Apelacioni navodi

6. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te na povredu člana I/2 Ustava Bosne i Hercegovine. U suštini, apelant ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Apelant naročito ističe da se tuženi odredbom člana 6. Ugovora obavezao da će na svojoj stanici prodavati isključivo apelantove polise. U vezi s tim apelant navodi da je tuženi bez njegove saglasnosti zaključio ugovor o zakupu sa trećim licem, te je time omogućio prodaju polisa drugog osiguravajućeg društva. Imajući to u vidu apelant smatra da je tuženi prekršio ugovornu obavezu zbog čega je obavezan da mu plati ugovornu kaznu.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-

4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud dao jasne i dovoljne razloge za zaključak da tuženi nije prekršio ugovornu obavezu, te da apelant nema pravo na naplatu ugovore kazne, čime je odgovorio na navode koje apelant ponavlja u apelaciji. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

11. U odnosu na apelantovo pozivanje na član I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ukazuje da se u situaciji kada je Ustavni sud utvrdio da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu očigledno (prima facie) neosnovani, ne može se dovesti u pitanje ni opšti princip vladavine prava iz tog člana.

12. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2965/22 („Adriatic osiguranje“ d.d… | Sudska praksa | Aktio