Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-167/22 („BOR PETROL“ d.o.o. Kotor Varoš i N. T.)
Odluka donesena 27. 11. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
- Neovlašteno lice
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-167/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 11. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. novembra 2025. godine, u predmetu broj AP-167/22,rješavajući apelaciju „BOR PETROL“ d.o.o. Kotor Varoš i advokata Marije Malijević podnesenu u ime Nedeljka Trifkovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka d) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela advokat Marija Malijević u ime Nedeljka Trifkovića protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 73 0 P 025816 21 Gž 2 od 14. septembra 2021. godine, zato što ju je podnijelo neovlašteno lice.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „BOR PETROL“ d.o.o. Kotor Varoš podnesena protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 73 0 P 025816 21 Gž 2 od 14. septembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „BOR PETROL“ d.o.o. Kotor Varoš i Nedeljko Trifković (u daljnjem tekstu: prvo i drugoapelant; zajedno: apelanti), koje zastupa Marija Malijević, advokat iz Banjaluke, podnijeli su 13. januara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 73 0 P 025816 21 Gž 2 od 14. septembra 2021. godine i presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 73 0 P 025816 19 P 2 od 5. maja 2020. godine.
2. Budući da uz apelaciju nije dostavljena posebna punomoć za zastupanje Nedeljka Trifkovića pred Ustavnim sudom, kako je to propisano članom 21. stav (2) Pravila Ustavnog suda, dopisom od 16. januara 2024. godine zatraženo je od advokata Marije Malijević da u roku od pet dana otkloni navedeni nedostatak. Advokat Marija Malijević je primila navedeni dopis 16. januara 2024. godine a punomoć je dostavila 7. februara 2024. godine, dakle nakon isteka ostavljenog roka.
3. Presudom Osnovnog suda broj 73 0 P 025816 19 P 2 od 5. maja 2020. godine apelanti su obavezani da „Momić“ d.o.o. Kotor Varoš (u daljnjem tekstu: tužilac) solidarno nadoknade štetu u iznosu od 10.007,26 KM, sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka. Odbijen je protivtužbeni zahtjev kojim je prvoapelant tražio da sud utvrdi da na dan kada je blokirao tužiočev račun na osnovu mjenice, postojao tužiočev dug prema njemu u iznosu od 24.954,60 KM. U obrazloženju sud je utvrdio da su prvoapelant i tužilac bili u poslovnom odnosu na osnovu ugovora o prodaji od 5. marta 2008. godine. Tužilac je radi osiguranja plaćanja robe prvoapelantu izdao dvije bjanko mjenice, sa mjeničnim ovlaštenjem kojim je ovlastio prvoapelanta da neizmirene obaveze po navedenom ugovoru naplati na osnovu tih mjenica do najvećeg iznosa od 10.000,00 KM. Sud je dalje utvrdio da je drugoapelant pravosnažnom krivičnom presudom oglašen krivim za krivična djela zloupotrebe ovlaštenja u privredi i falsifikovanje isprave, jer je navedene mjenice popunio na znatno veće novčane iznose radi naplate tužiočevog dugovanja koje je u tom trenutku iznosilo 24.954,60 KM. Na osnovu tih mjenica prvoapelant je od tužioca naplatio iznos od 10.007,26 KM. Slijedom navedenog, sud je obavezao apelante da tužiocu solidarno nadoknade štetu u navedenom novčanom iznosu. Konačno, sud je ukazao da je protivtužbeni zahtjev zastario jer je podnesen po proteku roka od tri godine propisanog članom 374. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
4. Presudom Okružnog suda broj 73 0 P 025816 21 Gž 2 od 14. septembra 2021. godine je, po službenoj dužnosti, ukinuta prvostepena presuda u dijelu odluke o protivtužbenom zahtjevu i predmet je ustupljen Okružnom privrednom sudu u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud). U preostalom dijelu je žalba apelanata odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju je podržao stav prvostepenog suda da su apelanti solidarno dužni da tužiocu nadoknade štetu, te se Okružni sud u vezi s tim pozvao na odredbe čl. 154. i 158, te 170. st. 1. i 2. ZOO. Pri tome je ocijenio irelevantnim navode da krivični postupak nije vođen protiv prvoapelanta kao pravnog lica, uz obrazloženje da sa aspekta građanske odgovornosti proizlazi njihova solidarna odgovornost za štetu. Osim toga, sud je istakao da je tužilac potraživao novčani iznos koji je prvoapelant na osnovu spornih mjenica od njega naplatio. Stoga je ocijenio neosnovanim apelantove navode da nije jasno po kom osnovu tužilac potražuje štetu. U pogledu protivtužbenog zahtjeva, sud je istakao da su obje stranke pravna lica i da je stoga za odlučivanje nadležan Okružni privredni sud, shodno odredbi člana 33. Zakona o sudovima Republike Srpske.
5. Apelanti smatraju da je osporenim odlukama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, apelanti navode da su sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo i da tužilac u konkretnom slučaju nije pretrpio nikakvu štetu. Navode da je kao nesporna činjenica u krivičnom i ovom postupku utvrđeno da je u trenutku aktiviranja spornih mjenica postojao tužiočev dug prema prvoapelantu u iznosu od 24.954,60 KM, kao i da je prvoapelant bio ovlašten da mjenice popuni do iznosa od 10.000,00 KM. Stoga smatraju da je tužiocu na ime naknade štete jedino mogao biti dosuđen iznos od 7,60 KM. Apelanti navode da nije obrazloženo koji vid štete je tužiocu dosuđen, niti osnov odgovornosti za svakog apelanta pojedinačno, te pri tome ističu da krivični postupak nije vođen protiv prvoapelanta kao pravnog lica. Takođe navode da nije bilo osnova za odbijanje protivtužbenog zahtjeva, ali ističu da te navode iznose samo opreza radi jer je predmet u tom dijelu ustupljen Okružnom privrednom sudu.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka d) i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka d) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glase: (3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
d) apelaciju je podnijelo neovlašteno lice; (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno. Dopustivost u odnosu na drugoapelanta
7. Ustavni sud zapaža da je advokat Marija Malijević podnijela apelaciju u ime drugoapelanta, ali nije dostavila punomoć za zastupanje drugoapelanta, kako je to propisano članom 21. stav (2) Pravila Ustavnog suda. Ustavni sud je dopisom od 16. januara 2024. godine zatražio od advokata Marije Malijević da u roku od pet dana otkloni navedeni nedostatak. Advokat Marija Malijević je primila navedeni dopis 16. januara 2024. godine a punomoć je dostavila 7. februara 2024. godine, dakle nakon isteka ostavljenog roka. Iz navedenog proizlazi da je advokat Marija Malijević podnijela apelaciju u ime drugoapelanta, a da na zahtjev Ustavnog suda nije u ostavljenom roku dostavila posebnu punomoć za zastupanje drugoapelanta pred Ustavnim sudom, u smislu člana 21. stav (2) Pravila Ustavnog suda. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da je apelaciju u ime drugoapelanta podnijelo neovlašteno lice (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-1143/21 od 19. decembra 2024. godine, sa ukazivanjem na drugu praksu, dostupna na www.ustavnisud.ba).
Dopustivost u odnosu na prvoapelanta
8. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
9. Ustavni sud ukazuje da se apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje i imovinu odnose na način na koji su sudovi primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz navoda prvoapelanata, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali relevantne i dovoljne razloge za zaključak da su apelanti, shodno relevantnim odredbama ZOO, solidarno dužni da tužiocu nadoknade štetu. Takve razloge Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, niti „očigledno nerazumnim“. Pri tome, Ustavni sud zapaža da se apelacioni navodi, u suštini, zasnivaju na tvrdnji da je u trenutku aktiviranja spornih mjenica postojao tužiočev dug prema prvoapelantu, što je predmet postupka koji se vodi pred Okružnim privrednim sudom po prvoapelantovoj protivtužbi, pa Ustavni sud u ovom postupku ne može ispitivati te navode. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da prvoapelant u apelaciji ponavlja navode da nije obrazloženo koji vid štete je tužiocu dosuđen, niti osnov odgovornosti za svakog od apelanata, te da protiv prvoapelanta nije vođen krivični postupak. Međutim, Okružni sud je razmotrio te navode i jasno obrazložio zašto, u datim okolnostima, oni ne mogu uticati na drugačije rješenje spora. Osim toga, prvoapelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njihovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Prvoapelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
11. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka d) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti ukoliko ju je podnijelo neovlašteno lice, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman