Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-479/22 (A. A.)

Odluka donesena 15. 12. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-479/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 12. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić , na sjednici održanoj 15. decembra 2025. godine, u predmetu broj AP-479/22, rješavajući apelaciju Alana Alića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Alan Alić protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U 018583 21 Uvp2 od 1. decembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Alan Alić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Drago Reljić, advokat iz Tuzle, podnio je 5. februara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 U 018583 21 Uvp2 od 1. decembra 2021. godine.

2. Rješenjem Službe za prostorno uređenje i zaštitu okoline Grada Tuzla (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ) broj 06/2-23-2032/2017 od 31. avgusta 2018. godine, odbijen je apelantov zahtjev za izdavanje Rješenja o urbanističkoj saglasnosti za dogradnju postojeće stambene jedinice. U obrazloženju, prvostepeni organ je istakao da se dogradnja/proširenje postojećeg stana, koji se nalazi u stambeno-poslovnom objektu, traži na krovu susjednog objekta – tržnog centra. Nakon razmatranja priložene zemljišnoknjižne i katastarske dokumentacije, obavljenog uviđaja na licu mjesta, kao i drugih činjenica i dokaza, prvostepeni organ je zaključio da se apelantovom zahtjevu ne može udovoljiti. Prvostepeni organ je ukazao da bi, u prostornom i u fizičkom smislu, proširenje postojećeg stana predstavljalo povezivanje dva objekta funkcionalno različitog karaktera i namjene i različitog zatečenog prostorno-katastarskog stanja. Naime, kako je obrazloženo, dio stambeno-poslovnog objekta (po funkciji pretežno stambenog) izgrađenog na jednoj parceli, pa bi se proširenjem fizički povezao sa objektom izgrađenim na drugoj parceli, koji je izgrađen isključivo kao poslovni objekt – tržni centar. Na taj način bi se stambeni sadržaji inkorporirali u objekt potpuno drugačije namjene (poslovne), što može izazvati negativne posljedice. Sa aspekta fizičkog tretmana prostora, prvostepeni organ je istakao da konkretna dogradnja ugrožava i umanjuje sve parametre koji su utvrđeni i primijenjeni kod projektovanja, izgradnje i eksploatacije tržnog centra (sa aspekta protivpožarne zaštite, provjetravanja i osunčavanja susjednih stanova i poslovnih prostora, zaklanjanja vidika na prozoru susjednog stana, dodatnog statičkog opterećenja, te onemogućavanja prilaza ostatku dijela ravnog krova u slučaju intervencije na održavanju). Imajući u vidu navedeno, na osnovu člana 68. Zakona o prostornom uređenju i građenju, prvostepeni organ je odlučio kao u dispozitivu rješenja.

3. Rješenjem drugostepenog organa broj 12-04-3-23-325/18 od 29. oktobra 2018. godine, odbijena je apelantova žalba.

4. Presudom Kantonalnog suda broj 03 0 U 018583 18 U od 11. marta 2020. godine, odbijena je apelantova tužba. U obrazloženju, Kantonalni sud je istakao da iz sadržaja odredaba člana 72. stav 2. Zakona o prostornom uređenju i građenju, proizlazi da se urbanistička saglasnost izdaje za pripadajuću građevinsku parcelu namijenjenu građenju. U konkretnom slučaju, kako je naveo Kantonalni sud, apelant je tražio saglasnost za dogradnju stana u stambeno-poslovnom objektu koji je izgrađen na određenoj građevinskoj parceli, s tim što dogradnju traži na krovu tržnog centra, koji se nesporno nalazi na susjednoj građevinskoj parceli. Kantonalni sud je istakao da iz navedenog proizlazi da je prvostepeni organ apelantov zahtjev bio dužan odbiti kao neosnovan iz razloga što nije podnesen za građevinsku parcelu koja je namijenjena „predmetnoj budućoj gradnji“. Kantonalni sud je ukazao da je iz sadržaja odredaba člana 2. tačka 36. Zakona o prostornom uređenju i građenju, kao i drugih odredaba tog zakona, vidljivo da građevinska parcela predstavlja zemljište na kojem se nalazi samo jedna građevina ili zemljište na kojem je predviđeno građenje samo jedne građevine.

5. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je istakao da se dogradnja stambeno-poslovnog objekta, u kome se nalazi apelantov stan, zakonito može vršiti samo na površini građevinske parcele koja je urbanističkom saglasnošću predviđena za taj objekt, a ne i na površini građevinske parcele koja je predviđena za susjedni poslovni objekt. Pored toga, Kantonalni sud je istakao da građevinski radovi zbog kojih je apelant podnio konkretni zahtjev predstavljaju istovremeno i dogradnju zgrade (stana u zgradi), ali i nadogradnju susjedne zgrade – tržnog centra, što po odredbama Zakona o prostornom uređenju i građenju takođe nije dozvoljeno. Naime, odredbama tog zakona predviđeno je da se jednim zahtjevom može tražiti ili dogradnja ili nadogradnja, a ne da se istim zahtjevom traži istovremena dogradnja i nadogradnja na dva posebna građevinska objekta. Kantonalni sud je osnovanim ocijenio i razloge koje je za odbijanje apelantovog zahtjeva dao prvostepeni organ.

6. Presudom Kantonalnog suda broj 03 0 U 018583 21 Uvp2 od 1. decembra 2021. godine, odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke. U obrazloženju, Kantonalni sud je istakao da iz odredbe člana 61. stav 1. Zakona o prostornom uređenju i građenju, proizlazi da se promjene u prostoru izazvane građevinskim radovima i drugim intervencijama mogu zakonito odobriti samo u slučaju kada su iste saglasne sa opštim načelima prostornog uređenja. Kantonalni sud je istako da je iz ocjena prvostepenog organa, vidljivo da su tražene promjene u konkretnom slučaju u mnogo segmenata protivne opštim načelima prostornog uređenja, što u eksploataciji može izazvati negativne posljedice. Kantonalni sud je naglasio da je ove negativne posljedice prvostepeni organ u obrazloženju prvostepenog akta detaljno opisao (vidi, tačka 2. ove odluke). Kantonalni sud je istakao da su navedene činjenice, koje su među strankama nesporne, predstavljale dovoljan razlog za zakonito odbijanje apelantovog zahtjeva. Pored toga, Kantonalni sud je naglasio i da bi u konkretnom slučaju izdavanje urbanističke saglasnosti bilo u protivnosti i sa članom 72. stav 2. Zakona o prostornom uređenju i građenju (vidi tačku 4. ove odluke).

7. Apelant smatra da mu je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant u suštini smatra da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su proizvoljno primijenjene pozitivno pravne odredbe. Apelant je istakao, između ostalog, da je u prvostepenoj presudi pogrešno utvrđeno da je apelant tražio urbanističku saglasnost za dogradnju svog stana na stambeno-poslovnom objektu, jer se u zahtjevu navodi da dogradnju traži na krovu tržnog centra, koji se nalazi na susjednoj građevinskoj parceli. Stoga, apelant smatra da ne stoji pozivanje suda na član 72. stav 2. Zakona o prostornom uređenju i građenju, uz navođenje da se apelantov zahtjev odbija iz razloga što se proširenje objekta traži na drugoj, a ne na naznačenoj parceli. Apelant je istakao i da je neosnovan stav u prvostepenoj presudi da se jednim zahtjevom za izdavanje rješenja o urbanističkoj saglasnosti ne mogu postaviti i zahtjev za proširenje i nadogradnju, jer to nije izričito zabranjeno u Zakonu o prostornom uređenju i građenju. Apelant smatra i da je u konkretnom slučaju pogrešno cijenjena situacija na krovu tržnog centra u smislu da se tu ne može graditi, iako je prilikom obavljenog uviđaja prvostepeni organ mogao konstatovati da se na tom krovu nalaze izgrađeni objekti. Naime, na tom krovu je već dograđen/nadograđen stan od I. K., kao i drugi objekti. Apelant je istakao kako su oni koji su vršili građenje na tom krovu morali zatražiti izdavanje urbanističke saglasnosti, tj. da je nesumnjivo bar I. K. zatražio i dobio kompletnu neophodnu dokumentaciju, koju sada apelant traži, a što mu se osporava. Apelant je istakao da nije osnovan ni stav da konkretna dogradnja predstavlja u prostornom i u fizičkom smislu povezivanje dva objekta funkcionalno različitog karaktera i namjene i različito zatečenog prostornog katastarskog stanja, što u eksploataciji može izazvati negativne posljedice, bez navođenja kojih posljedica. Apelant je istakao i da je drugostepeni organ bez jasnih i opravdanih razloga paušalno odbio apelantovu žalbu, da se nije pozvao ni na jedan član Zakona o prostornom uređenju i građenju, kao ni prvostepeni organ, sa izuzetkom pozivanja na član 68. tog zakona, koji mu daje pravo na odlučivanje. Apelant je istakao kako je na osnovu takvih paušalnih stavova organa uprave, prvostepeni sud bez osnova odbio apelantove navode koji se odnose na povredu pravila upravnog postupka. Apelant je istakao da je Kantonalni sud odbio njegovu tužbu kao neosnovanu, a da nije osporeni upravni akt ispitao u granicama apelantove tužbe, temeljeći sve na paušalnim ocjenama organa uprave. Apelant je istakao da su stavovi iz prvostepene presude u cijelosti prihvaćeni i drugostepenom presudom.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

10. Apelant, u suštini, smatra da je u konkretnom slučaju proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeni pozitivno-pravni propisi, te da nisu adekvatno obrazložene odluke organa uprave i Kantonalnog suda. Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

11. Pored toga, Ustavni sud podsjeća da pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje i ono obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke. Naime, nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obavezu sudova da detaljno odgovore na svaki argument koji stranke iznesu u postupku već moraju odgovoriti na one argumente koji su ključni i odlučujući za donošenje odluke (vidi, npr. Evropski sud, Petrović i drugi protiv Crne Gore, presuda od 17. jula 2018. godine, predstavka broj 18116/15, tačka 41, i Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 81/21 od 2. novembra 2022. godine, stav 23, s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su organi upravi i Kantonalni sud u obrazloženju svojih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje u pogledu primjene prava i utvrđenog činjeničnog stanja, zbog čega se ne može reći da je takvo obrazloženje proizvoljno ili „očigledno nerazumno“. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u osporenoj odluci, koja je konačna odluka u konkretnom slučaju, jasno i detaljno obrazložio zašto je zaključio da je prvostepeni organ pravilno odbio apelantov zahtjev za izdavanje urbanističke saglasnosti, shodno odredbama člana 61. stav 1. i člana 72. stav 2. Zakona o prostornom uređenju i građenju. Dakle, dati su odgovori na one argumente koji su ključni i odlučujući za donošenje odluke u konkretnom predmetu. Vezano za apelantove navode kojima ukazuje kako su druga lica izvršila dogradnju na krovu konkretnog tržnog centra, tj. da su dobili neophodnu dokumentaciju koju apelant traži u konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant za te navode nije dostavio dokaze, pa ih Ustavni sud nije mogao ni ispitati. Pored toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija u smislu prava na pravično suđenje na apelantovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.

13. Također, apelant se pozvao i na povredu prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

14. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-479/22 (A. A.) | Sudska praksa | Aktio