Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3927/21 (Udruženje „Resursni Aarhaus centar u BiH“)

Odluka donesena 21. 03. 2024.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanska prava i obaveze - utvrđivanje i spor
  • Zaštita životne sredine
  • Upravni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3927/21

Apelacija

Odluka o meritumu

21. 03. 2024.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-3927/21, rješavajući apelaciju Udruženja „Resursni Aarhus centar u BiH“, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14 i 47/23), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Mirsad Ćeman, potpredsjednik Helen Keller, potpredsjednica Seada Palavrić, sutkinja Angelika Nußberger, sutkinja Ledi Bianku, sudija na sjednici održanoj 21. marta 2024. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Udruženja „Resursni Aarhus centar u BiH“.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 022916 20 Uvp od 19. augusta 2021. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Udruženje „Resursni Aarhaus centar u BiH“ (u daljnjem tekstu: apelant) podnijelo je 16. novembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 022916 20 Uvp od 19. augusta 2021. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) i MH „Elektroprivreda Republike Srpske“ Matično preduzeće AD Trebinje (u daljnjem tekstu: investitor) zatraženo je 13. marta 2023. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju, koji su 25. maja 2023. godine dostavljeni apelantu radi eventualnog izjašnjenja. Apelant nije dostavio izjašnjenje u ostavljenom roku. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

5. Ministarstvo je donijelo Rješenje broj 15.04-96-43/13 od 7. juna 2013. godine kojim je investitoru data ekološka dozvola za hidroelektranu HE „Foča na rijeci Drini“, općina Foča, precizirane instalirane snage (u daljnjem tekstu: HE), na period od pet godina. Postupak u kojem je donesena osporena odluka

6. Postupajući po zahtjevu investitora, Ministarstvo je Rješenjem broj 15.04-96-43/13 od 4. juna 2018. godine obnovilo rješenje od 7. juna 2013. godine s rokom važenja do 7. juna 2023. godine i pod uvjetima navedenim u izreci rješenja (mjere koje je investitor dužan preduzeti radi zaštite životne sredine). U izreci rješenja je navedeno da će rješenje biti objavljeno na internetskoj stranici Ministarstva.

7. U obrazloženju rješenja je konstatirano da je investitor 14. marta 2018. godine podnio zahtjev za obnovu ekološke dozvole. Razmatrajući zahtjev i dostavljenu dokumentaciju, Ministarstvo je konstatiralo da je u postupku obnove rješenja neophodno izmijeniti uvjete iz dozvole, koji se odnose na preciziranje mjera zaštite životne sredine po segmentima i u cjelini, navođenje graničnih vrijednosti u skladu s odredbama važećih pravilnika, te učestalost monitoringa, kao i obrazložiti postupanja odgovornog lica navedenog postrojenja u prekograničnom kontekstu. Ministarstvo je navelo da je to učinjeno u skladu sa članom 94. Zakona o zaštiti životne sredine (u daljnjem tekstu: ZZŽS). Imajući u vidu navedeno, te cijeneći da su ispunjeni uvjeti iz člana 5. Pravilnika o postupku revizije i obnavljanja ekoloških dozvola (u daljnjem tekstu: Pravilnik), Ministarstvo je na osnovu člana 94. ZZŽS odlučilo kao u izreci rješenja.

8. Apelant je protiv tog rješenja podnio tužbu, koja je odbijena Presudom Okružnog suda broj 11 0 U 022916 18 U od 27. novembra 2019. godine. Okružni sud je u obrazloženju presude ocijenio da je osporeno rješenje pravilno i zakonito. Razmatrajući navode tužbe, Okružni sud je konstatirao da je investitor, kao odgovorno lice, 6. marta 2018. godine podnio zahtjev za obnovu ekološke dozvole, odnosno u roku propisanom članom 5. stav 2. Pravilnika. Shodno tome, sud je zaključio da su neosnovani prigovori koje je apelant iznio u tom smislu. Također je ocijenio da su neosnovani apelantovi prigovori koji se odnose na pitanje učešća javnosti, prevashodno javnosti susjedne države Crne Gore, u postupku odobravanja Studije utjecaja HE na životnu sredinu od 11. marta 2013. godine (u daljnjem tekstu: Studija utjecaja) i izdavanja ekološke dozvole u konkretnom slučaju.

9. Apelant je podnio zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda, koji je odbijen Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 U 022916 20 Uvp od 19. augusta 2021. godine. Vrhovni sud je u obrazloženju presude ocijenio da je osporena presuda pravilna i zakonita. Vrhovni sud je u obrazloženju konstatirao da je investitor 14. marta 2018. godine podnio zahtjev za obnavljanje ekološke dozvole i da je Ministarstvo odlučilo o njegovom zahtjevu u roku iz člana 94. stav 1. ZZŽS. U odnosu na rok iz odredbe člana 5. stav 2. Pravilnika, Vrhovni sud je naveo da je to instruktivni rok propisan radi procesne discipline, koji omogućava Ministarstvu da blagovremeno ispita uvjete i donese odluku o zahtjevu za obnovu dozvole u roku iz odredbe člana 94. „tačka 1.“ ZZŽS (radi se o očiglednoj grešci jer je navedeno regulirano odredbom člana 94. stav 1). Također, sud je istakao da se ne radi o zakonskom roku, već o roku koji je propisan podzakonskim aktom, zbog čega taj rok ne utječe na pravilnost osporene odluke i rješenje Ministarstva. U vezi s apelantovim prigovorom koji se odnosi na učešće javnosti, Vrhovni sud je ukazao da se radi o postupku obnavljanja ekološke dozvole u kojem je, shodno odredbi člana 94. stav 3. ZZŽS, Ministarstvo bilo dužno da obavijesti javnost o obnavljanju te dozvole putem svoje internetske stranice, što je i učinjeno. Vrhovni sud je također konstatirao da nema ni povrede Konvencije o procjeni okolišnih utjecaja u prekograničnom kontekstu (u daljnjem tekstu: Ekspoo konvencija), ni Konvencije o pristupu informacijama, učešću javnosti u odlučivanju i pristupu pravdi u okolišnim pitanjima (u daljnjem tekstu: Aarhuska konvencija) jer je javnost Crne Gore upoznata sa Studijom utjecaja.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

10. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. U vezi s tim, apelant ponovo problematizira pitanje blagovremenosti zahtjeva za obnovu ekološke dozvole i zaključke i obrazloženja redovnih sudova u vezi s tim pitanjem. Ističe da je Okružni sud netačno naveo da je taj zahtjev podnesen 6. marta 2018. godine, zbog čega je i nepravilno zaključio da je zahtjev podnesen u roku propisanom članom 5. stav 2. Pravilnika. Nadalje, ukazuje da je Vrhovni sud, razmatrajući njegove navode iznesene u tom smislu, pravilno konstatirao da je zahtjev podnesen 14. marta 2018. godine, ali da je nepravilno zaključio da je riječ o instruktivnom roku. Pri tome je taj zaključak u suprotnosti s odredbom člana 5. stav 8. Pravilnika, koju je sud zanemario. Dalje, apelant, u suštini, ukazuje na navodne nepravilnosti u vezi s učešćem javnosti, prije svega javnosti Crne Gore, prilikom odobravanja Studije utjecaja i izdavanja ekološke dozvole za HA i u tom smislu ukazuje na povredu Ekspoo konvencije i Aarhuske konvencije.

II.Odgovori na apelaciju

11. Vrhovni sud i Okružni sud navode da ostaju pri razlozima datim u obrazloženju odluka i predlažu da se apelacija odbije.

12. Ministarstvo smatra da je pravilan zaključak i obrazloženje Vrhovnog suda u vezi s rokom za podnošenje zahtjeva za obnovu ekološke dozvole. U odnosu na ostale navode, Ministarstvo ukazuje da su kontradiktorni i da se „uopće ne odnose na rješenje o ekološkoj dozvoli“.

13. Elektroprivreda tvrdi da su apelacioni navodi neosnovani i da je osporena odluka pravilna i zakonita. U vezi s tim, navodi da je zahtjev za obnovu ekološke dozvole podnesen 6. marta 2018. godine u okviru roka propisanog članom 5. stav 2. Pravilnika, koji je instruktivne prirode. Nadalje, Elektroprivreda smatra da u konkretnom slučaju nema povrede Ekspoo i Aarhuske konvencije. U vezi s tim, tvrdi da je javnost Crne Gore upoznata sa Studijom utjecaja i da su neosnovane apelantove tvrdnje da nije uzeto u obzir učešće javnosti povodom odlučivanja o zahtjevu za odobravanje te studije.

V.Relevantni propisi

14. Zakon o zaštiti životne sredine („Službeni glasnik Republike Srpske” br. 71/12, 79/15 i 70/20) U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o zaštiti životne sredine („Službeni glasnik Republike Srpske” br. 71/12 i 79/15), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 94.

(1) Organ nadležan za izdavanje ekološke dozvole vrši svakih pet godina reviziju i obnavljanje izdate ekološke dozvole i obnavlja dozvolu, mijenjajući po potrebi uslove iz dozvole.

(2) Odgovorno lice postrojenja dužno je da nadležnom organu dostavi sve informacije potrebne u svrhu revizije uslova iz ekološke dozvole, što prvenstveno uključuje rezultate monitoringa i druge podatke.

(3) O izvršenoj redovnoj reviziji i obnavljanju ekološke dozvole javnost se obavještava posredstvom internet-stranice nadležnog organa na kojoj se objavljuje obnovljena dozvola.

(4) Obnovljena dozvola iz stava 3. ovog člana dostavlja se nadležnoj inspekciji i jedinici lokalne samouprave u roku od 15 dana od dana donošenja.

(5) Ministar donosi propis kojim se utvrđuje postupak revizije i obnavljanja ekoloških dozvola.

15. Pravilnik o postupku revizije i obnavljanja ekoloških dozvola („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 28/13 i 104/17) u relevantnom dijelu glasi:

Član 5.

(1) Obnavljanje dozvole vrši se na zahtjev odgovornog lica.

(2) Zahtjev iz stava 1. ovog člana odgovorno lice podnosi organu nadležnom za izdavanje dozvole najkasnije tri mjeseca prije isteka njenog roka.

[…] (8) U slučaju da odgovorno lice ne podnese zahtjev za obnavljanje dozvole u roku koji je propisan ovim pravilnikom, dozvola prestaje da važi, a rješenje o prestanku dozvole donosi se u skladu sa Zakonom o zaštiti životne sredine.

VI.Dopustivost

16. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, da je podnesena u roku, kao i da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

17. Apelant smatra da mu je u konkretnom slučaju prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

18. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

19. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. (...)

Primjenljivost člana 6. u konkretnom slučaju

20. Razmatrajući pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o postupku u kojem se odlučivalo o obnovi izdate ekološke dozvole. Dakle, u konkretnom slučaju se, u suštini, radi o sporu u vezi sa zaštitom životne sredine.

21. Ustavni sud naglašava da je Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u svojoj praksi u vezi s predmetima koji se odnose na zaštitu životne sredine jasno ukazao da i u tim predmetima, da bi član 6. stav 1. u njegovom „građanskom“ dijelu bio primjenljiv, mora postojati spor oko „prava“ za koje se može reći, barem na argumentiranom osnovu, da je priznato domaćim pravom, bez obzira na to je li zaštićeno Evropskom konvencijom. Takav spor mora biti „istinski i ozbiljan”, može se odnositi ne samo na stvarno postojanje prava već i na njegov obim i način na koji se ostvaruje. Konačno, rezultat postupka mora biti direktno odlučujući za to pravo, a puke slabe veze ili udaljene posljedice nisu dovoljne da bi član 6. stav 1. Evropske konvencije bio primjenjiv (vidi Evropski sud, Vecbaštika i drugi protiv Latvije, odluka od 19. novembra 2019. godine, predstavka broj 52499/11, tačka 65, i Taşkin i drugi protiv Turske, presuda od 10. novembra 2004. godine, predstavka broj 46117/99, tačka 130, s daljnjim referencama).

22. Ustavni sud zapaža da apelant, kao udruženje, u konkretnom slučaju brani opći interes, tj. da je tužbu podnio s ciljem zaštite okoliša, a ne zato što su on ili njegovi članovi direktno pogođeni spornom HE. Gledano iz tog ugla, konkretni „spor“ se nije odnosio na „pravo“ građanske prirode za koje bi apelant mogao tvrditi da je njegov nosilac. Međutim, Evropski sud je zauzeo stav da je potrebno fleksibilno primijeniti navedene kriterije kada se udruženje žali na nepoštovanje člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Udruženje Burestop 55 i drugi protiv Francuske, presuda od 1. jula 2021. godine, predstavka broj 56176/18, tačka 54). Pri tome, kada je spor na domaćem nivou povezan, između ostalog, s općim interesom zaštite okoliša, Evropski sud je u davanju legitimacije udruženjima prema članu 6. Evropske konvencije uzimao u obzir činjenicu da bi udruženje moglo imati „pravo” za koje bi moglo tvrditi da ima kao pravno lice (vidi Evropski sud, Yusufeli İlçesini Güzelleştirme Yaşatma Kültür Varlıklarını Koruma Derneği protiv Turske, odluka od 7. decembra 2021. godine, predstavka broj 37857/14, tačka 43, s daljnjim referencama). U navedenom predmetu je ukazano da je to „pravo javnosti da bude informirana i da učestvuje u procesu donošenja odluka“, tj. pravo na pristup sudu u mjeri u kojoj je takvo pravo priznato u domaćem pravnom poretku, a koje udruženje, koje je pravno lice, uživa kao građansko pravo. Također je ukazano da se pitanje statusa žrtve može razmatrati samo u odnosu na pritužbe koje proizlaze iz bilo kakvih proceduralnih nepravilnosti na koje je udruženje možda naišlo kao stranka u postupku.

23. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant kao udruženje usmjeren na promoviranje zaštite životne sredine i implementaciju Aarhuske konvencije u BiH, te da mu je kao „zainteresiranoj javnosti“ u skladu s relevantnim zakonskim odredbama omogućeno da učestvuje u konkretnom upravnom sporu. Također, apelant ukazuje da u konkretnom slučaju nije poštovana procedura propisana ZZŽS, Pravilnikom i Aarhuskom konvencijom. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u konkretnom slučaju (vidi, mutatis mutandis, Odluka o dopustivosti, Collectif national d’information et d’opposition à l’usine Melox – Collectif Stop Melox and Mox protiv Francuske, odluka od 28. marta 2006. godine, predstavka broj 75218/01).

Analiza poštovanja prava na pravično suđenje

24. Ustavni sud zapaža da apelant, u suštini, smatra da su u osporenim presudama proizvoljno primijenjeni pozitivno-pravni propisi i da presude nisu adekvatno obrazložene. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23, s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45, s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

25. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje i ono obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke. Naime, nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obavezu sudova da detaljno odgovore na svaki argument koji stranke iznesu u postupku, već moraju odgovoriti na one argumente koji su ključni i odlučujući za donošenje odluke (vidi, npr. Evropski sud, Petrović i drugi protiv Crne Gore, presuda od 17. jula 2018. godine, predstavka broj 18116/15, tačka 41, i Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-81/21 od 2. novembra 2022. godine, stav 23, s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

26. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju Okružni sud u obrazloženju presude naveo da je investitor, kao odgovorno lice, zahtjev za obnovu ekološke dozvole podnio 6. marta 2018. godine, odnosno u roku propisanom članom 5. stav 2. Pravilnika. Nasuprot tome, Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovom zahtjevu za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda, u osporenoj presudi konstatirao da je datum podnošenja zahtjeva 14. mart 2018. godine. Međutim, u vezi s apelantovim navodima da je zahtjev predat protekom roka iz navedene odredbe Pravilnika, Vrhovni sud je obrazložio da je to instruktivni rok propisan radi procesne discipline koji omogućava Ministarstvu „da blagovremeno ispita uvjete i donese odluku o zahtjevu za obnovu dozvole u roku“ iz odredbe člana 94. stav 1. ZZŽS. Također je obrazložio da se ne radi o zakonskom roku, već o roku koji je propisan podzakonskim aktom, zbog čega ne utječe na pravilnost osporene i nižestepene odluke.

27. Shodno tome, u konkretnom slučaju se kao sporno postavlja pitanje da li je Vrhovni sud dao obrazloženje u skladu sa standardima prava na pravično suđenje u vezi sa zaključkom da je rok za podnošenje zahtjeva za obnovu ekološke dozvole iz člana 5. stav 2. Pravilnika po svojoj prirodi instruktivni rok, a koji zaključak je imao utjecaj na daljnje postupanje Vrhovnog suda u tom predmetu. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da u pravnoj teoriji instruktivni rokovi predstavljaju rokove koji su predviđeni radi podsticanja stranaka da poštuju procesnu disciplinu, a propuštanje radnje vezane za rok ne dovodi do prekluzije, odnosno do štetnih posljedica koje se ogledaju u nemogućnosti postupanja. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su odredbom člana 5. stav 8. Pravilnika, koji se primjenjuje u konkretnom slučaju, a koji je donio ministar na osnovu ovlaštenja iz člana 94. stav 5. ZZŽS, eksplicitno predviđene štetne posljedice propuštanja roka za obnavljanje ekološke dozvole. Naime, tom odredbom je jasno propisano da „u slučaju da odgovorno lice ne podnese zahtjev za obnavljanje dozvole u roku koji je propisan ovim pravilnikom, dozvola prestaje da važi, a rješenje o prestanku dozvole donosi se u skladu sa Zakonom o zaštiti životne sredine“. Ustavni sud primjećuje da Vrhovni sud prilikom donošenja osporene odluke nije cijenio odredbu člana 5. stav 8. Pravilnika. Međutim, uzimajući u obzir navedeno, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud morao imati u vidu i tu odredbu, i to bez obzira na to da li se apelant u postupku pred tim sudom eksplicitno pozivao na nju ili ne. Naime, tek dovođenjem u međusobnu vezu odredbi st. 2. i 8. člana

5. Pravilnika Vrhovni sud je mogao dati jasan i nedvosmislen odgovor na pitanje da li se u konkretnom slučaju radi o instruktivnom roku ili ne.

28. Ustavni sud dalje ukazuje da je odredbama člana 94. ZZŽS propisana revizija i obnavljanje ekološke dozvole na način da je propisano da organ nadležan za izdavanje ekološke dozvole vrši svakih pet godina reviziju i obnavljanje izdate ekološke dozvole i obnavlja dozvolu, mijenjajući po potrebi uvjete iz dozvole. S druge strane, Ustavni sud zapaža da su postupak revizije i obnavljanja ekoloških dozvola, te u sklopu toga i rok za podnošenje zahtjeva za obnovu ekološke dozvole odgovornom licu, kao i posljedice nepostupanja u tom roku, bliže utvrđeni odredbama Pravilnika. Ustavni sud, pri tome, naglašava da je Pravilnik donesen na osnovu člana 94. stav 5. ZZŽS, kojim je dato ovlaštenje nadležnom ministru da donese propis kojim se utvrđuje postupak revizije i obnavljanja ekoloških dozvola. Dakle, Pravilnik, čijim odredbama je bliže uređen postupak revizije i obnove ekološke dozvole, donesen je upravo na osnovu ovlaštenja datih ZZŽS. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je proizvoljno obrazloženje Vrhovnog suda da je rok iz člana 5. stav 2. Pravilnika instruktivnog karaktera te da ne utječe na pravilnost i zakonitost presude Okružnog suda. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je stavom 8. navedenog člana eksplicitno propisano: „U slučaju da odgovorno lice ne podnese zahtjev za obnavljanje dozvole u roku koji je propisan ovim pravilnikom, dozvola prestaje da važi, a rješenje o prestanku dozvole donosi se u skladu sa Zakonom o zaštiti životne sredine.“ Međutim, Vrhovni sud nije cijenio ovu odredbu, a o razlozima za to nema ništa u obrazloženju njegove odluke.

29. Shodno svemu iznesenom, Ustavni sud podsjeća da razlozi navedeni u obrazloženju odluke moraju obuhvatiti sve važne aspekte konkretnog slučaja koji su mogli utjecati na konačnu odluku (mjerilo relevantnosti). Imajući u vidu da iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda proizlazi da je taj sud u cijelosti zanemario odredbu člana 5. stav 8. Pravilnika koji eksplicitno propisuje posljedicu propuštanja roka iz člana 5. stav 2. Pravilnika, Ustavni sud smatra da navedeno obrazloženje ne zadovoljava standarde koje predviđa pravo na pravično suđenje jer takvim obrazloženjem nije obuhvaćen važan aspekt konkretnog slučaja koji je mogao utjecati na konačnu odluku. Imajući u vidu prethodni zaključak, Ustavni sud smatra da nema potrebe da posebno razmatra i ostale apelantove navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

30. Stoga, Ustavni sud smatra da je prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na djelotvoran pravni lijek

31. Ustavni sud zapaža da se apelant pozvao i na kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Imajući u vidu da je apelant tvrdnju o povredi tog prava, kao akcesornog prava, zasnovao na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nema potrebe da posebno razmatra i apelantove navode o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

VII.Zaključak

32. Ustavni sud zaključuje da je došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda proizlazi da nije dato adekvatno obrazloženje za zaključak da je rok iz člana 5. stav 2. Pravilnika za podnošenje zahtjeva za obnovu ekološke dozvole instruktivni rok i da ne utječe na pravilnost i zakonitost presude Okružnog suda jer se ne radi se o zakonskom roku, već o roku koji je propisan podzakonskim aktom.

33. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

34. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3927/21 (Udruženje „Resursni Aarhaus centar u… | Sudska praksa | Aktio