Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2678/23 (A. D.)
Odluka donesena 10. 07. 2025.
- Povreda
- Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
- Krivični postupak
- Istraga
- Nehumano postupanje
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2678/23
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 07. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-2678/23, rješavajući apelaciju Alme Destanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica
Helen Keller, sutkinja Ledi Bianku, sudija
Marin Vukoja, sudija
Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 10. jula 2025. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Alme Destanović.
Utvrđuje se povreda prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog izostanka efektivne istrage apelanticinih navoda o nečovječnom i ponižavajućem postupanju prema njoj prilikom dovođenja u prostorije Kantonalnog tužiteljstva u Sarajevu.
Nalaže se Kantonalnom tužiteljstvu u Sarajevu da, u skladu sa članom II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, bez odlaganja preduzme mjere iz svoje nadležnosti kako bi se omogućilo hitno provođenje efektivne istrage apelanticinih navoda o nečovječnom i ponižavajućem postupanju prema njoj prilikom dovođenja u prostorije Kantonalnog tužiteljstva u Sarajevu.
Nalaže se Kantonalnom tužiteljstvu u Sarajevu da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o mjerama preduzetim s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Alma Destanović (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Marsela Bajramović, advokat iz Ilidže, podnijela je 6. juna 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenjâ Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) br. 09 0 K 042084 23 Kv od 19. maja 2023. godine i 09 0 K 042084 23 Kpp 19 od 11. maja 2023. godine. Apelantica je 5. septembra 2023. godine dopunila apelaciju. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Kantonalnog tužiteljstva u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) zatraženo je 8. juna 2023. godine da dostave odgovor na apelaciju. Pozvani su dostavili tražene odgovore, koji su 16. juna 2023. godine dostavljeni apelanticinoj punomoćnici na izjašnjenje. Izjašnjenje na odgovore je Ustavnom sudu dostavljeno 22. juna 2023. godine.
III.Činjenično stanje
3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
4. Rješenjem Kantonalnog suda broj 09 0 K 042084 23 Kpp 19 od 11. maja 2023. godine apelantici je zbog postojanja osnovane sumnje da je počinila krivično djelo organiziranog kriminala iz člana 342. st. 2. i 3. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) u vezi s krivičnim djelima zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZFBiH, pranja novca iz člana 272. st. 3. i 4. KZFBiH i primanja dara i drugih oblika koristi iz člana 380. stav 1. KZFBiH određen pritvor na osnovu člana 146. stav 1. tač. a) i c) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH). Određeno je da pritvor po tom rješenju može trajati mjesec dana.
5. Sud je naveo da postojanje osnovane sumnje da je apelantica počinila krivična djela koja su joj stavljena na teret proizlazi iz brojnih dokaza dostavljenih uz prijedlog za određivanje pritvora, među kojima je posebno ukazano na komunikaciju koja je sadržana u analizi MUPKS – SKY ECC, korisničkog PIN-a LPSI4K, koji je koristio S. H. Osim toga, sud je utvrdio da postoje i posebni pritvorski razlozi iz člana 146. stav 1. tač. a) i c) ZKPFBiH, što je detaljno obrazložio.
6. Rješenjem vijeća Kantonalnog suda broj 09 0 K 042084 23 Kv od 19. maja 2023. godine odbijena je apelanticina žalba. Vijeće je ocijenilo pravilnim zaključak prvostepenog suda o postojanju osnovane sumnje i posebnih pritvorskih razloga. Vijeće je navelo da je apelantica u žalbi problematizirala postupak lišenja slobode, ukazujući na to da je došlo do kršenja člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zbog čega smatra da treba biti puštena iz pritvora. Navela je da joj je uskraćeno pravo da bude majka i da bude uz svoje dvogodišnje dijete, što smatra oblikom torture i nečovječnog postupanja. Problematizirala je postupanje policijskih službenika prilikom njenog lišenja slobode, odnosno dovođenja iz prostorija za zadržavanje MUPKS u prostorije Tužiteljstva, o čemu je priložila dokaz (videosnimak njenog dovođenja i dovođenja I. H.), ukazujući da se radi o nečovječnom i ponižavajućem postupanju protivnom članu 3. Evropske konvencije, zbog čega joj pritvor treba biti ukinut.
7. Vijeće je ukazalo da se postupak apelanticinog lišenja slobode ne odnosi na osporavanje postojanja osnovane sumnje i posebnih pritvorskih razloga iz člana 146. stav 1. tač. a) i c) ZKPFBiH iz kojih je pritvor određen pa se ne može razmatrati kao osnov za ukidanje pritvora. Dalje je ocijenjeno neosnovanim apelanticino osporavanje postojanja posebnih pritvorskih razloga iz člana 146. stav 1. tačka a) ZKPFBiH iz razloga koje je naveo i Kantonalni sud (vidi tačku 6. ove odluke). Vijeće je također ocijenilo pravilnim zaključak prvostepenog suda da dokazi (rodni list i medicinska dokumentacija na ime apelanticine majke), uz apelanticino ukazivanje da njena majka boravi u BiH, nisu doveli u pitanje ispravnost navedenog zaključka o pritvoru. Vijeće je navelo da je prvostepeni sud pravilno zaključio, imajući u vidu svrhu koju je potrebno postići pritvorom, da je u toj fazi krivičnog postupka jedino mjera pritvora adekvatna i da se samo pritvorom može ostvariti svrha zbog koje je pritvor određen.
IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije
8. Apelantica smatra da joj je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije. Smatra da joj je postupanjem redovnih sudova „uskraćeno pravo da bude majka i da bude uz svoje dvogodišnje dijete“, ukazujući da je to oblik torture i nečovječnog postupanja i prema njoj i prema djetetu.
9. Apelantica je također problematizirala postupanje policijskih službenika prilikom njenog lišenja slobode, odnosno dovođenja iz prostorija za zadržavanje MUPKS u prostorije Tužiteljstva. Ukazala je na razliku u dovođenju apelantice i suosumnjičenog I. H. u istom predmetu. Istakla je da je I. H., iako je imao lisice na rukama, u Tužiteljstvo doveden uspravno i dostojanstveno, za razliku od apelantice nad kojom je primijenjena nepotrebna sila tako što ju je policijska službenica prisilno pognula i držala za glavu, uz pravljenje osmica prilikom privođenja, ocijenivši to nečovječnim i ponižavajućim postupanjem protivnom članu 3. Evropske konvencije. Pozivajući se na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, apelantica je ukazala da su ispunjeni svi elementi koji ukazuju na kršenje navedenog člana. U tom pogledu je istakla da su policijski službenici bez ikakvog osnova i potrebe upotrijebili veći stepen sile i time direktno narušili njen integritet, izlažući je nepotrebnom poniženju, i to ne samo u očima prisutnih, već i široj javnosti, s obzirom na to da su fotografije njenog dovođenja u Tužiteljstvo objavljene u brojnim medijima. Smatra da je ponižena u stepenu znatno većem od lica koja su zajedno s njom lišena slobode, koja su po funkciji i djelima za koja se terete u težoj poziciji. Ponižena je kao lice kojem je takvim radnjama prekršeno pravo na pretpostavku nevinosti – ishod postupka u konačnici može biti oslobađajuća presuda, ali je ostalo zabilježeno do kraja njenog života kako je i na koji način lišena slobode i uvedena u zgradu Tužiteljstva. Dalje, apelantica smatra da torturu predstavlja okolnost što sud nije u dovoljnoj mjeri cijenio i činjenicu da je ona samohrana majka djevojčice koja nema ni pune dvije godine starosti. Trenutno se o djetetu stara i vodi brigu apelanticina majka, žena koja ima 72 godine i lošeg je zdravstvenog stanja. Smatra da nije humano da joj se pri takvom stanju dokaza iz spisa i pri svim navedenim okolnostima uskrati pravo da bude sa svojim djetetom.b)Odgovori na apelaciju
10. Kantonalni sud je u odgovoru naveo da u osporenom rješenju nisu povrijeđena apelanticina prava na koja se poziva. U pogledu navoda kojima se ukazuje na postupanje policijskih službenika prilikom apelanticinog dovođenja u Tužiteljstvo, te navoda da je nad apelanticom primijenjena nepotrebna sila koja predstavlja nečovječno i ponižavajuće postupanje u smislu člana 3. Evropske konvencije, sud je istakao da za svoje navode apelantica nije dostavila neki dokaz u vidu medicinske dokumentacije iz kojeg bi proizlazilo da su joj postupanjem policijskih službenika nanesene kakve povrede ili da je uslijed navodnog nečovječnog postupanja policijskih službenika apelantica pretrpjela fizičku ili duševnu patnju i bol. Sud je ukazao da je apelanticino dovođenje obavljeno na jedan od uobičajenih načina privođenja osumnjičenih od policije i iz njega se ne vidi bilo kakav način okrutnog i nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja policije. U odnosu na apelanticine navode da je osporavanim rješenjima Kantonalnog suda apelantica žrtva torture zbog toga što sud nije u dovoljnoj mjeri cijenio činjenicu da je samohrana majka djevojčice koja nema ni pune dvije godine starosti, ukazano je da je sud prilikom određivanja pritvora svakako bio svjestan i da je cijenio apelanticine lične i porodične prilike, ali je zaključio da se alternativnim mjerama zabrane ne bi mogla postići svrha zbog koje je pritvor određen.
11. Tužiteljstvo smatra da ne postoji povreda prava na koja se apelantica pozvala budući da ona nije učinila mogućim i vjerovatnim da je za vrijeme dok se prema njoj primjenjivala mjera zadržavanja, te u dotadašnjem trajanju izdržavanja mjere pritvora podvrgnuta patnji ili teškim uvjetima bilo kojeg intenziteta koji prelazi neizbježan nivo patnje prisutan kod lica lišenog slobode.
12. Apelanticina punomoćnica je u izjašnjenju na odgovore ponovila navode iz apelacije. Osim toga, istakla je da su navodi iz odgovora Kantonalnog suda i Tužiteljstva u cijelosti neosnovani. U dopuni apelacije od 5. septembra 2023. godine apelantica je obavijestila Ustavni sud da joj je pritvor ukinut. Navela je da je ta vijest u medijima prezentirana uz snimke i fotografije koje prikazuju kako je policija u savijenom položaju i vezanu dovodi u prostorije Tužiteljstva, što predstavlja njeno daljnje ponižavanje, te da stoga ostaje pri svim navodima iznesenim u apelaciji.
V.Relevantni propisi
13. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20)
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 15.
Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan stranke i branitelje tretirati na jednak način i svakoj strani pružiti jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnoj raspravi. (2) Sud, tužitelj i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist. Član 18.
Princip legaliteta krivičnog gonjenja
Tužilac je dužan poduzeti krivično gonjenje ako postoje dokazi da je učinjeno krivično djelo, osim ako zakonom nije drugačije propisano.
VI.Dopustivost i meritum
14. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie ) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
15. Apelantica tvrdi da joj je povrijeđeno pravo iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije.
Zabrana podvrgavanja ponižavajućem postupanju
16. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 . ovog člana, što uključuje:
b) Pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućemtretmanu ili kazni.
17. Član 3. Evropske konvencije glasi:
Niko ne smije biti podvrgnut mučenju ili nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju.
18. Ustavni sud ukazuje da član 3. Evropske konvencije štiti neke od najosnovnijih vrijednosti demokratskog društva. To je jedno od „apsolutnih prava“ Evropske konvencije od čijeg poštovanja države nikada ne mogu odstupati, čak ni u vrijeme rata. Član 3. Evropske konvencije nudi procesne i materijalne garancije. S obzirom na apelanticine navode i stanje u spisu, Ustavni sud će apelaciju razmotriti s aspekta procesnih garancija.
19. U pogledu procesnih garancija, član 3. Evropske konvencije nameće državi obavezu da djelotvorno istraži sve tvrdnje o mučenju i nečovječnom postupanju i da, prema potrebi, krivično goni navodne počinitelje. Ta odgovornost je dio pozitivnih obaveza države prema Evropskoj konvenciji, odnosno obaveze državnih vlasti da preduzmu korake ili mjere da zaštite prava pojedinaca. Osnov za takvo nametanje može se naći u članu 1. Evropske konvencije, kojim se od visokih strana ugovornica zahtijeva da svakom u svojoj nadležnosti jamče prava i slobode određene u Evropskoj konvenciji. Pozitivne obaveze se također zasnivaju na principu da prava prema Evropskoj konvenciji moraju biti praktična i djelotvorna, a ne teoretska i iluzorna.
20. Ustavni sud ukazuje da je Evropski sud u predmetu Bouyid protiv Belgije (presuda Velikog vijeća od 28. septembra 2015. godine, predstavka broj 23380/09, tač. 81–90. i 114–23. s daljnjim referencama) utvrdio da pretpostavke činjenica idu u korist podnositelja predstavki koji tvrde da su žrtve kršenja člana 3. Evropske konvencije ako dokažu da je navodno zlostavljanje bilo izvršeno dok su bili pod kontrolom policije ili sličnog tijela javne vlasti. Štaviše, u kontekstu pritvorenika, Evropski sud je naglasio da su lica u pritvoru u ranjivom položaju i da nadležne javne vlasti imaju dužnost zaštititi njihovo fizičko zdravlje te da svako pribjegavanje fizičkoj sili, koje nije bilo strogo nužno zbog ponašanja podnositelja predstavki, umanjuje ljudsko dostojanstvo i u principu predstavlja kršenje prava zajamčenog članom 3. Evropske konvencije. Teret dokazivanja je na Vladi da pokaže da upotreba sile koja je rezultirala ozljedama podnositelja predstavki nije bila pretjerana. Odbijanje vlasti da otvore potpunu krivičnu istragu o vjerodostojnim navodima o zlostavljanju, kao i nedostatak procjene nužnosti i razmjernosti upotrebe zakonite sile od policije ukazuju na to da država nije ispunila svoju proceduralnu obavezu prema članu 3. Evropske konvencije (vidi Chemurziyeva i ostali protiv Rusije, presuda od 6. marta 2025. godine, predstavke br. 16678/17 i dr., tač. 8. i 9. s daljnjim referencama). Kada neko lice istakne dokazivu tvrdnju ili iznese vjerodostojnu tvrdnju da je pretrpjelo postupanje državnih službenika protivno članu 3. Evropske konvencije, ta odredba, pročitana u vezi s općom dužnosti iz člana 1. Evropske konvencije, podrazumijeva da treba da postoji efikasna zvanična istraga. Bez obzira na način istrage, vlasti moraju djelovati čim se podnese zvanična pritužba. Čak i kada, strogo govoreći, nije podnesena pritužba, mora se započeti istraga ako postoje dovoljno jasni pokazatelji da je primijenjeno zlostavljanje. Evropski sud je također zaključio da bi istraga trebala biti u mogućnosti da dovede do identifikacije i, po potrebi, kažnjavanja odgovornih. U suprotnom, opća zakonska zabrana mučenja i neljudskog i ponižavajućeg postupanja i kažnjavanja bila bi, unatoč svojoj fundamentalnoj važnosti, u praksi neefikasna i u nekim slučajevima bi bilo moguće da državni službenici nekažnjeno zloupotrijebe prava onih koji su pod njihovom kontrolom. Istraga također mora biti temeljita: vlasti moraju uvijek ozbiljno pokušati otkriti šta se dogodilo i ne bi se trebale oslanjati na ishitrene ili neosnovane zaključke kako bi zaključile istragu ili kao osnov svojih odluka. Štaviše, istraga mora biti brza i nezavisna. I na kraju, mora dozvoliti dovoljan element nadzora javnosti da bi se osigurala odgovornost (vidi Stevan Petrović protiv Srbije, presuda od 20. aprila 2021. godine, predstavke br. 6097/16 i 28999/19, tač. 107–109. s daljnjim referencama).
21. U konkretnom slučaju apelantica je iznijela tvrdnje da je bila izložena nečovječnom postupanju i poniženju prilikom dovođenja u prostorije Tužiteljstva zbog toga što je policija koristila prekomjernu silu. Dalje, iako apelantica o tome nije podnijela formalnu pritužbu policijskim organima ili Tužiteljstvu, ona je svoje pritužbe iznijela pred Kantonalnim sudom i u prisustvu tužitelja. Kantonalni sud te apelanticine tvrdnje nije razmotrio, zaključivši da nemaju utjecaja na određivanje pritvora. Dakle, ni Tužiteljstvo ni Kantonalni sud nisu proveli istragu o osnovanosti tih apelanticinih navoda, iako je to bila njihova obaveza prema članu 3. Evropske konvencije. Pri tome, u odgovorima na apelaciju nisu iznijeli valjane argumente kojima bi to nepostupanje opravdali. Nepostupanje prema članu 3. Evropske konvencije ne može se opravdati obrazloženjem Kantonalnog suda da navodi o zlostavljanju nemaju utjecaja na rješenje o određivanju pritvora. U ovom slučaju radi se o poštovanju dva različita prava i ispunjavanju dvije različite obaveze, i to prema čl. 3. i 5. Evropske konvencije. Prema tome, sudovi nisu postupili u skladu s proceduralnim obavezama iz člana
3. Evropske konvencije i ispitali apelanticine navode o zlostavljanju u skladu s relevantnim međunarodnim standardima.
22. Na osnovu navedenog, imajući u vidu praksu Evropskog suda, tj. da istraga mora biti pokrenuta ako postoje dovoljno jasni pokazatelji da je korišteno zlostavljanje, ne može se zaključiti da su Tužiteljstvo i sud postupali u skladu s pozitivnom obavezom iz člana 3. Evropske konvencije da ispitaju navode o zlostavljanju.
23. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je propustom nadležnih organa da provedu djelotvornu istragu o apelanticinim navodima o tome da je bila izložena nečovječnom postupanju povrijeđen procesni aspekt člana 3. Evropske konvencije.
24. Odlučujući o djelovanju odluke Ustavnog suda, u skladu sa članom 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Ustavni sud smatra da je neophodno, s ciljem otklanjanja posljedica kršenja apelanticinih ustavnih prava, naložiti Tužiteljstvu da bez odlaganja preduzme sve mjere iz svoje nadležnosti kako bi se omogućilo hitno provođenje efektivne istrage apelanticinih navoda o nečovječnom i ponižavajućem postupanju prema njoj prilikom dovođenja u prostorije Tužiteljstva.
VII.Zaključak
25. Ustavni sud zaključuje da je propustom nadležnih organa da provedu djelotvornu istragu o apelanticinim navodima o tome da je bila izložena nečovječnom postupanju u konkretnom slučaju povrijeđen procesni aspekt člana 3. Evropske konvencije.
26. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
27. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman