Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2803/22 (S.T.)

Odluka donesena 16. 04. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Upravni postupak
  • Invalidnina
  • Upravni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2803/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 04. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 16. aprila 2026. godine, u predmetu broj AP-2803/22, rješavajući apelaciju S. T., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka m) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14 , 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija S. T. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 025221 20 Uvp od 11. maja 2022. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija S. T. podnesena zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 025221 20 Uvp od 11. maja 2022. godine zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽE NJE

1. S. T. (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Banjaluke, koju zastupa Zajednička advokatska kancelarija „Pucar“ iz Banjaluke, podnijela je 18. jula 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 025221 20 Uvp od 11. maja 2022. godine. Apelantkinja je na traženje Ustavnog suda 28. jula 2022. godine dopunila apelaciju tako što je dostavila Rješenje o nasljeđivanju od 7. februara 2022. godine iza umrlog J. T. (u daljnjem tekstu: apelantkinjin suprug).

2. Apelantkinjin suprug je 30. januara 2013. godine Fondu za penzijsko i invalidsko osiguranje, Filijala Banjaluka (u daljnjem tekstu: Filijala) podnio zahtjev za ostvarivanje prava na invalidsku penziju. Rješenjem Filijale od 29. maja 2013. godine priznato mu je pravo na invalidsku penziju u mjesečnom iznosu od 115,20 KM. U obrazloženju rješenja Filijala je, između ostalog, navela da ukupan penzijski staž apelantkinjinog supruga iznosi 21 godinu i oko tri mjeseca, te da mu je utvrđena invalidnost – gubitak radne sposobnosti.

3. Rješenjem Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje (u daljnjem tekstu: Fond PIO) od 12. decembra 2013. godine odbijena je žalba apelantkinjinog supruga protiv prvostepenog rješenja.

4. Presudom Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) od 22. januara 2015. godine uvažena je tužba apelantkinjinog supruga, te je poništeno drugostepeno rješenje. Okružni sud je u obrazloženju ukazao da je odredbom člana 63. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO) propisano da se kod osiguranika kod kojeg je invalidnost prouzrokovana povredom na radu invalidska penzija određuje za staž osiguranja u trajanju od 40 godina. Takođe, sud je naveo da je odredbom člana 52. Zakona o PIO propisano da je sa povredom na radu izjednačena i bolest koja je u uzročno-posljedičnoj vezi sa vršenjem vojne dužnosti u okolnosti oružanih sukoba. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da iz stanja spisa proizlazi da je apelantkinjinom suprugu priznato svojstvo ratnog vojnog invalida po osnovu oboljenja stečenog tokom vršenja vojne dužnosti. S obzirom na to da nije pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, odnosno nije utvrđen uzrok invalidnosti, Okružni sud je naveo da je odlučio kao u izreci.

5. Rješenjem Fonda donesenim u ponovnom postupku odbijena je žalba apelantkinjinog supruga podnesena protiv prvostepenog rješenja. Presudom Okružnog suda od 9. novembra 2020. godine uvažena je tužba apelantkinjinog supruga, te je poništeno drugostepeno rješenje. Okružni sud je u obrazloženju naveo da je Konzilijum u nalazu i mišljenju od 19. jula 2019. godine bio u obavezi da utvrdi da li je određena bolest, od koje je apelantkinjin suprug nesporno boluje, u uzročno-posljedičnoj vezi sa učešćem u ratu. Pri tome, ukazao je da navedena činjenica može da se utvrdi uvidom u dokumentaciju s ratišta, odnosno na osnovu izjava svjedoka, što u konkretnom slučaju nije učinjeno. Imajući to u vidu, Okružni sud je naveo da je odlučio kao u izreci.

6. Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 U 025221 20 Uvp od 11. maja 2022. godine uvažen je zahtjev Fonda PIO za vanredno preispitivanje, te je presuda Okružnog suda je preinačena tako što je tužba apelantkinjinog supruga odbijena. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da je Konzilijum formiran u skladu s odredbom člana 30. Uredbe o medicinskom vještačenju (u daljnjem tekstu: Uredba). Takođe, naveo je da je Konzilijum jasno obrazložio da se bolest zbog koje je apelantkinjinom suprugu priznato pravo na invalidsku penziju ne može dovesti u vezu s njegovim učešćem u ratu. Naime, sud je ukazao da iz nalaza i mišljenja Konzilijuma jasno proizlazi da okolnost da je apelantkinjinom suprugu za vrijeme učešća u ratu 1996. godine konstatovana promjena u zdravstvenom stanju, sama po sebi, bez druge medicinske dokumentacije, ne znači da je bolest tada nastala. Pri tome, sud je istakao da iz navedenog nalaza i mišljenja slijedi da je apelantkinjinom suprugu dijagnoza te bolesti utvrđena 2004. godine, te da su taj nalaz i mišljenje zasnovani na priloženoj medicinskoj dokumentaciji. Imajući to u vidu, ukazao je da je neosnovan zaključak Okružnog suda da je Konzilijum uzročno-posljedičnu vezu trebalo da utvrdi na osnovu dokumentacije s ratišta jer apelantkinjin suprug za taj period nije priložio medicinsku dokumentaciju. Osim toga, sud je ukazao da saslušanje svjedoka i apelantkinjinog supruga ne bi doprinijelo utvrđivanju uzročno-posljedične veze za koju je relevantna isključivo medicinska dokumentacija. Konačno, Vrhovni sud je istakao da na zakonitost drugostepenog rješenja ne utiče činjenica da je apelantkinjinom suprugu na osnovu navedene bolesti priznato svojstvo ratnog vojnog invalida budući da taj postupak vode drugi organi u skladu s drugim propisima. Naime, sud je obrazložio da su za ostvarivanje prava na invalidsku penziju te za utvrđivanje uzročno-posljedične veze između bolesti i učešća u ratu nadležni organi vještačenja Fonda PIO u skladu s odredbom člana 124. Zakona o PIO u vezi s odredbom člana 16. stav 4) tačka 1) Uredbe.

7. Apelantkinja se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. U suštini, apelantkinja ponavlja navode koje je njen suprug iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da je redovni sud pri donošenju osporene odluke pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio relevantne propise. Naročito ističe da nalaz i mišljenje ne može biti jedini dokaz na kojem se zasniva zaključak da bolest njenog supruga nije u uzročno-posljedičnoj vezi s učešćem u ratu budući da su se o tome izjašnjavali i svjedoci. Takođe ističe da je njenom suprugu tokom učešća u ratu konstatovana bolest, što je posljedica učešća u ratu. Pri tome, ukazuje da mu je priznato svojstvo ratnog vojnog invalida zbog te bolesti, što dokazuje uzročno-posljedičnu vezu između bolesti i učešća u ratu. Osim toga, ističe da je postupak trajao nerazumno dugo, zbog čega traži naknadu nematerijalne štete. Apelantkinja navodi da ima interes da podnese apelaciju Ustavnom sudu jer od iznosa penzije njenog supruga direktno zavisi iznos njene porodične penzije.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka m) i stav (4) Pravila Ustavnog suda.

9. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

b) Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.

10. Član 18. stav (3) tačka m) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu. (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Prije svega, Ustavni sud zapaža da je apelantkinjin suprug pokrenuo postupak radi ostvarivanja prava na invalidsku penziju, te da je umro prije nego što je donesena osporena odluka. Dakle, imajući u vidu da apelantkinja nije učestvovala u tom postupku, Ustavni sud mora utvrditi postojanje apelantkinjinog nasljednog interesa za podnošenje apelacije (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-1061/20 od 16. decembra 2021. godine, tač. 20. i 21, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da je apelantkinja pravosnažnim rješenjem o nasljeđivanju proglašena zakonskom nasljednicom svog umrlog supruga, te da joj je priznato pravo na porodičnu penziju u visini od 70% od iznosa invalidske penzije koji je priznat njenom suprugu (vidi tačku 2. ove odluke). S obzirom na to da ishod konkretnog spora direktno utiče na visinu njene porodične penzije, Ustavni sud zaključuje da apelantkinja nesporno ima „nasljedni interes“ da protiv osporenih odluka u svoje ime podnese apelaciju Ustavnom sudu.

Pravo na pravično suđenjea)U odnosu na osporene odluke

12. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema sopstvenoj praksi i praksi Evropskog suda, apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav

1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

14. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je taj sud dao jasne i dovoljne razloge za zaključak da ne postoji uzročno-posljedična veza između bolesti, na osnovu koje je priznato pravo na invalidsku penziju, s učešćem u ratu, čime je odgovorio na navode koje apelantkinja ponavlja i u apelaciji (vidi tačku 6. ove odluke). Osim toga, apelantkinja ne navodi niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njenu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi u odnosu na osporene odluke ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.

b) U odnosu na dužinu trajanja postupka

15. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora doći do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispunio formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korišćenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke br. AP-283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP-106/04 od 18. januara 2005. godine).

16. Ustavni sud zapaža da je apelacija podnesena 18. jula 2022. godine, odnosno nakon stupanja na snagu Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 99/20) koji propisuje pravna sredstva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku pred sudovima u Republici Srpskoj. Ustavni sud podsjeća da Zakon o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku pred sudovima u Republici Srpskoj predstavlja efektivan pravni lijek koji apelanti, u skladu s principom supsidijarnosti, treba da iskoriste prije podnošenja apelacije Ustavnom sudu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-

2406/22 od 19. i 20. januara 2023. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba).

17. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelacija podnesena godinu i šest mjeseci nakon stupanja na snagu navedenog zakona. Međutim, apelantkinja nije, shodno odredbama čl. 6. i 21. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, prije podnošenja apelacije podnijela redovnim sudovima pred kojima su se postupci vodili zahtjev za ubrzanje postupaka sa ciljem zaštite prava na suđenje u razumnom roku, odnosno tužbu za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku i zadovoljenje. Dakle, apelantkinja je propustila da iscrpi efikasne pravne lijekove propisane navedenim zakonom, pa se podnesena apelacija ne može razmatrati. Ostala prava

18. Apelantkinja se pozvala i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njeno pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

19. Takođe, imajući u vidu da je apelantkinja odnosno njen suprug, imao i koristio mogućnost podnošenja zakonom propisanih pravnih lijekova, Ustavni sud ukazuje da činjenica da korišteni pravni lijek nije doveo do njegovog uspjeha u postupku ne pokreće pitanje kršenja prava na efektivan pravni lijek.

20. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da apelantkinjini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ničega što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie)neosnovani.

21. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka m) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2803/22 (S.T.) | Sudska praksa | Aktio