Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1633/23 (A. D.)
Odluka donesena 21. 03. 2024.
- Povreda
- Član 2. Protokola 4 uz EK i član II/3.m) Ustava BiH (Sloboda kretanja)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Sloboda kretanja
- Mjere zabrane
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1633/23
Apelacija
Odluka o meritumu
21. 03. 2024.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-1633/23, rješavajući apelacije Alije Delimustafića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2), člana 62. st. (1) i (8) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14 i 47/23), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Mirsad Ćeman, potpredsjednik Helen Keller, potpredsjednica Seada Palavrić, sutkinja Angelika Nußberger, sutkinja Ledi Bianku, sudija na sjednici održanoj 21. marta 2024. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Alije Delimustafića.
Utvrđuje se povreda prava na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog mjera zabrane putovanja bez prethodnog odobrenja suda, zabrane izdavanja novog pasoša i zabrane korištenja lične karte za prelazak državne granice Bosne i Hercegovine koje je Aliji Delimustafiću izrekao Kantonalni sud u Sarajevu Rješenjem broj 09 0 K 026508 18 k od 16. jula 2019. godine.
Na osnovu člana 62. stav (4) Pravila Ustavnog suda, nalaže se predsjedniku Kantonalnog suda da u roku od pet dana od dana prijema ove odluke preduzme odgovarajuće mjere kako bi se u predmetu broj 09 K 026508 ispitalo da li su primijenjene mjere zabrane koje su izrečene Aliji Delimustafiću još uvijek potrebne.
Nalaže se Kantonalnom sudu u Sarajevu da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, odmah po isteku roka iz prethodnog stava dispozitiva, a najkasnije u narednom roku od pet dana od isteka tog roka, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o provođenju naloga iz stava 3. dispozitiva ove odluke.
Utvrđuje se povreda prava na djelotvoran pravni lijek iz člana
13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi s pravom na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što Kantonalni sud u Sarajevu u predmetu broj 09 K 026508 ne vrši kontrolu izrečenih mjera zabrane Aliji Delimustafiću svaka dva mjeseca, te zbog toga što drugostepeno vijeće Kantonalnog suda u Sarajevu nije odlučilo o žalbi Alije Delimustafića na Rješenje broj 09 0 K 026508 18 K od 22. marta 2023. godine u zakonskom roku od tri dana, nego tek nakon tri mjeseca i 15 dana od kada je doneseno Rješenje broj 09 0 K 026508 23 Kv 146 od 21. jula 2023. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Alija Delimustafić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Ifet Feraget, advokat iz Sarajeva, podnio je 5. aprila 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenjâ Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) br. 09 0 K 026508 23 Kv 144 od 9. marta 2023. godine i 09 0 K 026508 18 K od 10. januara 2023. godine. Apelant je podnio apelaciju i zbog propusta Kantonalnog suda da svaka dva mjeseca ispita daljnju opravdanost izrečenih mjera zabrane u predmetu broj 09 K 026508. Apelacija je registrirana pod brojem AP-1633/23.
2. Apelant je, posredstvom istog punomoćnika, podnio 14. juna 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu i zbog toga što Kantonalni sud nije odlučio o žalbi protiv Rješenja tog suda broj 09 0 K 026508 18 K od 22. marta 2023. godine. Apelant je 21. augusta 2023. godine dopunio apelaciju i dostavio Rješenje Kantonalnog suda broj 09 0 K 026508 23 Kv 146 od 21. jula 2023. godine. Apelacija je registrirana pod brojem AP-2807/23.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. S obzirom na to da se obje apelacije odnose na isti predmet, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, odlučio voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1633/23.
4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovore na apelacije. Odgovori su dostavljeni 18. i 24. aprila te 15. i 20. decembra 2023. godine, pa ih je Ustavni sud 24. aprila i 21. decembra 2023. godine proslijedio apelantovom punomoćniku na izjašnjenje. Izjašnjenje na odgovore je dostavljeno 4. maja i 25. decembra 2023. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene a)Postupak donošenja rješenja o pritvoru
6. Apelant je 11. novembra 2016. godine lišen slobode, nakon čega mu je određen pritvor zbog razloga propisanih članom 146. stav 1. tač. a), b), c) i d) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH).
7. U toku istrage, počevši od 11. novembra 2016. do 11. oktobra 2017. godine, Kantonalni sud je apelantu produžavao pritvor. Tokom tog perioda Kantonalni sud je u dva navrata apelantu ukidao pritvor, nakon čega je apelant puštan na slobodu (9. decembra 2016. i 29. marta 2017. godine). Međutim, po odlukama Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), Kantonalni sud je u ponovnom postupku (19. decembra 2016. i 13. aprila 2017. godine) apelantu odredio/produžio pritvor. U prvom slučaju, pripadnici sudske policije nisu pronašli apelanta na prijavljenoj adresi pa je Kantonalni sud donio naredbu za raspisivanje međunarodne potjernice za apelantom. Apelant je lišen slobode u Republici Hrvatskoj i Kantonalni sud je aktom od 5. januara 2017. godine uputio apelanta na izdržavanje mjere pritvora. U drugom slučaju, nakon određivanja pritvora, apelant se dobrovoljno javio na izdržavanje mjere pritvora.
8. U toku trajanja istrage Ustavni sud je u tri navrata odlučivao o apelantovim apelacijama podnesenim protiv odluka o pritvoru (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP- 4387/16 od 22. decembra 2016. godine, AP-2037/17 od 18. jula 2017. godine i AP-2957/17 od 11. oktobra 2017. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba).
9. Kantonalni sud je 11. oktobra 2017. godine potvrdio optužnicu protiv apelanta i 36 fizičkih te osam pravnih lica. Nakon potvrđivanja optužnice, Kantonalni sud je apelantu produžio pritvor. Ustavni sud je u dva navrata odlučivao o zakonitosti apelantovog pritvora nakon potvrđivanja optužnice (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP-6683/18 od 13. februara 2019. godine i AP-124/19 od 11. juna 2019. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je u Odluci broj AP-124/19 utvrdio povredu apelantovog prava na slobodu i sigurnost u dijelu osporenih rješenja koji se odnosi na postojanje iteracijske opasnosti, kao i zbog toga što se krivični postupak ne vodi tako da se trajanje pritvora svede na najmanju moguću mjeru.
b) Postupak donošenja rješenja o jemstvu i mjerama zabrane
10. U daljnjem toku postupka, Kantonalni sud je, odlučujući o apelantovom prijedlogu za određivanje jemstva i mjera zabrane umjesto mjere pritvora, donio Rješenje broj 09 0 K 026508 18 k od 16. jula 2019. godine kojim je određena mjera jemstva u iznosu od 1.001.300,00 KM tako što se stavlja hipoteka na nekretnine opisane u tom rješenju. Određeno je da će se, u slučaju apelantovog neurednog odazivanja na poziv suda ili ako pobjegne, donijeti posebno rješenje kojim će se odrediti da se nekretnine na kojima je određena hipoteka prodaju, a novac dobijen prodajom pripast će budžetu Federacije. Tačkom 2. tog rješenja apelantu je izrečena i mjera zabrane napuštanja boravišta i zabrana putovanja tako što se apelantu zabranjuje napuštanje boravišta, adrese stanovanja, bez prethodnog odobrenja suda, na opisani način. Osim toga, istim rješenjem je naređeno privremeno oduzimanje putne isprave, odnosno pasoša izdatog na apelantovo ime, i izdavanje novog, kao i korištenje lične karte radi prelaska državne granice. Određeno je da će izrečene mjere zabrane trajati dok za njima postoji potreba, a najduže do eventualnog upućivanja apelanta na izdržavanje kazne zatvora (tačka 4. rješenja). Također, tačkom 5. rješenja je navedeno da će se opravdanost tih mjera kontrolirati svaka dva mjeseca. Apelant je upozoren da mu se može odrediti pritvor ukoliko se ne bude pridržavao mjera zabrane (tač. 6. i 7. rješenja).
11. Apelant je u periodu od 14. oktobra 2019. do 21. februara 2020. godine od Kantonalnog suda sedam puta tražio da izvrši kontrolu opravdanosti izrečenih mjera zabrane i njihovo ublažavanje. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP-1719/20 od 2. jula 2020. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) utvrdio povredu apelantovog prava na djelotvoran pravni lijek u vezi s pravom na slobodu kretanja i naložio Kantonalnom sudu da odmah ispita daljnju potrebu primjene mjera zabrane izrečenih apelantu. U toku trajanja postupka pred Ustavnim sudom Kantonalni sud je izvršio kontrolu mjera zabrane i 30. juna 2020. godine donio rješenje (koje je potvrđeno 15. jula 2020. godine) kojim je utvrdio da i dalje postoje okolnosti koje ukazuju na opravdanost mjera zabrane.
12. Kantonalni sud je Rješenjem broj 09 0 K 026508 18 K od 23. septembra 2020. godine, koje je potvrđeno 14. oktobra 2020. godine, utvrdio da i dalje postoje okolnosti koje ukazuju na opravdanost trajanja mjere zabrane putovanja. Istovremeno, tim je rješenjem apelantu ukinuta mjera zabrane napuštanja boravišta, odnosno stana na navedenoj adresi.
13. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP-2788/20 od 27. novembra 2020. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) zaključio da je prekršeno apelantovo pravo na ličnu slobodu i sigurnost „jer mjera zabrane – napuštanje adrese stanovanja, po svom stepenu i intenzitetu predstavlja 'lišavanje slobode', te kada u kontinuitetu s ranijim pritvorom traje skoro tri godine i osam mjeseci, a suđenje još uvijek nije počelo, pri čemu je redovni sud propustio (i) da ispita da li je primijenjena mjera još potrebna“ (idem, tačka 64).
14. Ustavni sud je, odlučujući o apelantovim apelacijama podnesenim protiv rješenjâ Kantonalnog suda kojim su kontrolirane mjere zabrane putovanja, donio odluke o dopustivosti i meritumu br. AP-2768/21 od 3. novembra 2021. godine i AP-98/22 od 6. aprila 2022. godine (dostupne na www.ustavnisud.ba), kojima je apelacije odbio.
Predmet broj AP-1633/23
15. Kantonalni sud je Rješenjem broj 09 0 K 026508 18 K od 10. januara 2023. godine utvrdio da u odnosu na apelanta i dalje postoje okolnosti koje ukazuju na opravdanost trajanja mjera zabrane, i to zabrane putovanja van granica Bosne i Hercegovine bez prethodnog odobrenja suda, izdavanja novog pasoša, kao i korištenja lične karte za prelazak državne granice. Apelant je upozoren da mu se u slučaju nepridržavanja izrečenih mjera može odrediti pritvor. Kantonalni sud je naveo da je prethodno, 1. jula 2022. godine, donio rješenje kojim su apelantu produžene mjere zabrane putovanja van granica BiH bez prethodnog odobrenja suda. Rješenjem je utvrđeno da su navedene mjere neophodne kako bi se postiglo neometano i efikasno vođenje krivičnog postupka. Kantonalni sud je naveo da je i prilikom konkretne kontrole utvrdio da i dalje postoje razlozi koji opravdavaju trajanje izrečenih i ranije produženih mjera zabrane. Ukazao je da se optužnicom Tužilaštva od 6. oktobra 2017. godine apelantu stavljaju na teret ozbiljna krivična djela. U rješenju je detaljno obrazloženo postojanje osnovane sumnje.
16. Osim toga, Kantonalni sud je ocijenio da i dalje postoje okolnosti koje ukazuju na opasnost od toga da bi apelant mogao pobjeći, sakriti se ili otići u nepoznato mjesto ili inostranstvo budući da je apelant, nakon što je pušten na slobodu, lišen slobode na osnovu raspisane međunarodne potjernice u Republici Hrvatskoj, u momentu dok se nalazio u bjekstvu. Kantonalni sud je cijenio da je apelant prilikom lišenja slobode koristio lažna imena te da je prije toga rezervirao avionsku kartu za Tajland, kao i činjenicu da posjeduje značajnu imovinu u inostranstvu. Sud je zaključio da se te okolnosti u odnosu na apelanta nisu promijenile protekom vremena. Stoga je ocijenio da i dalje egzistira opasnost od apelantovog bjekstva i da je daljnje trajanje mjera zabrane prema apelantu svrsishodno radi neometanog vođenja krivičnog postupka. Pri tome je imao u vidu odredbe člana 137. stav 2. ZKPFBiH koje propisuju da se neće primijeniti teža mjera ako se ista svrha može postići primjenom blaže mjere, te da se izrečenim mjerama u okolnostima konkretnog slučaja osigurava neometano i efikasno vođenje krivičnog postupka uz minimum ograničenja apelantovih prava.
17. Vijeće Kantonalnog suda je Rješenjem broj 09 0 K 026508 23 Kv 144 od 9. marta 2023. godine apelantovu žalbu odbilo. Vijeće je u cijelosti potvrdilo stavove iz prvostepenog rješenja. Žalbeni navodi da je to rješenje „stereotipno i formalno“, što su bila i prethodna rješenja, ocijenjeni su neosnovanim. Vijeće se pozvalo i na zaključak iz Odluke Ustavnog suda broj AP-2768/21. Predmet broj AP-2807/23
18. Kantonalni sud je Rješenjem broj 09 0 K 026508 18 K od 22. marta 2023. godine utvrdio da u odnosu na apelanta i dalje postoje okolnosti koje ukazuju na opravdanost trajanja mjera zabrane, i to zabrane putovanja van granica Bosne i Hercegovine bez prethodnog odobrenja suda, zabrane izdavanja novog pasoša, kao i korištenja lične karte za prelazak državne granice. Apelant je upozoren da mu se u slučaju nepridržavanja izrečenih mjera može odrediti pritvor.
19. Kantonalni sud je i u tom rješenju naveo okolnosti identično kao i u rješenju od 10. januara 2023. godine (opisane u tač. 15. i 16. ove odluke), koje se tiču postojanja osnovane sumnje i opasnosti od apelantovog bjekstva.
20. Protiv prvostepenog rješenja apelantov branilac je 30. marta 2023. godine izjavio žalbu. Vijeće Kantonalnog suda je Rješenjem broj 09 0 K 026508 23 Kv 146 od 21. jula 2023. godine odbilo apelantovu žalbu. Vijeće je u cijelosti potvrdilo stavove iz prvostepenog rješenja. Vijeće je istaklo i da kontrola mjera zabrane nije vršena neposredno po proteku dva mjeseca od posljednje kontrole, u skladu s odredbama člana 140b. stav (6) ZKPFBiH, ali je ocijenilo da ta okolnost ne predstavlja zakonski razlog za ukidanje mjera zabrane.
21. Vijeće je ukazalo da, u skladu sa članom 140b. stav (6) ZKPFBiH, kontrola opravdanosti primjene bilo koje mjere zabrane predstavlja samo provjeru da li su se i u kojoj mjeri kod optuženog izmijenile okolnosti i da li eventualno izmijenjene okolnosti utječu na daljnju primjenu svih ili pojedinih mjera zabrane. Vijeće je u vezi s tim istaklo da apelantov branilac nije istakao nove činjenice i okolnosti koje bi utjecale na daljnju primjenu svih ili pojedinih mjera zabrane. Vijeće se pozvalo i na stavove iz Odluke Ustavnog suda broj AP-2768/21. Vijeće je naglasilo da je izrečenim mjerama zabrane apelantu ograničeno samo kretanje van teritorije Bosne i Hercegovine, odnosno samo napuštanje teritorije Bosne i Hercegovine, i to isključivo da ne bi došlo do njegovog bjekstva, dok mu je omogućeno kretanje po cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine. IV.Apelacije I.Navodi iz apelacija AP-1633/23
22. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na slobodu kretanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant ističe da je rješenjem Kantonalnog suda od 1. jula 2022. godine, po proteku skoro šest mjeseci od donošenja prethodnog rješenja od 12. januara 2022. godine, utvrđeno da i dalje postoje okolnosti koje ukazuju na opravdanost trajanja mjere zabrane koja mu je izrečena. Navodi da je taj sud ponovo, tek nakon više od šest mjeseci, donio naredno rješenje, i to 10. januara 2023. godine. Apelant ističe da glavni pretres još nije ni počeo mada je prošlo više od pet godina od potvrđivanja optužnice protiv njega. Apelant smatra da sud ne postupa u skladu sa članom 140.b) stav (6) ZKPFBiH i da suštinski ne preispituje daljnju opravdanost izrečenih mjera zabrane svaka dva mjeseca. Iz tih razloga je i „zakonom dozvoljeni efektivni pravni lijek učinjen neefektivnim“. Apelant naglašava da mjere zabrane, zajedno s pritvorom u kojem je proveo dvije godine i devet mjeseci (u pritvoru bio od 11. novembra 2016. do 23. augusta 2019. godine), nakon toga i kućnim pritvorom, traju već ukupno više od šest i po godina. Apelant ističe da ima izrečenu i mjeru jemstva. AP-2807/23
23. Apelant je i u ovoj apelaciji kao i u apelaciji broj AP-1633/23 ukazao na identične povrede prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije. Apelant je istakao da je Kantonalni sud rješenjem od 22. marta 2023. godine utvrdio da i dalje postoje okolnosti koje ukazuju na opravdanost trajanja mjera zabrane koje su mu izrečene, ali da do podnošenja apelacije (14. juna 2023. godine) nije donio novo rješenje. Apelant smatra da sud ne postupa u skladu sa članom 140.b) stav (6) ZKPFBiH i da suštinski ne preispituje daljnju opravdanost izrečenih mjera zabrane svaka dva mjeseca. Iz tih razloga je i „zakonom dozvoljeni efektivni pravni lijek učinjen neefektivnim“, na koji način se krši apelantovo pravo na pravni lijek. Osim toga, apelant ponavlja činjenice koje je naveo i u apelaciji broj AP-1633/23 u pogledu dužine trajanja mjera zabrane i njihove opravdanosti. Zatim je apelant, 21. augusta 2023. godine, obavijestio Ustavni sud da je Kantonalni sud donio Rješenje broj 09 0 K 026508 23 Kv 146 od 21. jula 2023. godine, koje mu je dostavljeno 14. augusta 2023. godine.
II.Odgovor na apelaciju
24. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju broj AP-1633/23 naveo da su apelantovi navodi neosnovani. Istakao je da je apelant podnosio identičnu apelaciju o kojoj je Ustavni sud donio Odluku broj AP-98/22. U odgovoru na apelaciju broj AP-2807/23 Kantonalni sud je interpretirao sadržaj rješenja tog suda od 21. jula 2023. godine.
25. Tužilaštvo je istaklo da je u nekoliko situacija početak suđenja odgođen zbog apelantovog traženja dokaza koje je Tužilaštvo već dostavilo i traženja izuzeća postupajućih tužilaca.
26. Apelant je u izjašnjenjima istakao da je, nakon potvrđivanja optužnice, prije pet godina, preuzeo dio neobjelodanjenih dokaza koji su se nalazili u posjedu Tužilaštva. Zahtjev za izuzeće tužilaca apelantova odbrana je postavila na pretresu 20. septembra 2019. godine i od tada do danas je glavni pretres u tom predmetu odgađan nekoliko desetina puta, ali nikada zbog radnji apelantove odbrane.
V.Relevantni propisi
27. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 59. stav (3) Kada osumnjičeni odnosno optuženi mora imati branioca (3) Nakon podizanja optužnice za krivično djelo za koje se može izreći deset godina zatvora ili teža kazna optuženi mora imati branioca u vrijeme dostavljanja optužnice.
Član 137. st. (1), (2) i (3) Vrste mjera (1) Mjere koje se mogu preduzeti prema optuženom za obezbjeđenje njegove prisutnosti i za uspješno vođenje krivičnog postupka jesu poziv, dovođenje, zabrana napuštanja boravišta, jemstvo i pritvor.
(2) Prilikom odlučivanja koju će od navedenih mjera primijeniti, nadležni organ pridržavaće se uslova određenih za primjenu pojedinih mjera, vodeći računa da se ne primjenjuje teža mjera ako se ista svrha može postići blažom mjerom.
(3) Ove mjere ukinuće se i po službenoj dužnosti odmah kada prestanu razlozi koji su ih izazvali, odnosno zamijeniće se drugom blažom mjerom kada za to nastupe uslovi.
Član 140.
Zabrana napuštanja boravišta i zabrana putovanja (1) Ako postoje okolnosti koje ukazuju da bi osumnjičeni ili optuženi mogao pobjeći, sakriti se, otići u nepoznato mjesto ili u inozemstvo, sud može, obrazloženim rješenjem, zabraniti osumnjičenom ili optuženom da napusti boravište.
(2) U okolnostima iz stava (1) ovog člana sud može, bilo kao dodatnu mjeru uz zabranu napuštanja boravišta bilo kao zasebnu mjeru, narediti privremeno oduzimanje putnih isprava uz zabranu izdavanja novih putnih isprava, kao i zabranu korištenja osobne karte za prelazak državne granice Bosne i Hercegovine (zabrana putovanja).
Član 140b. st. (3), (5), (6) i (7) Izricanje mjera zabrane (3) Osumnjičeni ili optuženi će se u rješenju o izricanju mjera zabrane upozoriti da mu se može odrediti pritvor ako prekrši obavezu iz izrečene mjere.
(5) Mjere zabrane mogu trajati dok za to postoji potreba, a najduže do pravosnažnosti presude ako toj osobi nije izrečena kazna zatvora i najkasnije do upućivanja na izdržavanje kazne ako je toj osobi izrečena kazna zatvora. Zabrana putovanja može također trajati dok izrečena novčana kazna nije plaćena u potpunosti i/ili dok se u potpunosti ne izvrši odluka o imovinsko-pravnom zahtjevu i/ili o oduzimanju imovinske koristi.
(6) Sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje ili sudija, odnosno predsjednik vijeća dužni su svaka dva mjeseca ispitati da li je primijenjena mjera još potrebna.
(7) Protiv rješenja kojim se određuju, produžavaju ili ukidaju mjere zabrane stranka, odnosno branitelj može podnijeti žalbu, a tužitelj i protiv rješenja kojim je njegov prijedlog za primjenu mjere odbijen. O žalbi odlučuje vijeće iz člana 25. stav (6) ovog Zakona u roku od tri dana od dana prijema žalbe. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja.
Član 262.
Zabrana suđenja u odsustvu Optuženom se ne može suditi u odsustvu.
VI.Dopustivost i meritum
28. Ustavni sud utvrđuje da apelacije u dijelu kojim se osporavaju odluke Kantonalnog suda o kontroli opravdanosti trajanja mjera zabrane ispunjavaju uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da su podnesene u roku, da ispunjavaju i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nisu očigledno (prima facie) neosnovane u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
29. Apelant smatra da su mu u postupku donošenja osporenih rješenja prekršena prava iz člana II/3. tač. e) i m) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 13. Evropske konvencije, kao i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Predmet osporavanja apelacijom su rješenja Kantonalnog suda kojima su produžene mjere zabrane putovanja van granica Bosne i Hercegovine i izdavanja novog pasoša i korištenja lične karte radi prelaska državne granice, pa će Ustavni sud te navode ispitati u odnosu na pravo na slobodu kretanja i prebivališta.
30. Prije ispitivanja apelacija Ustavni sud zapaža da je u vrijeme donošenja ove odluke u odnosu na apelanta na snazi Rješenje Kantonalnog suda broj 09 0 K 026508 18 k od 16. jula 2019. godine, i to u dijelu u kojem je apelantu izrečena mjera zabrane putovanja, zabrana izdavanja novog pasoša i zabrana korištenja lične karte za prelazak državne granice Bosne i Hercegovine. Također, na snazi je i dio tog rješenja kojim je određena mjera jemstva u iznosu od 1.001.300,00 KM tako što se stavlja hipoteka na nekretnine opisane u tom rješenju. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u daljnjem toku postupka donio Rješenje broj 09 0 K 026508 18 K od 23. septembra 2020. godine, koje je potvrđeno 14. oktobra 2020. godine, kojim je apelantu ukinuta mjera zabrane napuštanja boravišta, odnosno stana na navedenoj adresi. Dakle, trenutno su, radi osiguranja apelantove prisutnosti i uspješnog vođenja krivičnog postupka, na snazi mjera zabrane putovanja i mjera jemstva. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 140b. st. (6) i (7) ZKPFBiH propisano da će se svaka dva mjeseca ispitati da li je primijenjena mjera još uvijek potrebna, kao i da će se o žalbi protiv rješenja kojim se određuju, produžavaju ili ukidaju mjere zabrane odlučiti u roku od tri dana od dana prijema žalbe.
31. Dalje, Ustavni sud zapaža da apelant ističe da mu je povrijeđeno pravo na slobodu kretanja i prebivališta zbog tri razloga, i to: (1) zbog toga što se izrečene mjere „produžavaju“ bez suštinskog razmatranja da li su one i dalje neophodne, a krivični postupak se ne vodi revnosno, (2) zbog toga što sud u zakonom propisanom roku od dva mjeseca nije preispitao da li je primijenjena mjera još uvijek potrebna i (3) zbog što sud u zakonom propisanom roku od tri dana nije odlučio o žalbi koju on podnosi protiv prvostepenog rješenja o kontroli mjera zabrane.
Pravo na slobodu kretanja i prebivališta
32. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
m) Pravo na slobodu kretanja i prebivališta.
33. Član 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju glasi:
1. Svako ko se zakonito nalazi na teritoriji jedne države ima na toj teritoriji pravo na slobodu kretanja i slobodu izbora boravišta.
2. Svako je slobodan napustiti bilo koju zemlju, uključujući i vlastitu.
3. Nikakva ograničenja ne mogu se postaviti u odnosu na ostvarivanje ovih prava osim onih koja su u skladu sa zakonom i koja su neophodna u demokratskom društvu u interesu državne ili javne sigurnosti, radi očuvanja javnog poretka, radi sprečavanja kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.
4. Prava iz stava 1. mogu se u određenim oblastima, također, podvrgnuti ograničenjima koja su uvedena u skladu sa zakonom i opravdana javnim interesom u demokratskom društvu.
34. Ustavni sud smatra da je osporenim odlukama nesumnjivo došlo do „miješanja“ u apelantovo pravo na slobodu kretanja. Naime, Ustavni sud podsjeća da član 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju garantira svakome pravo na slobodu kretanja u okviru određene teritorije i pravo da napusti tu teritoriju, što podrazumijeva pravo da putuje u zemlju u koju po svom izboru može biti primljen. Svaka mjera kojom se ograničava navedeno pravo mora biti „u skladu sa zakonom“, mora slijediti jedan ili više legitimnih ciljeva iz stava 3. člana 2. i mora biti „neophodna u demokratskom društvu“ u svrhu postizanja takvog cilja (vidi Evropski sud, Khlyustov protiv Rusije, presuda od 11. jula 2013. godine, predstavka broj 28975/05, tačka 64). Stoga će Ustavni sud ispitati da li su u konkretnom slučaju zadovoljeni navedeni kriteriji.
Da li je miješanje „u skladu sa zakonom“
35. Ustavni sud podsjeća da izraz „u skladu sa zakonom” zahtijeva ne samo da nametnute mjere imaju osnov u domaćem pravu već upućuje i na kvalitetu zakona u pitanju, zahtijevajući da bude dostupan zainteresiranim licima i predvidiv u pogledu njegovih efekata (vidi Evropski sud, De Tommaso protiv Italije, presuda od 23. februara 2017. godine, predstavka broj 43395/09, tačka 106). Pri tome, kada je u pitanju zakonitost, uključujući i pitanje da li je poštovan postupak propisan zakonom, Evropska konvencija se, u suštini, poziva na nacionalno pravo i utvrđuje obavezu da se poštuju materijalna i proceduralna pravila nacionalnog prava.
36. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da se Kantonalni sud u postupku izricanja i kontrole opravdanosti mjera zabrane koje su izrečene apelantu pozvao na relevantne odredbe ZKPFBiH i KZFBiH pa Ustavni sud smatra da su mjere zabrane koje su izrečene apelantu u skladu sa zakonom i da je kontrola tih mjera također izvršena „u skladu sa zakonom“.
Ima li miješanje legitiman cilj
37. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja Kantonalnog suda proizlazi da je daljnje trajanje mjera zabrane u službi legitimnog cilja, tj. osiguranja apelantovog prisustva i efikasnog vođenja krivičnog postupka.
Da li je uspostavljena „pravična ravnoteža“ između općeg interesa zajednice i prava na slobodu kretanja pojedinaca
38. Najzad, potrebno je ispitati da li je u konkretnom slučaju postignuta pravična ravnoteža između općeg interesa i apelantovih ustavnih prava, odnosno da li su izrečene mjere zabrane, u trenutku donošenja ove odluke, doista neophodne u demokratskom društvu. U tom dijelu je i suština apelacija jer apelant navodi da se izrečene mjere ponavljaju, bez suštinskog razmatranja da li su one i dalje neophodne, a krivični postupak se ne vodi revnosno.
39. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud ispitivao da li dužina krivičnog postupka može utjecati na srazmjernost ograničenja prava podnosioca predstavke na slobodu kretanja prema članu 2. Protokola broj 4 uz Konvenciju (vidi Evropski sud, Kerimli protiv Azerbejdžana, presuda od 15. jula 2015. godine, predstavka broj 3967/09, tačka 53). U toj odluci je ukazano da „čak i u slučajevima u kojima je ograničenje prvobitno bilo opravdano, njegovo automatsko održavanje tokom dužeg perioda može rezultirati nesrazmjernošću mjere“ (idem, tačka 56). Evropski sud je također razmatrao aplikacije u kojima je ispitivao navode da li automatsko održavanje mjere ograničenja slobode kretanja tokom dužeg perioda može rezultirati nesrazmjernošću mjere (vidi Evropski sud, Hajibeyli protiv Azerbejdžana, presuda od 10. jula 2008. godine, predstavka broj 16528/05, tačka 61. s daljnjim referencama). U toj odluci Evropski sud je ukazao da je takva obaveza nametnuta podnosiocima predstavke „bila nesrazmjerna u slučajevima u kojima su postupci varirali između trinaest godina i šest mjeseci i dvadeset četiri godine i pet mjeseci […]. S druge strane, u predmetima u kojima je ta obaveza bila nametnuta za periode koji variraju između četiri godine i tri mjeseca i četiri godine i deset mjeseci, Sud, također uzevši u obzir druge posebne okolnosti svakog slučaja, nije utvrdio da su ograničenja slobode kretanja podnosilaca predstavke nesrazmjerna […]“. U tom predmetu, „podnosiocu predstavke obaveza nenapuštanja mjesta prebivališta [je] nametnuta u periodu od pet godina i otprilike četiri mjeseca, od čega otprilike tri godine i pet mjeseci spada u nadležnost Suda ratione temporis (idem, tačka 62). […] Sud smatra da je bilo nesrazmjerno podnosiocu predstavke ograničiti slobodu kretanja u periodu od tri godine i pet mjeseci nakon stupanja na snagu Konvencije (i ukupno pet godina i četiri mjeseca), naročito kada istraga očito nije dala nikakve rezultate i slučaj je završio obustavljenom […] zbog isteka krivičnog roka zastare. Stoga, Sud u pogledu ograničenja u cijelosti utvrđuje da nije postignuta pravična ravnoteža između zahtjeva općeg interesa i prava podnosioca predstavke“ (idem. tačka 67).
40. U konkretnom slučaju, iz osporenih prvostepenih rješenja od 10. januara i 22. marta 2023. godine proizlazi da je Kantonalni sud u postupku „dvomjesečne redovne kontrole“ zaključio da i dalje postoje okolnosti koje ukazuju na opravdanost trajanja mjere zabrane. Ustavni sud zapaža da su u obrazloženju osporenih rješenja nabrojani razlozi za mjere zabrane (vidi tač. 17. i 20. ove odluke) koji su postojali u toku trajanja apelantovog pritvora (počevši od 5. januara 2017. godine kada je lišen slobode u Republici Hrvatskoj), te da sud smatra da se ti razlozi nisu promijenili ni protekom šest godina i oko pet mjeseci od podizanja optužnice (11. oktobra 2017. godine), odnosno protekom četiri godine i oko devet mjeseci od izricanja mjera zabrane (16. jula 2019. godine).
41. U vezi s tim, Ustavni sud je već ukazao da je apelantu bio određen i produžavan pritvor, da je apelantu bio određen „kućni pritvor“, da je apelant položio i jemstvo, kao i da mu je izrečena i da se produžava mjera zabrane putovanja van granica Bosne i Hercegovine. Dakle, apelantu su u toku trajanja ovog krivičnog postupka mjere koje su preduzete za osiguranje njegove prisutnosti i za uspješno vođenje krivičnog postupka „ublažavane.“ Međutim, Ustavni sud smatra da je svako „ublažavanje mjera“ uglavnom posljedica odluka Ustavnog suda i utvrđenih kršenja apelantovih ljudskih prava (vidi uvodne napomene). Dalje, iz osporenih rješenja proizlazi da je Kantonalni sud prilikom donošenja odluka o opravdanosti mjere zabrane ukazao i na Odluku Ustavnog suda broj AP-2768/21 od 3. novembra 2021. godine u kojoj je zaključeno da nema povrede apelantovog prava na slobodu kretanja i prebivališta. U vezi s tim, Ustavni sud konstatira da je od donošenja te odluke do donošenja osporenih rješenja prošlo više od dvije godine. Iako je Ustavni sud i kasnije, Odlukom broj AP-98/22, utvrdio da nema kršenja apelantovog prava na slobodu kretanja i prebivališta, ovaj put Ustavni sud naročito ističe da je od potvrđivanja optužnice protiv apelanta, 11. oktobra 2017. godine, prošlo duže od šest godina i oko pet mjeseci a da glavni pretres još uvijek nije počeo. Osim toga, Ustavni sud smatra da se iz obrazloženja osporenih rješenja ne može zaključiti da su za vrijeme trajanja mjera zabrane, počevši od 16. jula 2019. godine, postojale okolnosti koje bi uputile na zaključak da je apelant na bilo koji način svojim postupanjem onemogućio vođenje postupka ili zanemario izrečene mjere.
42. Ustavni sud naročito primjećuje da postupak u kojem će se meritorno odlučivati o apelantovoj krivici još uvijek nije ni počeo. Te činjenice Kantonalni sud nije negirao. Štaviše, taj sud se u osporenim rješenjima uopće nije osvrnuo na protek vremena i razloge zbog kojih glavni pretres protiv apelanta nije počeo. Međutim, Ustavni sud zapaža da mediji, između ostalog, izvještavaju da je „6. juna 2023. godine glavni pretres 52. put otkazan“. U osporenim rješenjima nije ukazano na bilo kakve objektivne razloge zbog kojih glavni pretres u tako dugom periodu nije započeo, niti je Kantonalni sud u odgovoru naveo šta preduzima radi efikasnog vođenja tog postupka. Ustavni sud s velikom zabrinutošću konstatira da se u takvoj situaciji postupak u kojem je potvrđena optužnica protiv 37 fizičkih i osam pravnih lica može i dalje odugovlačiti, a da se stalno samo formalno ponavljaju isti razlozi za ograničavanje apelantove slobode kretanja. Štaviše, Ustavni sud ukazuje da ni složenost predmeta ne može opravdati primjenu mjere zabrane kretanja u veoma dugom periodu bez opravdanih, konkretiziranih razloga. Ustavni sud u vezi s tim podsjeća i na zaključke u svojim ranijim odlukama u kojima je konstatirao da sud ne vodi postupak revnosno (vidi AP-124/19 od 11. juna 2019. godine, AP-2788/20 od 27. novembra 2020. godine i AP-98/22 od 6. aprila 2022. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud primjećuje da se Kantonalni sud prilikom vršenja kontrole nije osvrnuo na postojanje činjenica koje idu u prilog apelantu i iz kojih proizlazi da se apelant ne može lako odlučiti da napusti Bosnu i Hercegovinu (prije svega, apelantovo pridržavanje izrečenih mjera zabrane, apelantovo redovno odazivanje na zakazane pretrese, nepostojanje bilo kakvih indicija o apelantovom eventualnom ometanju vođenja krivičnog postupka, hipoteka na nekretninama velike vrijednosti u vlasništvu apelantovih bliskih srodnika), kao i da je apelant dobrovoljno nastavio da izdržava mjeru pritvora (vidi tačku 7. ove odluke). Naročito, Ustavni sud zapaža da iz osporenih rješenja ne proizlazi da se Kantonalni sud prilikom vršenja opravdanosti trajanja mjere zabrane putovanja osvrnuo na činjenicu da u konkretnom predmetu postoji i jemstvo kao garancija da apelant neće pobjeći i postati nedostupan organima gonjenja, a ta mjera je čak i „teža“ od mjere zabrane (vidi član 137. ZKPFBiH). Ustavni sud zapaža da je u osporenim rješenjima Kantonalni sud istakao da je vodio računa o odredbi člana 137. stav 2. ZKPFBiH koja propisuje da se neće primijeniti teža mjera ako se ista svrha može postići primjenom blaže mjere.
43. Ustavni sud smatra da u takvoj situaciji, kada sud ne preduzima bilo kakve mjere da se postupak protiv apelanta vodi efikasno, samo puko pozivanje na razloge iz vremena kada su mjere zabrane određene, uz konstataciju da su navedeni razlozi nepromijenjeni, pokazuje da Kantonalni sud nije izvršio stvarnu kontrolu opravdanosti trajanja mjere zabrane koja je izrečena apelantu. Na konkretan zaključak ne utječe ni obrazloženje suda da kontrola opravdanosti bilo koje mjere zabrane predstavlja samo „provjeru da li su se i u kojoj mjeri kod optuženog izmijenile okolnosti“ i da li eventualno izmijenjene okolnosti utječu na daljnju primjenu svih ili pojedinih mjera zabrane. U vezi s navedenim, Ustavni sud podsjeća na to da okolnosti koje su u početku predstavljale jak osnov da opravdaju ograničenje apelantovog prava na slobodu kretanja, koje se ponavljaju tokom postupka, sudovi moraju ispitati, cijeniti i obrazložiti jer iste okolnosti protekom vremena gube na svojoj težini i snazi i postaju nedovoljne za ograničenje prava pojedinaca. Međutim, u konkretnom slučaju, sud je propustio dodatno obrazložiti zbog čega istim razlozima već godinama opravdava mjere zabrane, a u isto vrijeme ne preduzima odgovarajuće radnje da glavna rasprava otpočne i da se postupak okonča.
44. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da osporene mjere koje su izrečene apelantu ne ispunjavaju zahtjev „proporcionalnosti“ jer u konkretnom slučaju nije postignuta pravična ravnoteža između općeg interesa i apelantovog prava na slobodu kretanja i prebivališta, zbog čega je prekršeno apelantovo pravo iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.
45. Pored navedenog, u odnosu na apelantove navode da sud ne preispituje mjere zabrane u redovnim intervalima, Ustavni sud primjećuje da su u vrijeme podnošenja apelacija rješenja kojim je odlučivano o kontroli opravdanosti mjere zabrane u ovom postupku donesena 10. januara (potvrđeno 9. marta 2023. godine) i 22. marta 2023. godine (potvrđeno 21. jula 2023. godine). U skladu sa članom 140b. stav (6) ZKPFBiH, propisana je obaveza suda da, protekom dva mjeseca, ispita da li je primjena mjere još potrebna. Kako je Ustavni sud u svojoj praksi već utvrdio, iz odredaba ZKPFBiH jasno proizlazi obaveza funkcionalno nadležnog sudije/vijeća da svaka dva mjeseca ispita da li je primijenjena mjera još uvijek potrebna. Međutim, iz raspoloživih dokumenata i situacija koje je Ustavni sud u svojim odlukama i ranije razmatrao može se utvrditi da redovni sud ne postupa po navedenoj obavezi (vidi tač. 9, 10. i 12. ove odluke), a u odgovoru na apelaciju sud se nije ni izjasnio o tim apelantovim navodima. Iz navedenih razloga, Ustavni sud zaključuje da i dalje postoji propust redovnog suda da u zakonom propisanom roku kontrolira da li je mjera zabrane koja je izrečena apelantu još potrebna, zbog čega je povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.
46. Također, Ustavni sud zapaža da je, nakon donošenja prvostepenog rješenja od 22. marta 2023. godine, Vijeće Kantonalnog suda o žalbi apelantovog branioca odlučilo tek 21. jula 2023. godine. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 140b. stav (7) ZKPFBiH propisano da se „protiv rješenja kojim se određuju, produžavaju ili ukidaju mjere zabrane [...] može podnijeti žalba [...]. O žalbi odlučuje vijeće u roku od tri dana od dana prijema žalbe. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja“. U vezi s tim, Ustavni sud konstatira da Kantonalni sud nije postupio prema odredbi člana 140b. stav 7. ZKPFBiH, odnosno nije odlučio o apelantovoj žalbi u roku od tri dana, već tek nakon tri mjeseca i oko 15 dana. Dalje, Ustavni sud podsjeća da je pitanje obaveze redovnog suda da u roku od tri dana odluči o žalbi na rješenje kojim je odlučivano o mjerama zabrane do sada razmatrao u više svojih odluka pa je utvrđivao kršenje prava na koja su se apelanti pozivali, zavisno od vrste mjera, koje su bile određene apelantima u tim predmetima (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1003/17 od 19. aprila 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Bez obzira na to o kojoj se mjeri zabrane radilo, Ustavni sud je zauzeo stav da odugovlačenje da se odluči o žalbi protiv odluke o mjerama zabrane u roku od tri dana, koji je eksplicitno propisan u ZKPFBiH, predstavlja nezakonito miješanje u pravo koje primjenom određene mjere zabrane može doći u pitanje.
47. Zbog navedenih razloga, Ustavni sud smatra da u konkretnom predmetu miješanje u apelantovo pravo na slobodu kretanja i prebivališta nije bilo u skladu sa zakonom u odnosu na njegov proceduralni aspekt. Stoga, i zbog tih razloga postoji kršenje apelantovog prava iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Pravo na djelotvoran pravni lijek
48. Ustavni sud podsjeća da član 13. Evropske konvencije garantira dostupnost na državnom nivou pravnog lijeka kojim se podnosi žalba zbog povrede sloboda i prava iz Evropske konvencije. Zbog toga, mada je državama dozvoljena određena diskrecija u pogledu načina na koji će ispoštovati svoje obaveze, mora postojati domaći pravni lijek koji će nadležnom domaćem organu vlasti dozvoliti da se bavi i suštinom relevantne žalbe (o povredi sloboda i prava) iz Evropske konvencije te da pruži odgovarajuću pomoć.
49. U konkretnom slučaju izrečene mjere zabrane nesporno imaju učinak ograničenja apelantovog prava na slobodu kretanja, pa mu je jasnim i nedvosmislenim odredbama ZKPFBiH osiguran i adversarni postupak pred sudom u kojem izrečene mjere može i preispitati. Stoga, propust Kantonalnog suda da preispita daljnju opravdanost izrečenih mjera zabrane nakon dva mjeseca i donese rješenje kojim izrečene mjere ukida ili produžava predstavlja neopravdano ometanje koje je zakonom dozvoljeni efektivni pravni lijek u apelantovom slučaju u praksi učinilo neefektivnim.
50. Pored toga, navedene povrede postoje i zbog propusta drugostepenog vijeća Kantonalnog suda da u zakonskom roku od tri dana odluči o apelantovoj žalbi na Rješenje broj 09 0 K 026508 18 K od 22. marta 2023. godine, koje je tek nakon tri mjeseca i 15 dana donijelo Rješenje broj 09 0 K 026508 23 Kv 146 od 21. jula 2023. godine.
51. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na slobodu kretanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.
52. Konačno, Ustavni sud ukazuje da je donio odluku kao u dispozitivu jer u trenutku donošenja odluke Ustavnog suda postoji obaveza Kantonalnog suda da provede redovnu dvomjesečnu kontrolu opravdanosti mjere zabrane. U vezi s tim, Ustavni sud ističe da je Kantonalni sud obavezan da ispravi sve propuste na koje je ukazano u ovoj odluci. Naročito, sud je dužan da obrazloži razloge zbog kojih ne uzima u obzir da je, umjesto mjere pritvora, radi apelantovog osiguranja dolaska na sud određeno jemstvo, što je stroža mjera od mjera zabrane. Zatim, sud je dužan dati uvjerljivo opravdanje za kontinuirano ograničavanje apelantove slobode kretanja, odnosno obrazložiti šta u skladu sa zakonom preduzima radi efikasnog vođenja krivičnog postupka koji u konkretnom slučaju još uvijek nije ni otpočeo.
VII.Zaključak
53. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju kada mjere zabrane izrečene apelantu u skladu sa zakonom i u službi legitimnog cilja ne postižu pravičnu ravnotežu između cilja kojem se teži i apelantovog ustavnog prava zato što je sud propustio dodatno obrazložiti zbog čega istim razlozima, koje samo formalno ponavlja, već godinama opravdava mjere zabrane, a u isto vrijeme ne preduzima odgovarajuće radnje da glavni pretres počne i da se postupak okonča iako je od potvrđivanja optužnice protiv apelanta prošlo duže od šest godina i oko pet mjeseci.
54. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na slobodu kretanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju kada je zbog propusta redovnog suda da po isteku dva mjeseca ispita da li je primijenjena mjera zabrane kojom se ograničava apelantova sloboda kretanja i dalje potrebna apelant lišen mogućnosti da u adversarnom postupku pred sudom ospori izrečene mjere, te da u nedostatku odluke iskoristi djelotvoran pravni lijek propisan zakonom. Također, navedena povreda postoji i zbog propusta drugostepenog vijeća Kantonalnog suda da u zakonskom roku od tri dana odluči o apelantovoj žalbi na rješenje kojim je vršena kontrola opravdanosti izrečene mjere zabrane.
55. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. st. (1) i (8) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
56. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić