Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1047/22 (D. J.)
Odluka donesena 22. 01. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Građevinsko zemljište
- Društveno vlasništvo
- Ništavost
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1047/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 01. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 23. januara 2026. godine, u predmetu broj AP-1047/22, rješavajući apelaciju Drage Jovičića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Drage Jovičića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 077287 21 Rev od 5. januara 2022. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Drago Jovičić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ugljevika, kojeg zastupa Sejfudin Krnjić, advokat iz Tuzle, podnio je 21. marta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 P 077287 21 Rev od 5. januara 2022. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 P 077287 20 Gž od 3. novembra 2020. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 80 0 P 077287 19 P 2 od 27. jula 2020. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 80 0 P 077287 19 P 2 od 27. jula 2020. godine djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev, utvrđeno je da je on suvlasnik i suposjednik sa ½ zemljišta s benzinskom stanicom, te je S. J. (u daljnjem tekstu: tuženi) obavezan da trpi da se apelant u javnim evidencijama upiše kao suvlasnik i suposjednik tih nekretnina i da mu ih preda u suposjed. U odnosu na preostale nekretnine precizno označene u izreci presude apelantov tužbeni zahtjev je odbijen. U obrazloženju, sud je utvrdio da su apelant kao kupac i tuženi kao prodavac zaključili ugovor o kupoprodaji zemljišta od 12. oktobra 1993. godine čiji je predmet bilo zemljište s benzinskom stanicom u izgradnji. Dalje je utvrdio da je to zemljište prethodno, odlukom Skupštine općine Ugljevik od 14. septembra 1993. godine, koja je stupila na snagu 20. septembra te godine, utvrđeno kao neizgrađeno građevinsko zemljište u društvenom vlasništvu s pravom privremenog korištenja do preuzimanja u korist tuženog kao ranijeg vlasnika. Sud je također utvrdio da je benzinska stanica puštena u rad 17. jula 1994. godine kao bespravno sagrađena na građevinskom zemljištu u društvenom vlasništvu, te da je to zemljište rješenjem Skupštine općine Ugljevik od 18. augusta 1994. godine dodijeljeno tuženom i da se on uknjižio s pravom korištenja radi građenja. Građevinska dozvola za benzinsku stanicu izdata je 1994. godine, a upotrebna dozvola 2000. godine, te se tuženi uknjižio kao njen vlasnik 2002. godine.
3. Sud je dalje utvrdio da su parnične stranke 22. decembra 1995. godine zaključile ugovor o zajedničkom finansiranju gradnje benzinske stanice, kojim su konstatirale da su suvlasnici s jednakim dijelovima na građevinskom objektu, opremi i zemljištu. Tim ugovorom su utvrdile rokove i uvjete pod kojim bi se apelant uknjižio kao isključivi vlasnik tih nekretnina, a da će se u protivnom parnične stanke uknjižiti kao suvlasnici s jednakim dijelovima. Sud je, osim toga, utvrdio da je rješenjem Skupštine općine Ugljevik od 18. augusta 1994. godine ostatak nekretnina koje su obuhvaćene tužbenim zahtjevom dodijeljen tuženom na korištenje radi građenja, te da su na tim nekretninama izgrađeni servis, tehnički pregled, prodajni prostor, svadbeni salon i diskoteka. Te nekretnine su u toku 2002. godine u zemljišnim knjigama i katastarskoj evidenciji upisane na ime tuženog. Sud je također utvrdio da je apelant, s ciljem kompletiranja neizgrađene građevinske parcele radi privođenja namjeni, vlastitim sredstvima finansirao izuzimanje zemljišta od ranijih vlasnika, kao i izgradnju benzinske stanice, tehničkog pregleda i svadbenog salona, te da su i te nekretnine uknjižena na ime tuženog. S obzirom na to da je odlukom Skupštine općine Ugljevik od 14. septembra 1993. godine zemljište na kojem je izgrađena benzinska stanica utvrđeno kao društveno, sud je zaključio da tuženi tim zemljištem nije mogao raspolagati. Stoga je zaključio da je ugovor o kupoprodaji zemljišta od 12. oktobra 1993. godine ništav, shodno odredbama čl. 4, 6, 10. i 24. Zakona o građevinskom zemljištu, jer je raspolaganje zemljištem u društvenom vlasništvu bilo dozvoljeno samo u korist bračnog druga, potomaka, usvojenika i njihovih potomaka, roditelja i usvojitelja. Pri tome je naglasio da se ne može primijeniti ni pravni institut građenja na tuđem zemljištu jer su objekti bespravno izgrađeni na zemljištu u društvenom vlasništvu.
4. Osim toga, sud je istakao da su ti objekti, uz apelantovo znanje i odobravanje, legalizirani i uknjiženi na ime tuženog kao dotadašnjeg titulara prava korištenja radi gradnje. Sud je dalje zaključio da ugovor o zajedničkom finansiranju gradnje benzinske stanice od 22. decembra 1995. godine nije ništavan. U vezi s tim je istakao da taj ugovor nema karakter ugovora o prometu nekretnina jer je u vrijeme njegovog zaključivanja benzinska stanica bila izgrađena i puštena u rad, bez obzira na to što je izgrađena bespravno na zemljištu u društvenom vlasništvu. Slijedom navedenog, sud je utvrdio da su parnične stranke suvlasnici sa po ½ benzinske stanice sa zemljištem potrebnim za njenu upotrebu, dok je ostatak tužbenog zahtjeva odbio.
5. Presudom Okružnog suda broj 80 0 P 077287 20 Gž od 3. novembra 2020. godine uvažena je žalba tuženog i prvostepena presuda je preinačena u usvajajućem dijelu tako što je taj dio tužbenog zahtjeva odbijen. Apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda je potvrđena u preostalom dijelu. Sud je u obrazloženju podržao odluku i obrazloženje prvostepenog suda u vezi s dijelom tužbenog zahtjeva koji je odbijen. Dalje je ocijenio pogrešnim zaključak prvostepenog suda da su parnične stranke suvlasnici s jednakim dijelovima benzinske stanice sa zemljištem potrebnim za njenu upotrebu. U vezi s tim, sud je istakao da je apelant sve radnje u vezi s izgradnjom navedenog objekta preduzimao u ime tuženog, koji je sve vrijeme kao vlasnik nesmetano raspolagao tim nekretninama. Osim toga, naglasio je da se pravo vlasništva ne može steći građenjem na zemljištu u društvenom vlasništvu bez prethodne dodjele zemljišta radi građenja i odobrenja za građenje, čak i ako se radi o savjesnom graditelju.
6. Sud je dalje zaključio da je ugovor o zajedničkom finansiranju gradnje benzinske stanice od 22. decembra 1995. godine ništavan. U vezi s tim, istakao je da je raspolaganje zemljištem u društvenom vlasništvu suprotno odredbama Zakona o građevinskom zemljištu, kao i odredbama člana 3. stav 2. Zakona o prometu nekretnina. Sud je dalje ukazao da navedeni ugovor ne predstavlja ni ugovor o zajedničkoj izgradnji u smislu odredbe člana 50. Zakona o građevinskom zemljištu jer je zemljište dodijeljeno radi građenja isključivo tuženom, a apelant u tom postupku nije zahtijevao da zemljište bude dodijeljeno i njemu. Također je naglasio da su urbanistička saglasnost, građevinska i upotrebna dozvola izdate na ime tuženog, sa čim se apelant saglasio. Ukazano je da taj sud primjenom člana 224. stav 1. tačka 5. i člana 229. tač. 4. i 5. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) usvajanjem žalbe tuženog preinačio prvostepenu presudu u usvajajućem dijelu. U vezi s tim je istakao da je „prvostepeni sud iz činjenica koje je utvrdio izveo nepravilan zaključak o postojanju drugih činjenica“ na kojima je zasnovana prvostepena presuda u usvajajućem dijelu, te ukazao da je u tom dijelu „pogrešno primijenio materijalno pravo“.
7. Presudom Vrhovnog suda broj 80 0 P 077287 21 Rev od 5. januara 2022. godine odbijena je revizija koju je apelant izjavio protiv drugostepene presude. Sud je u obrazloženju podržao zaključak da su ugovor o kupoprodaji zemljišta od 12. oktobra 1993. godine i ugovor o zajedničkom finansiranju gradnje benzinske stanice od 22. decembra 1995. godine ništavni. U vezi s tim je istakao da je njihov predmet nedopušten, u smislu odredbi člana 63. Zakona o građevinskom zemljištu, člana 3. stav 2. Zakona o prometu nekretnina i člana 103. u vezi sa čl. 46. i 47. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Dalje je naveo da su tačni apelantovi revizioni navodi da je zaključivanje ugovora o zajedničkoj izgradnji moguće i s licima koja ne spadaju u krug lica iz člana
38. Zakona o građevinskom zemljištu. Međutim, istakao je da apelant za to nije imao saglasnost općine u smislu čl. 39. i 50. tog zakona. Slijedom navedenog, sud je zaključio da ne postoji osnov u materijalnom pravu da bi apelant uspio sa stvarnopravnim zahtjevom u tom postupku. Pri tome je istakao da apelant u postupku nije zahtijevao isplatu uloženih sredstava, te da su stoga neosnovani njegovi navodi istaknuti u tom smislu.
8. Sud je dalje ocijenio neosnovanim apelantove navode o povredi člana 217. ZPP-a, uz obrazloženje da drugostepeni sud odluku nije zasnovao na drugačijoj ocjeni neposredno izvedenih dokaza, već na drugačijoj primjeni materijalnog prava. Dalje je ukazao da apelant u reviziji nije naveo koje njegove žalbene navode drugostepeni sud nije cijenio, zbog čega je te navode ocijenio neosnovanim. Konačno, sud je istakao da je za rješavanje konkretnog spora relevantno materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme kupovine spornog zemljišta i građenja objekata. Stoga je zaključio da činjenica da je tuženi u vrijeme presuđenja bio upisan kao njihov vlasnik, suprotno apelantovim navodima, ne može konvalidirati navedene nedostatke s obzirom na to da ništavnost djeluje ex tunc.
9. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da je prekršena zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi s tim, apelant navodi da je odluka Skupštine općine Ugljevik od 14. septembra 1993. godine „provedena“ u zemljišnim knjigama i katastru tek 11. novembra 1993. godine, te da je stoga u vrijeme zaključenja ugovora od 1. oktobra 1993. godine sporno zemljište u javnim evidencijama bilo upisano kao privatno vlasništvo, čije prometovanje je bilo dozvoljeno. Ističe da je bio savjestan jer nije mogao znati da je sporno zemljište u međuvremenu proglašeno društvenim, te da su sudovi zanemarili odredbe čl. 3. do 17. Zakona o građevinskom zemljištu. Apelant dalje navodi da sudovi nisu mogli primijeniti propise koji su važili prije 30 godina, te da su bili dužni primijeniti Zakon o stvarnim pravima. Navodi da su, kada bi se prihvatio kao ispravan stav da su sporni ugovori ništavni, sudovi bili dužni da primijene pravila o restituciji u smislu odredbi ZOO-a, te se u vezi s tim pozvao na Odluku Ustavnog suda broj AP-4370/10 od 20. decembra 2012. godine. Konačno, apelant navodi da su drugostepeni sud i Vrhovni sud utvrdili drugačije činjenično stanje a da nisu neposredno izveli dokaze, što je u suprotnosti sa odredbama ZPP-a, kao i da nisu ocijenili njegove žalbene i revizione navode.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
12. Ustavni sud ukazuje da se apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje i imovinu odnose na način na koji su sudovi primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
13. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali relevantne i dovoljne razloge za zaključak o neosnovanosti apelantovog stvarnopravnog tužbenog zahtjeva usljed činjenice da su ugovori na kojima je zasnivao taj zahtjev ništavni u smislu relevantnih odredbi Zakona o građevinskom zemljištu i ZOO-a, pri čemu su utvrdili da u datim okolnostima nisu ispunjeni ni uvjeti za primjenu instituta građenja na tuđem zemljištu. Takve razloge Ustavni sud ne smatra proizvoljnim niti „očigledno nerazumnim“. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da apelant u apelaciji ponavlja navode da je prilikom zaključenja spornih ugovora postupao savjesno, zatim da su sudovi trebali primijeniti Zakon o stvarnim pravima, da su drugostepeni sud i Vrhovni sud povrijedili odredbe ZPP-a koje se odnose na neposredno izvođenje dokaza, te da su bili dužni primijeniti pravila o restituciji. Međutim, redovni sudovi su razmotrili te navode i jasno obrazložili zašto, u datim okolnostima, oni ne mogu utjecati na drugačije rješenje spora. U pogledu apelantovog pozivanja na Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4370/10, Ustavni sud ukazuje da su sudovi, u specifičnim okolnostima tog spora, prilikom odlučivanja o protivtužbenom zahtjevu kojim je tražena isplata ulaganja u stambeni objekat, proizvoljno primijenili institut stjecanja bez osnova, umjesto da primijene pravila o restituciji i poslovodstvu bez naloga (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4370/10 od 20. decembra 2012. godine, tač. od 78. do 87, dostupna na www.ustavnisud.ba). Međutim, u konkretnom predmetu se ne radi o istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, te je stoga neosnovano apelantovo pozivanje na navedenu odluku Ustavnog suda. Konačno, apelant ne navodi niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.
14. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
15. Apelant se pozvao i na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da član 14. Evropske konvencije nije nezavisan, nego da ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredbi Evropske konvencije i njenih protokola (vidi Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, tačka 21). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelant nije dostavio nikakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da je u postupku diskriminiran po nekom od zabranjenih osnova u vezi s uživanjem prava iz Evropske konvencije, niti da to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud te navode neće razmatrati.
16. Imajući u vidu sve navedeno te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ničega što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman