Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2926/22 (A. V.)

Odluka donesena 14. 05. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Otkaz
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2926/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 05. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 14. maja 2026. godine, u predmetu broj AP-2926/22, rješavajući apelaciju Ace Vojaščuka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ace Vojaščuka podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 73 0 Rs 036913 21 Rsž od 11. maja 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Aco Vojaščuk (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čelinca, kojeg zastupa Mila Baltić, advokat iz Banjaluke, podnio je 25. jula 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 73 0 Rs 036913 21 Rsž od 11. maja 2022. godine.

2. Apelant je Osnovnom sudu u Kotor Varoši (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) podnio tužbu protiv „Čistoća i zelenilo“ a.d. Čelinac (u daljnjem tekstu: tuženi). Tužbenim zahtjevom je, u dijelu koji osporava apelacijom, apelant tražio da se utvrdi da mu je radni odnos kod tuženog nezakonito prekinut, te da se slijedom toga obaveže tuženi da sa apelantom zaključi ugovor o radu na neodređeno vrijeme. Takođe, tražio je da mu tuženi za period od 1. februara do 31. avgusta 2020. godine, na ime naknada plate, toplog obroka i regresa, isplati određene novčane iznose, te da mu uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje.

3. Presudom Osnovnog suda broj 73 0 Rs 036913 20 Rs od 8. februara 2021. godine djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev naveden u prethodnoj tački ove odluke, utvrđeno je da je apelantu radni odnos kod tuženog nezakonito prestao, te je obavezan tuženi da mu uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje, dok je u preostalom dijelu njegov tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. U obrazloženju presude, Osnovni sud je naveo da su apelant i tuženi u periodu od 20. avgusta 2018. do 31. decembra 2019. godine zaključili više ugovora o radu na određeno vrijeme. Takođe, naveo je da su parnične stranke ugovor od radu na određeno vrijeme od 31. decembra 2019. godine zaključile za period od 1. do 31. januara 2020. godine. U vezi s tim, ukazano je da je tuženi odjavio apelanta sa osiguranja 31. januara 2020. godine ali da nije donio rješenje o prestanku njegovog radnog odnosa u smislu odredbe člana 185. Zakona o radu. S obzirom na to, Osnovni sud je zaključio da je apelantov radni odnos kod tuženog nezakonito prestao. Imajući to u vidu, sud je zaključio da apelantu pripada pravo na uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje. Međutim, sud je ukazao da apelant nakon 31. januara 2020. godine nije radio kod tuženog, te da je do tada, na osnovu ugovora o radu na određeno vrijeme kod tuženog radio kraće od 24 mjeseca. Imajući to u vidu, Osnovni sud je zaključio da se ne može smatrati da je apelant sa tuženim, u smislu odredbe člana 39. stav (5) Zakona o radu, zaključio ugovor o radu na neodređeno vrijeme. S obzirom na to, Osnovni sud je odbio apelantov tužbeni zahtjev u preostalom dijelu kao neosnovan.

4. Presudom Okružnog suda broj 73 0 Rs 036913 21 Rsž od 11. maja 2022. godine žalba tuženog je djelimično uvažena prvostepena presuda je preinačena u usvajajućem dijelu, tako što je apelantov tužbeni zahtjev odbijen u cjelosti, dok je apelantova žalba odbijena i potvrđena prvostepena presuda u odbijajućem dijelu. U obrazloženju presude, Okružni sud je naveo da se ugovor o radu može zaključiti na određeno vrijeme, te da je njegovo trajanje unaprijed određeno objektivnim razlozima u smislu odredbe člana 39. stav (1) Zakona o radu. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da su neosnovani apelantovi navodi da je ugovor o radu na određeno vrijeme od 31. decembra 2019. godine zaključen suprotno navedenoj zakonskoj odredbi. Naime, sud je ukazao da je taj ugovor zaključen radi obavljanja unaprijed dogovorenih poslova tuženog zbog kojih je on imao potrebu da zaključi taj ugovor sa apelantom za tačno određeni vremenski period. Dalje, Okružni sud je ukazao da radni odnos na određeno vrijeme prestaje istekom roka na koji je zasnovan u smislu odredbe člana 39. stav (6) Zakona o radu. U vezi s tim, ukazao je da je apelantov radni odnos po sili zakona prestao istekom perioda na koji je zaključen ugovor o radu na određeno vrijeme. S obzirom na to, istaknuto je da tuženi nije bio u obavezi da donese rješenje o prestanku apelantovog radnog odnosa, kako je pogrešno zaključio prvostepeni sud. Sijedom navedenog, Okružni sud je preinačio prvostepenu presudu u tom dijelu. Takođe, Okružni sud je naveo da su od dana prestanka apelantovog radnog odnosa kod tuženog prestala sva njegova prava iz radnog odnosa pa tako i pravo na uplatu zakonskih doprinosa. S obzirom na to, Okružni sud je preinačio prvostepenu presudu u tom dijelu, te je odbio apelantov zahtjev za isplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje. Konačno, Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno odbio apelantov tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražio isplatu naknade plate, toplog obroka i regresa.

5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav (1) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U suštini, apelant ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. U vezi s tim, apelant ističe da mu je nezakonito prestao radni odnos kod tuženog jer tuženi nije donio rješenje o prestanku radnog odnosa. Dalje apelant navodi da je ugovor o radu o radu od 31. decembra 2019. godine zaključen suprotno odredbi člana 39. stav (1) Zakona o radu. Osim toga ističe da je zaključio više ugovora o radu kod tuženog te da je njegov radni odnos kod tuženog prerastao u radni odnos na neodređeno vrijeme. S obzirom na to da mu je radni odnos kod tuženog nezakonito prestao, apelant smatra da ima pravo na naknadu plata, drugih naknada kao i pravo na uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav (1) Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-

4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi odlučujući o identičnim apelantovim navodima dali jasne i dovoljne razloge o njihovoj neosnovanosti, te da su time odgovorili na njegove navode koje ponavlja i u apelaciji (vidi, tač. 3. i 4. ove odluke). Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav (1) Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.

10. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2926/22 (A. V.) | Sudska praksa | Aktio