Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1789/22 (R. B.)

Odluka donesena 26. 03. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Invalidnina
  • Upravni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1789/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 03. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. marta 2026. godine, u predmetu broj AP-1789/22, rješavajući apelaciju Ramize Bolić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka

a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ramize Bolić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 01 0 U 014040 19 Uvp od 3. februara 2022. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ramiza Bolić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bihaća, koju zastupa Hamdija Veladžić, advokat iz Bihaća, podnijela je 18. maja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 01 0 U 014040 19 Uvp od 3. februara 2022. godine.

2. Zaključkom Ministarstva za pitanja boraca i ratnih vojnih invalida – Odjeljenja za boračko-invalidsku zaštitu Bihać (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ) od 22. maja 2018. godine odbačen je apelanticin zahtjev kao nepotpun. Apelantica je tim zahtjevom tražila donošenje rješenja o priznavanju prava na porodičnu invalidninu i izuzetno materijalno obezbjeđenje radi usklađivanja iznosa tih prava s uvjerenjem prvostepenog organa od 11. jula 2008. godine. Navedenim uvjerenjem potvrđuje se da se apelantica „nalazi na evidenciji obračuna usklađene, a neisplaćene porodične invalidnine za period od 1. juna 1996. godine do 31. marta 1999. godine“. Rješenjem Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: drugostepeni organ) od 20. jula 2018. godine odbijena je apelanticina žalba podnesena protiv zaključka prvostepenog organa. Presudom Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) od 5. marta 2019. godine odbijena je apelanticina tužba podnesena protiv rješenja drugostepenog organa.

3. Presudom Vrhovnog suda odbijen je apelanticin zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda. Vrhovni sud je u obrazloženju osporene presude ukazao da je apelantica podnijela navedeni zahtjev radi usklađivanja ranije donesenog rješenja s uvjerenjem organa uprave kojim je potvrđeno da se apelantica nalazi na evidenciji obračuna usklađene, ali neisplaćene porodične invalidnine. U vezi s tim, Vrhovni sud je, u bitnom, istakao da navedeno uvjerenje o određenim činjenicama iz službene evidencije, na koje se apelantica pozvala u zahtjevu, u smislu člana 169. stav (1) Zakona o upravnom postupku, predstavlja dokumentarnu ispravu, tj. dokazno sredstvo koje potvrđuje ili sadrži određene činjenice onakve kakve jesu u vrijeme njihovog izdavanja. Stoga je Vrhovni sud zaključio da samo uvjerenje ne predstavlja osnov za donošenje novog rješenja o priznavanju konkretnih prava. Osim toga, Vrhovni sud se pozvao i na odredbu člana 170. stav (2) Zakona o upravnom postupku, te ukazao da samo uvjerenje ne vezuje organ kojem je ono podneseno kao dokaz i koji treba rješavati o upravnoj stvari. Naime, ako nadležni organ ne prihvati to uvjerenje kao dokaz, u tom slučaju bi on sam pristupio utvrđivanju činjenica navedenih u uvjerenju, a posebno ako o određenim činjenicama uopće ne postoji obaveza vođenja takve evidencije. Vrhovni sud je istakao da samo uvjerenje ne može predstavljati podoban dokaz za donošenje rješenja, pa samim tim ni rješenja usklađenog s uvjerenjem na osnovu kojeg je apelantica tražila priznavanje navedenih prava.

4. Apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U suštini, apelantica smatra da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su pogrešno primijenjene relevantne odredbe Zakona o upravnom postupku. Pored toga, apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na ravnopravnost stranaka u postupku. Također, apelantica smatra da osporena presuda Vrhovnog suda ne zadovoljava standard „obrazložene odluke“. Pri tome, apelantica je u prilog navedenoj tvrdnji ukazala na 17 drugačijih odluka Vrhovnog suda donesenih po zahtjevima drugih tužilaca za koje je tvrdila da su donesene u istovrsnim predmetima (apelantica te odluke nije dostavila u prilogu apelacije).

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

6. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

7. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

9. Apelantica ukazuje da je u postupku prekršeno načelo ravnopravnosti strana. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da načelo ravnopravnosti stranaka podrazumijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet – uključujući i iznošenje dokazne građe – pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud, Letinčić protiv Hrvatske, presuda od 3. maja 2016. godine, predstavka broj 7183/11, tačka 48, Odluka Ustavnog suda broj AP-3692/19 od 5. maja 2021. godine, tačka 35, dostupna na www.ustavnisud.ba) . Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud u raspoloživim dokumentima ne nalazi ništa što bi ukazivalo da je apelantici na bilo koji način bilo onemogućeno da izloži svoj predmet, odnosno da iznese dokaznu građu. Stoga, Ustavni sud ne može zaključiti da je u konkretnom slučaju na bilo koji način dovedeno u pitanje načelo ravnopravnosti stranaka.

10. Zatim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o upravnom postupku, u osporenoj odluci dao jasne i relevantne razloge za svoje odlučenje, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dao jasne razloge zbog kojih je zaključio da uvjerenje organa uprave ne predstavlja osnov za donošenje novog rješenja o priznavanju konkretnih prava, odnosno da ne predstavlja podoban dokaz za donošenje rješenja. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelantica tvrdi da je obrazloženje presude Vrhovnog suda u konkretnom slučaju suprotno presudama Vrhovnog suda u drugim slučajevima (vidi tačku 4. ove odluke). Međutim, Ustavni sud zapaža da apelantica te odluke nije dostavila uz apelaciju tako da te njene navode ne može ispitati. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelanticinog prava na pravično suđenje. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim također nije utvrdio kršenje prava na pravično suđenje (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-1645/22 od 5. oktobra 2022. godine, AP-2993/21 od 20. oktobra 2021. godine i AP-728/22 od 19. i 20. januara 2023. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba).

12. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelanticini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1789/22 (R. B.) | Sudska praksa | Aktio