Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2437/22 (Z.V.)

Odluka donesena 16. 04. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2437/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 04. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 16. aprila 2026. godine, u predmetu broj AP-2437/22, rješavajući apelaciju Z. V., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Z. V. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 56 0 Rs 054245 17 Rsž od 13. oktobra 2021. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Z. V. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Sadudin Zaklan, advokat iz Mostara, podnio je 30. juna 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 56 0 Rs 054245 22 Rev od 22. februara 2022. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 56 0 Rs 054245 17 Rsž od 13. oktobra 2021. godine.

2. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP-86/22 od 9. februara 2022. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv navedene presude Kantonalog suda. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda od 22. februara 2022. godine apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.

3. Apelant je podnio tužbu Općinskom sudu u Konjicu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) protiv Hercegovačko-neretvanskog kantona, Ministarstva unutrašnjih poslova (u daljnjem tekstu: tuženi). Tužbenim zahtjevom je tražio da mu tuženi na ime manje isplaćene naknade za ishranu, uvećanja plaća za rad noću i u dane praznika, manje isplaćene naknade za korištenje godišnjeg odmora – regresa, te manje isplaćene naknade za prijevoz isplati određene novčane iznose sa zakonskom zateznom kamatom.

4. Presudom Općinskog suda broj 56 0 Rs 054245 16 Rs od 26. decembra 2016. godine usvojen je apelantov tužbeni zahtjev naveden u prethodnoj tački ove odluke. Obavezan je tuženi da apelantu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.727,20 KM. Općinski sud je u obrazloženju ukazao na odredbu člana 30. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: GKU). Navedenom odredbom je propisano da službenik ima pravo na troškove prijevoza u visini mjesečne karte gradskog ili prigradskog saobraćaja ako nije organiziran prijevoz na posao i s posla, te ukoliko je mjesto njegovog stanovanja od mjesta rada udaljeno najmanje dva kilometra. U vezi s tim, sud je ukazao da je, na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, utvrdio iznos razlike naknade između iznosa koji je tuženi isplatio apelantu i iznosa mjesečne karte na relaciji mjesta njegovog stanovanja i mjesta rada. Imajući to u vidu, Općinski sud je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev i u tom dijelu osnovan.

5. Presudom Kantonalnog suda broj 56 0 Rs 054245 17 Rsž od 13. oktobra 2021. godine žalba tuženog je djelimično uvažena, prvostepena presuda je preinačena u dijelu odluke o isplati razlike naknade za prijevoz tako što je apelantov tužbeni zahtjev u tom dijelu odbijen kao neosnovan. Također, preinačena je prvostepena presuda u dijelu odluke o zakonskoj zateznoj kamati, te troškovima parničnog postupka tako što je apelantu na ime troškova parničnog postupka umjesto iznosa od 2.727,20 KM dosuđen iznos od 1.715,00 KM. U preostalom dijelu žalba tuženog je odbijena i potvrđena je prvostepena presuda. Sud je u obrazloženju naveo da je vještak obračunao iznos razlike naknade za prijevoz tako što je utvrdio razliku između iznosa naknade koji je tuženi isplatio apelantu i iznosa cijene mjesečne karte prema potvrdama prijevoznika koje je apelant priložio. U vezi s tim, sud je ukazao da je tuženi isplaćivao apelantu naknadu za prijevoz u skladu s Odlukom Vlade HNK od 10. maja 2012. godine (u daljnjem tekstu: Odluka). Naime, sud je obrazložio da je Odlukom utvrđena visina naknade za prijevoz u visini iznosa mjesečne karte najpovoljnijeg prijevoznika na relaciji između apelantovog mjesta stanovanja i mjesta njegovog rada. Pri tome, istakao je da se u konkurenciji Odluke kao javne isprave i potvrde prijevoznika kao privatne isprave smatra da je tačno ono što je određeno u javnoj ispravi, u smislu odredbe člana 132. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Također je naveo da je pretpostavka da je sadržaj javne isprave istinit oboriva pretpostavka, u smislu odredbe člana 132. stav (3) ZPP-a. Međutim, sud je naveo da apelant nije dokazao da je stvarno koristio usluge prijevoznika čije potvrde je priložio, odnosno da je platio kartu u većem iznosu od onog koji je utvrđen u javnoj ispravi. Pri tome, istakao je da isključivo potvrda prijevoznika o cijeni mjesečne karte ne može biti dokaz da je cijena mjesečne karte veća od isplaćene naknade. U odnosu na potraživanje koje se odnosi na period prije donošenja Odluke, Kantonalni sud je naveo da je apelantu isplaćena naknada za prijevoz prema potvrdama koje je on dostavio tuženom. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da apelant nije obavijestio tuženog o promjeni cijene, što je bio dužan, prema odredbi člana 2. Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima koja nemaju karakter plaće. Pri tome, istakao je da se navedena uredba primjenjuje na policijske službenike u HNK ako Zakonom o policijskim službenicima kantona nije drugačije određeno. Imajući u vidu da apelant nije dokazao da mu je tuženi na ime naknade za prijevoz isplatio manji iznos od onog koji mu pripada, Kantonalni sud je odlučio, u tom dijelu, kao u izreci, u smislu odredbe čl. 7. i 123. ZPP-a. Konačno, Kantonalni sud je, u skladu sa članom 397. stav (2) ZPP-a, imajući u vidu da je preinačena odluka o glavnoj stvari, preinačio i odluku o troškovima postupka, koji, s obzirom na apelantov uspjeh u sporu od 60%, iznose 1.715,60 KM.

6. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje, uključujući i pravo na pristup sudu, iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U suštini, apelant ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da je redovni sud pri donošenju osporene odluke pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio relevantne propise. Naročito ističe da informacija Ministarstva saobraćaja i veza HNK o cijeni mjesečne autobuske karte nema snažniju dokaznu snagu od potvrde prijevoznika o iznosu visine mjesečne karte na relaciji od mjesta prebivališta do mjesta rada. Apelant dalje smatra da je potvrda privatnih prijevoznika o cijenama mjesečne karte jedini vjerodostojan dokaz o realnom iznosu cijena mjesečne karte. Dalje, navodi da je tokom postupka dokazao da mu tuženi nije isplaćivao naknadu za prijevoz u skladu sa stvarnim cijenama mjesečne karte. Pri tome ističe da je tuženi prouzrokovao vođenje postupka te da je zbog toga dužan da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u punom iznosu. Osim toga, apelant smatra da osporena odluka ne zadovoljava standard obrazložene odluke.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

b) Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

9. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

11. Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji paušalno navodi da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu, odnosno da te navode nije obrazlagao, pa se Ustavni sud neće upuštati u njihovu ocjenu.

12. Dalje, Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-

4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

13. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud zapaža da je taj sud dao jasne i dovoljne razloge za zaključak da apelant nije dokazao mu je tuženi isplaćivao troškove prijevoza u manjem iznosu od pripadajućeg, kao i za odluku o troškovima postupka (vidi tačku 6. ove odluke). Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto činjenično i pravno pitanje u kontekstu identičnih navoda, te da u vezi s tim nije utvrdio kršenje prava na pravično suđenje i prava na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2623/21 od 5. oktobra 2021. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

14. Dalje, apelant se pozvao i na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da član 14. Evropske konvencije nije nezavisan nego ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredaba Evropske konvencije i njenih protokola (vidi Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, tačka 21). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelant nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da je u postupku diskriminiran po nekom od zabranjenih osnova u vezi s uživanjem prava iz Evropske konvencije, niti da to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud te navode neće posebno razmatrati.

15. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2437/22 (Z.V.) | Sudska praksa | Aktio