Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2155/22 (M. M.)

Odluka donesena 26. 03. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Dokazni postupak
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2155/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 03. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. marta 2026. godine, u predmetu broj AP-2155/22, rješavajući apelaciju Munevera Muratovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Munever Muratović protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 K 086108 21 Kž od 16. marta 2022. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Munever Muratović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Visokog, kojeg zastupa Zahid Hadžić, advokat iz Visokog, podnio je 10. juna 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 0 K 086108 21 Kž od 16. marta 2022. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) apelant je proglašen krivim zato što je, na način pobliže opisan u izreci presude, počinio krivično djelo obmane pri dobivanju kredita iz člana 268. stav 2, u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH). Apelantu je izrečena uvjetna osuda kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i dva mjeseca, a koja se neće izvršiti ako apelant za vrijeme od jedne godine ne počini novo krivično djelo.

3. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je na glavnom pretresu ispitao svjedoke optužbe i odbrane, te da je izvršio uvid u materijalne dokaze optužbe. U vezi s tim, sud je naveo da je utvrdio da je apelant, s ciljem da pribavi kredit za E. M., potpisao zahtjev za kredit kao korisnik kredita, u kojem su određena lica navedena kao jamci, bez njihovog znanja i saglasnosti. Dalje je utvrdio da su uz zahtjev priložene potvrde u kojima su navedeni neistiniti podaci o ostvarenim plaćama. Sud je naveo da je apelant, iako je znao da navedene činjenice nisu tačne, potpisao ugovor o dugoročnom nenamjenskom potrošačkom kreditu s UPI bankom d.d. Sarajevo, Poslovnica Visoko, kao davaocem kredita. Sud je istakao da je poklonio vjeru iskazima svjedoka na osnovu kojih je utvrdio da je E. M. koristio zaposlenike tako što su oni podnosili zahtjev za kredit na osnovu potvrda koje je on izdavao i potpisivao. Dalje je naveo da je na osnovu apelantovog iskaza utvrdio da je potpisivanjem navedenog ugovora pristao da E. M. dobije kredit, odnosno da je dao saglasnost na neistinite podatke značajne za dobivanje kredita. U konačnici, sud je istakao da je krivično djelo počinio s direktnim umišljajem jer je bio svjestan da će preduzimanjem radnji izvršenja nastupiti zakonom zabranjene posljedice, te da je htio njihovo izvršenje i nastupanje navedenih posljedica.

4. Presudom Kantonalnog suda djelimično je uvažena žalba apelantovog branioca, te je prvostepena presuda preinačena u odluci o krivičnopravnoj sankciji tako što je apelantu izrečena uvjetna osuda kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine, a koja se neće izvršiti ako apelant za vrijeme od jedne godine ne počini novo krivično djelo. Prvostepena presuda je u ostalom dijelu ostala neizmijenjena. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je, nasuprot apelantovim navodima, prvostepeni sud sve dokaze optužbe i odbrane cijenio na način propisan odredbom člana 296. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine. Dalje je naveo da je taj sud obrazložio razloge zbog kojih je zaključio da je apelant počinio krivično djelo za koje je i proglašen krivim. Sud je dalje ukazao da je prvostepeni sud pravilno zaključio da iskazi svjedoka odbrane nisu uvjerljivi u dijelu u kojem tvrde da apelant nije znao da potpisuje zahtjev za kredit, ugovor i nalog za isplatu jer su suprotni apelantovom iskazu i materijalnim dokazima.

5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje, proizvoljno ocijenili izvedene dokaze i proizvoljno primijenili relevantne propise. Naročito, smatra da je pogrešno primijenjena odredba člana 268. stav 2. KZFBiH kada su sudovi zaključili da su u njegovim radnjama sadržani elementi izvršenja krivičnog djela i namjera – direktni umišljaj. Apelant tvrdi da je dokazano da nije poznavao jamce, da nije pribavljao dokumentaciju za kredit, niti je pribavljao i popunjavao potvrde, odnosno da nije bio uključen u postupak odobravanja kredita. Apelant smatra da ne može biti proglašen krivim samo na osnovu radnje potpisivanja ugovora o kreditu i zahtjeva za kredit u koji su treća lica unosila podatke. U konačnici, ukazuje na povredu načela pravne sigurnosti budući da je Kantonalni sud u predmetu broj 36 0 K 035079 18 Kž 2 donio drugačiju odluku u identičnoj činjeničnoj i pravnoj stvari. Osim toga, navodi da mu je povrijeđeno pravo na odbranu.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

7. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

b) Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

8. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

10. Ustavni sud, prije svega, uočava da apelant u apelaciji paušalno navodi da mu je povrijeđeno pravo na odbranu, odnosno da te navode nije posebno obrazlagao, pa se Ustavni sud neće upuštati u njihovu ocjenu.

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-

4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba). U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, nasuprot apelantovim navodima, jasno obrazložili da su se u apelantovim radnjama ostvarila sva obilježja krivičnog djela obmane pri dobivanju kredita iz člana 268. stav 2, u vezi sa stavom 1. KZFBiH. Naime, redovni sudovi su dali jasne i dovoljne razloge za zaključak da je apelant, s ciljem da pribavi kredit za lice E. M., potpisao zahtjev za kredit kao korisnik kredita, u kojem su određena lica navedena kao jamci, bez njihovog znanja i saglasnosti, te da su uz zahtjev priložene potvrde u kojima su navedeni neistiniti podaci o ostvarenim plaćama. Dakle, redovni sudovi su zaključili da je apelant, s ciljem da pribavi kredit, davaocu kredita dao neistinite podatke značajne za dobivanje kredita, te da je navedeno krivično djelo počinio s direktnim umišljajem (vidi činjenični dio ove odluke). Ovakva utvrđenja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim niti „očigledno nerazumnim“.

12. U odnosu na apelantove navode o proizvoljnoj ocjeni dokaza, Ustavni sud podsjeća na načela Evropskog suda (vidi Evropski sud, Sorokins i Sorokina protiv Latvije, presuda od 28. maja 2013. godine, broj predstavke 45476/04, stav 110). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak redovnih sudova, a naročito prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ta procjena ne čini očigledno proizvoljnom. U konkretnom slučaju Ustavni sud ukazuje da je Općinski sud detaljno analizirao sve provedene dokaze (iskaze svjedoka, apelantov iskaz i materijalnu dokumentaciju), pojedinačno i u međusobnoj vezi, te da je jasno obrazložio na kojim dokazima je zasnovao odluku o apelantovoj krivičnoj odgovornosti. Ustavni sud, također, zapaža da su identični apelantovi navodi bili predmet dodatne analize Kantonalnog suda, koji je prihvatio i potvrdio zaključke prvostepenog suda, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost.

13. U pogledu navoda da je Kantonalni sud u predmetu broj 36 0 K 035079 18 Kž 2 u istoj činjeničnoj i pravnoj stvari donio različite odluke, Ustavni sud nalazi da se u tom postupku radilo o drugačijem činjeničnom stanju. Naime, u tom postupku nije van svake razumne sumnje dokazano da je optuženi M. J. svojim postupanjem ostvario bitna obilježja krivičnog djela, odnosno da je postupao s umišljajem da počini krivično djelo. Imajući to u vidu, Ustavni sud smatra da su i ti apelantovi navodi očigledno neosnovani.

14. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2155/22 (M. M.) | Sudska praksa | Aktio