Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-160/22 (T.K.)
Odluka donesena 27. 11. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-160/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 11. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. novembra 2025. godine, u predmetu broj AP-160/22,rješavajući apelaciju T. K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija T. K. podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Rs 102089 21 Rsž od 5. novembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. T. K. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bihaća, koju zastupa Sead Javaragić, advokat iz Bihaća, podnijela je 14. januara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 Rs 102089 21 Rsž od 5. novembra 2021. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 17 0 Rs 102089 19 Rs od 25. maja 2021. godine, obavezana je tužena osnovna škola (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantici isplati precizirani iznos na ime duga po osnovu manje obračunatih i isplaćenih plata za vrijeme trajanje suspenzije od 15. maja 2018. godine do 30. juna 2019. godine, sa zakonskim zateznim kamatama (stav 1 presude). Presudom je dalje poništeno rješenje tužene od 1. jula 2019. godine (u daljnjem tekstu: sporno rješenje) u dijelu koji se odnosi na stav II rješenja (stav 2 presude). Tužena je obavezana da apelantici nadoknadi troškove postupka (stav 3 presude).
3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je apelantica zaposlena kod tužene i da je rješenjem tužene od 15. maja 2018. godine suspendovana sa posla zbog pokretanja disciplinskog postupka zbog teže povrede radne dužnosti. Dalje je naveo da je rješenjem tužene od 13. jula 2018. godine apelantici zbog suspenzije umanjena plata za 50 %. Istaknuto je da je naredbom nadležnog tužilaštva od 21. marta 2019. godine obustavljena istraga protiv apelantice zbog nedostatka dokaza da je počinila krivično djelo krađe zbog kojeg je suspendovana sa posla. Općinski sud je ukazao da je odlukom školskog odbora od 1. jula 2019. godine apelantici prekinuta suspenzija i naložen povratak na posao do konačne odluke Federalnog ministarstva odbrane o žalbi na rješenje o obustavi istrage. Također je ukazao da je tužena donijela sporno rješenje kojim je utvrđen obračun apelantičine plate i drugih primanja nakon ukidanja suspenzije (puni iznos plate), a u stavu II spornog rješenja je određeno da će se primjena navedenih parametara za apelanticu primjenjivati od 1. jula 2019. godine.
4. Općinski sud je ocijenio neosnovanim prigovor tužene o neblagovremenosti i nedopuštenosti zahtjeva za poništenje spornog rješenja u stavu II rješenja. Istaknuto je da je apelantica na pripremnom ročištu od 3. novembra 2020. godine preinačila tužbeni zahtjevi na način da je pored postojećeg istakla i navedeni zahtjev. U vezi s tim, ukazano je da je odredbom člana 9. Zakona o izmjenama i dopunama ZOR-a izmijenjen član 114. ZOR-a. Dalje je ukazano da je Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud FBiH) odlukom broj U-16/18 od 26. februara 2000. godine, utvrdio da član 9. Zakona o izmjenama i dopunama ZOR-a nije u saglasnosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Cijeneći sadržinu navedene odluke Ustavnog suda FBiH, Općinski sud je ocijenio da radnik prije podnošenja tužbe, kada se radi o povredi prava iz radnog odnosa, nema obavezu podnošenja zahtjeva poslodavcu za zaštitu povrijeđenog prava. Općinski sud se pozvao na čl. 9., 21. i 24. Pravilnika o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti zaposlenih i angažovanih kod tužene, član 102. Pravilnika o radu tužene, čl. 1., 27. i 50. Kolektivnog ugovora za djelatnost predškolskog i osnovnog obrazovanja i odgoja za teritorij USK-a, čl. 75. i 93. ZOR-a i član 19. Zakona o krivičnom postupku FBiH. Sud je obrazložio da je u toku postupka utvrđeno da je apelantici prekinuta suspenzija i naložen povratak na posao zato što je bila neosnovana, odnosno što je obustavljen krivični postupak za radnju zbog koje je bila suspendovana. Stoga je zaključeno da apelantica ima pravo da joj se vrate neisplaćene plate u iznosu od 50% za utuženi period, odnosno u iznosu koji je utvrđen vještačenjem.
5. Presudom Kantonalnog suda broj 17 0 Rs 102089 21 Rsž od 5. novembra 2021. godine, uvažena je žalba tužene i prvostepena presuda preinačena u stavovima 1 i 3 izreke, tako što su odbijeni apelantičini tužbeni zahtjevi za isplatu razlike plata i zahtjev za naknadu troškova postupka. Također je uvažena žalba tužene i ukinuta prvostepena presuda u stavu 2 izreke, te odbačena tužba u tom dijelu. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo. Naime, Kantonalni sud je ukazao da je članom 102. stav 1. Pravilnika o radu tuženog propisano da ako škola sazna da je protiv uposlenika pokrenut ili se vodi krivični postupak za neko od krivičnih djela propisanih krivičnim zakonima države, entiteta ili distrikta, škola će udaljiti uposlenika od obavljanja poslova do obustave krivičnog postupka, a najduže do pravomoćnosti presude. Dalje je ukazao da je stavom 2. istog člana propisano da uposlenik koji je zbog toga udaljen sa posla ima pravo na naknadu plate u visini polovine prosječne mjesečne plate koju je primio u tri mjeseca prije udaljenja sa posla. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je nesporno da je istraga protiv apelantice obustavljena naredbom nadležnom tužilaštva. Dalje je naveo da apelantica protiv rješenja od 15. maja 2018. godine, o privremenom udaljenju sa posla, nije podnijela prigovor školskom odboru, niti je tražila poništenje rješenja u sudskom postupku. Stoga je Kantonalni sud zaključio da apelantici ne pripada pravo na isplatu razlike plate za utuženi period, budući da joj je plata isplaćivana u skladu sa članom 102. stav 2. Pravilnika o radu tuženog, na osnovu rješenja tuženog od 13. jula 2018. godine.
6. Također, Kantonalni sud je naveo da apelantica tužbom od 27. septembra 2019. godine nije tražila poništenje spornog rješenja, već je to tražila na pripremnom ročištu od 3. novembra 2020. godine. Dalje je naveo da je u odnosu na sporno rješenje apelantica 25. jula 2019. godine podnijela zahtjev za ostvarivanje prava iz radnog odnosa i da nije odlučeno o njenom zahtjevu. Istaknuto je da stavom II izreke spornog rješenja nije odlučeno o novčanom potraživanju, kako je to pogrešno zaključio prvostepeni sud, već o poništenju odluke kojom je određen način isplate plate. Sud je ukazao da je odredbom člana 114. ZOR-a propisano da je radnik dužan da, u roku od 30 dana od dostavljanja odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, zahtijevati ostvarenje tog prava od poslodavca. Ako poslodavac ne udovolji tom zahtjevu u roku od 30 dana od podnošenja zahtjeva, radnik može u daljnjem roku od 90 dana podnijeti tužbu nadležnom sudu. Dovodeći okolnosti apelantičinog slučaja u vezi sa članom 114. ZOR-a, Kantonalni sud je zaključio da je apelantica neblagovremeno podnijela tužbu kojom je tražila poništenje spornog rješenja u stavu II izreke.
7. Apelantica navodi da joj je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava vidi u proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Apelantica navodi da je prvostepeni sud zaključio da su neosnovani prigovori o neblagovremenosti i nedopuštenosti oba tužbena zahtjeva. Dalje navodi i da su u prvostepenoj presudi navedeni propisi iz kojih proizilazi obaveza poslodavca za priznavanje i povrat razlike plate za vrijeme neosnovane suspenzije. Ističe da takva obaveza proizilazi i iz člana 93. ZOR-a te tvrdi da je Kantonalni sud „izokrenuo“ stav prvostepenog suda u pogledu važenja i primjene člana 9. Zakona o izmjenama i dopunama ZOR-a i člana 114. ZOR-a u kontekstu odluke Ustavnog suda FBiH. Smatra da Kantonalni sud ne poštuje i ne primjenjuje stav iz citirane odluke. Ukazuje da u osporenoj presudi nije naznačeno da li su primijenjene odredbe ZOR-a iz 2016. ili 2018. godine. Smatra da je primijenjen propis na njenu štetu, jer je u vrijeme donošenja drugostepene odluke primijenjen propis koji nije na snazi.
8. Zakon o radu („Službene novine FBiH“, broj 26/16) u relevantnom dijelu glasi:
Zaštita prava iz radnog odnosa
Član 114. (1) Radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od 30 dana od dana dostavljanja odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana saznanja za povredu prava zahtijevati od poslodavca ostvarivanje tog prava. (2) Ako poslodavac u roku od 30 dana od dana podnošenja zahtjeva za zaštitu prava ili postizanja dogovora o mirnom rješavanju spora iz člana 116. stav 1. ovog zakona ne udovolji tom zahtjevu, radnik može u daljem roku od 90 dana podnijeti tužbu pred nadležnim sudom. (3) Zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom ne može zahtijevati radnik koji prethodno poslodavcu nije podnio zahtjev iz stava 1. ovog člana, osim u slučaju zahtjeva radnika za naknadu štete ili drugo novčano potraživanje iz radnog odnosa.
9. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu („Službene novine FBiH“, broj 89/18)
Član 9.
U članu 114. stav (1), riječ "može", zamjenjuje se se riječima: "dužan je".
U stavu (3) riječi: "osim u slučaju zahtjeva radnika za naknadu štete ili drugo novčano potraživanje iz radnog odnosa", zamjenjuju se riječima: "osim u slučaju otkaza ugovora o radu u skladu sa ovim zakonom".
10. Presuda Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U-48/19 od 21. aprila 2020. godine („Službene novine FBiH“, broj 31/20)
Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine, odlučujući o predočenom ustavnom pitanju Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine za utvrđivanje ustavnosti člana 9. stav 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu, na osnovu člana IV.C.3.10.(4). Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, na sjednici bez javne rasprave održanoj dana 21.04.2020. godine, donio je
PRESUDU
U odnosu na postavljeno ustavno pitanje, djelovanje Presude broj U-16/18, od 26.02.2020. godine ("Službene novine Federacije BiH", broj 23/20) je, da se član 9. stav 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu ("Službene novine Federacije BiH", broj 89/18) ne primjenjuje u započetim, a nezavršenim predmetima pred redovnim sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine, te se isti imaju okončati u skladu sa članom 114. Zakona o radu ("Službene novine Federacije BiH", broj 26/16).
Obustavlja se postupak po postavljenom ustavnom pitanju Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine vezano za utvrđivanje ustavnosti člana 9. stav 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu ("Službene novine Federacije BiH", broj 89/18), jer je Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine u Presudi broj U-16/18, od 26.02.2020. godine utvrdio da isti nije u skladu sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Presudu objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i svim službenim glasilima kantona u Federaciji Bosne i Hercegovine.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
13. Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-
4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
14. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava tj. odredbi ZOR-a, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Pri tome, okolnost da Kantonalni sud nije eksplicitno naznačio da li je primijenio odredbe ZOR-a iz 2016. ili 2018. godine ne dovodi u pitanje pravičnost postupka u cjelini, u situaciji kada je nesporno da je apelantica podnijela tužbeni zahtjev za poništenje spornog rješenja 16 mjeseci nakon njegovog donošenja. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zapaža da u provedenom postupku nije prekršena bilo koja procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na koju se apelantica pozvala. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.
15. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman