Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-354/22 (C.Č.)
Odluka donesena 15. 12. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Isplata duga
- Pasivna legitimacija
- Zakup
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-354/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 12. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i suci Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 15. prosinca 2025. godine, u predmetu broj AP-354/22, rješavajući apelaciju C. Č., samostalnog poduzetnika, vlasnika trgovačke radnje „Doubly W“ Zvornik na temelju članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/23), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija C. Č., samostalnog poduzetnika vlasnika trgovačke radnje „Doubly W“ Zvornik podnesena protiv presude Višeg privrednog suda u Banja Luci broj 59 0 Mals 036050 21 Pž od 10. prosinca 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. C.Č., samostalni poduzetnik, vlasnik trgovačke radnje „Doubly W“ Zvornik (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Boško Zekić, odvjetnik iz Zvornika, podnio je 27. siječnja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Višeg privrednog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 59 0 Mals 036050 21 Pž od 10. prosinca 2021. godine.
2. Presudom Okružnog privrednog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 59 0 Mals 036050 20 Mals od 31. svibnja 2021. godine odbijen je tužbeni zahtjev „Zajednice etažnih vlasnika Blok A Zmajevac“ iz Zvornika (u daljnjem tekstu: tužitelj) kojim su tražili da se raskine Ugovor o zakupu poslovnog prostora zaključen 19. travnja 2010. godine; da se apelant kao tuženi obveže da iseli iz poslovnog prostora koji je detaljnije označen u izreci presude, te da taj prostor preda u posjed tužitelju, kao i da tužitelju na ime duga isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.
3. Okružni privredni sud je naveo da su tužitelj kao zakupodavac i apelant kao zakupoprimac, zaključili ugovor o zakupu spornog poslovnog prostora od 19. travnja 2010. godine. Dalje je navedeno da je apelant dopisom od 1. ožujka 2013. godine obavijestio tužitelja o raskidu ugovora o zakupu i prestanku korištenja poslovnog prostora sa 31. siječnja 2013. godine, te se obvezao da će iseliti stvari u roku od tri dana a dio neisplaćene zakupnine platiti za 15 dana od dana raskida ugovora. Okružni privredni sud zatim naveo da je tužbeni zahtjev usmjeren na raskid ugovora o zakupu odbijen kao neutemeljen zbog toga što je taj ugovor, prije podnošenja tužbe, prestao na temelju odustanka apelanta sukladno čl. 35 i 36. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija (u daljnjem tekstu:
ZZPZP).
4. Odlučujući o tužbenom zahtjevu za iseljenje iz poslovnog prostora, Okružni privredni sud je naveo da je odredbama članka 6. stavak 1. Zakona o obrtničko-poduzetničkoj djelatnosti (u daljnjem tekstu: ZOPD) propisano da je poduzetnik fizička osoba koja obavlja djelatnost u svoje ime i za svoj račun radi stjecanja dobiti. Također je istakao da je odredbama članka 12. st. 2. i 3. ZOPD-a propisano da za sve nastale obveze u svezi sa obavljanjem poduzetničke djelatnosti fizička osoba odgovara cjelokupnom svojom imovinom i da ta odgovornost ne prestaje brisanjem poduzetnika iz registra. U svezi sa time, Okružni privredni sud je naveo da iz rješenja odjeljenja za privredu, poljoprivredu i društvene djelatnosti od 5. veljače 2013. godine proizlazi da je na apelantov zahtjev utvrđen prestanak obavljanja djelatnosti u spornom poslovnom prostoru. Pored toga je ukazao da iz apelantvog iskaza datog na glavnoj raspravi proizlazi da je kao fizička osoba u privatne svrhe uzeo u zakup sporni poslovni prostor od 2016. ili 2017. godine. Sud je, zatim, naveo da je kao dokaz proveden dopis tužitelja 16/19 od 12. veljače 2019. godine upućen apelantu kao fizičkoj osobi sa zahtjevom da vanjski izgled poslovnog prostora dovede u stanje pristojnog izgleda, da ukloni betonsku prepreku, oslobodi prostor ispred zgrade za parking mjesto, te da oslobodi poslovni prostor od 1. ožujka 2019. godine. Na temelju toga, Okružni privredni sud je zaključio da tužitelj, na kojemu je bio teret dokazivanja, nije dokazao da je sa apelantom kao poduzetnikom bio u materijalno pravnom odnosu zakupa poslovnog prostora počev od 2013. godine do podnošenja tužbe. Zbog toga je, kako je navedeno, odbijen tužiteljev zahtjev da mu apelant preda u posjed poslovni prostor i da mu isplati dug na ime zakupnina.
5. Presudom Višeg privrednog suda broj 59 0 Mals 036050 21 Pž od 10. prosinca 2021. godine tužiteljeva žalba je djelomično uvažena i prvostupanjska presuda je preinačena tako da je apelant obvezan da iseli iz poslovnog prostora i da tužitelju na ime duga za zakup nekretnine isplati novčani iznos detaljnije naveden u izreci. Viši privredni sud je obrazložio da je sukladno odredbama čl. 11. i
19. ZZPZP-a pravni odnos po osnovu zakupa poslovnog prostora formalan i da mora biti ustanovljen pismenim ugovorom, a da je zakupac je dužan plaćati zakupninu na način i u rokovima kako je ugovoreno. Dalje je navedeno da je nesporno da je ugovor o zakupu prestao apelantovim otkazom sukladno odredbi članka 397. stavak 1. Zakona o obligacionim odnosima i čl. 35. i 36. ZZPZP-a. Zatim je naveo da sukladno odredbama čl. 36. i 37. ZZPZP-a u slučaju prestanka ugovora o zakupu, zakupac je dužan predati zakupodavcu ispražnjene prostorije u roku iz članka 36. ZZPZP-a. Ukoliko to ne učini, zakupodavac može tužbom tražiti predaju ispražnjenih poslovnih prostorija.
6. U svezi sa navedenim odredbama, Viši privredni sud je naveo da iz dokaza jasno proizlazi da apelant nije predao tužitelju u posjed ispražnjen poslovni prostor, već da ga je nakon prestanka obavljanja poduzetničke djelatnosti nastavio koristiti kao fizička osoba. U tom pogledu, Viši privredni sud je naveo da je, prema odredbama članka 6. stavak 1. ZOPD-a, poduzetnik fizička osoba koja obavlja poduzetničku djelatnost u svoje ime i za svoj račun radi stjecanja dobiti i kao takav je upisan u registar poduzetnika. Također je ukazao da prema odredbi članka 12. st. 2. i 3. ZOPD-a za sve obveze nastale u svezi sa obavljanjem poduzetničke djelatnosti odgovara cjelokupnom svojom imovinom koja odgovornost ne prestaje brisanjem poduzetnika iz registra poduzetnika. Prema tome, Viši privredni sud je naveo da činjenica da je apelant na temelju rješenja prestao obavljati djelatnost i da je nakon toga poslovni prostor nastavio koristiti kao fizička osoba, ne oslobađa apelanta da izvrši preuzete ugovorne obveze, odnosno da nakon prestanka ugovora o zakupu zakupljeni poslovni prostor preda u posjed tužitelju i da mu plati dug na ime korištenja. S obzirom na to, Viši privredni sud je zaključio da je tužitelj dokazao visinu potraživanja po osnovu zakupnine zbog čega je apelanta obvezao na isplatu duga kao u izreci presude.
7. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Naime, apelant smatra da je Viši privredni sud donio proizvoljnu odluku jer ne postoji zakonski osnov koji propisuje da kada fizička osoba koristi poslovni prostor, kada se fakture za zakupninu dostavljaju fizičkoj osobi i kada fizička osoba plaća te zakupnine, da je u tom slučaju pasivno legitimirana poduzetnička radnja te fizičke osobe i da se od nje može tražiti iseljenje iz poslovnog prostora i plaćanje zakupnina. Apelant je pri tome istakao da sve analitičke kartice, sve fakture i uplatnice, sve opomene pred tužbu glase na fizičku osobu a ne na poduzetničku radnju zbog čega s postavlja pitanje je li uopće moguće bilo tužiti poduzetničku radnju. Stoga, apelant smatra da on kao poduzetnik nije mogao biti tužen za obveze fizičke osobe i da obrazloženje Višeg privrednog suda znači da je potpuno svejedno da li se za obveze fizičke osobe tuži fizička osoba ili poduzetnička radnja. Relevantni propisi
8. Zakon o zakupu poslovnih zgrada i prostorija („Službeni list SRBiH“, br. 33/77, 12/87 i 30/90 i „Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 3/92)
Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 36
Strana koja odustaje od ugovora dužna je drugoj strani pismenim putem dati izjavu o odustanku, kao i odrediti joj rok do koga se ima predati odnosno primiti ispražnjena prostorija.
Rok iz prethodnog stava ne može biti kraći od 30 dana, računajući od dana kada je druga strana primila izjavu o odustanku od ugovora.
Član 37
Ako zakupac kome je učinjena izjava o odustanku od ugovora ne preda ispražnjene poslovne prostorije u roku određenom u prethodnom članu, zakupodavac može tužbom kod nadležnog suda tražiti predaju ispražnjenih poslovnih prostorija.
9. Zakon o obrtničko-poduzetničkoj djelatnosti („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 117/11, 121/12, 67/13, 44/16 i 84/19)
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni pročišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Članak 12. (1) Poduzetnik je odgovoran za zakonito poslovanje i za zakonit rad osoba koje upošljava. (2) Poduzetnik za sve obveze nastale u svezi sa obavljanjem poduzetničke djelatnosti odgovara cjelokupnom svojom imovinom. (3) Odgovornost za obveze iz stavka 2. ovoga članka ne prestaje brisanjem poduzetnika iz registra poduzetnika.
10. Prilikom razmatranja dopustivosti, Ustavni sud je pošao od odredbe članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
11. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
12. Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. siječnja 2018. godine, predstavka broj 48657/16, točka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. veljače 2019. godine, predstavka broj 74628/16, točka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine, točka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, predstavka broj 5503/02, točka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. travnja 2021. godine, predstavka broj 65159/17, točka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. studenog 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
14. Razmatrajući apelantove navode kojima ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Europskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije (kojem korespondira članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, točka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovitih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-
4033/20 od 22. lipnja 2022. godine, toč. 42. do 45. s daljnjim referencama objavljena na www.ustavnisud.ba).
15. Na temelju činjenica predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i navoda u apelaciji, Ustavni sud smatra da je Viši privredni sud preinačavanja prvostupanjske presude i obvezivanja apelanta da tužitelju preda u posjed poslovni prostor i da mu na ime duga za zakupnine isplati određeni iznos, u obrazloženju osporene odluke naveo detaljne, jasne i relevantne razloge. Naime, Ustavni sud zapaža da su taj sud pozivanjem na odredbe čl. 36. i 37. ZZPZP-a naveo jasno obrazloženje na temelju kojega je zaključio da je apelant kao poduzetnik, nakon prestanka ugovora o zakupu, bio obvezan tužitelju vratiti poslovni prostor i platiti zakupnine. Pri tome, Ustavni sud smatra da činjenica da je apelant kao fizička osoba nastavio koristiti poslovni prostor i da su mu dostavljane fakture ne može ukazivati na proizvoljnost zaključaka Višeg privrednog suda, naročito zbog toga što apelant u tom svojstvu nikada nije zaključio pismeni ugovor o zakupu kako je propisano člankom 11. ZZPZP-a, pa se ne može tvrditi da je prestala apelantova obveza na vraćanje u posjed poslovnog prostora. Prema tome, Ustavni sud smatra da se ništa ne ukazuje da su redoviti sudovi postupili proizvoljno kada su zaključili da je apelant kao poduzetnik bio pasivno legitimiran za podnošenje tužbe u ovome predmetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje.
16. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
17. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman