Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2405/22 (M. M.)

Odluka donesena 16. 04. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Dosjelost
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2405/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 04. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 16. aprila 2026. godine, u predmetu broj AP-2405/22, rješavajući apelaciju Marinka Markića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Marinka Markića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 P 059715 22 Gž od 21. aprila 2022. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Marinko Markić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega, kojeg zastupa Mesud Duvnjak, advokat iz Bugojna, podnio je 27. juna 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 P 059715 22 Gž od 21. aprila 2022. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 64 0 P 059715 20 P od 25. oktobra 2021. godine obavezan je apelant da tužiocu „Bora“ d.o.o. Banjaluka (u daljnjem tekstu: tužilac) preda u posjed, slobodne od ljudi i stvari, nekretnine precizno označene u izreci presude (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine). Istom presudom odbijen je apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je on stekao pravo vlasništva na osnovu dosjelosti na spornim nekretninama, te promjenu upisa u zemljišnoj knjizi i katastru.

3. Općinski sud je u obrazloženju naveo da je tužilac, na osnovu ugovora o kupoprodaji zaključenim 2020. godine s prodavcem „Heta“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: prodavac), upisan u zemljišnim knjigama kao vlasnik spornih nekretnina. Dalje je sud istakao da je nesporno da je apelant u posjedu spornih nekretnina. Također je ukazao da je pred tim sudom 2015. godine, po prijedlogu Hypo Alpe Adria Bank d.d. (u daljnjem tekstu: banka), pokrenut izvršni postupak protiv apelanta radi ispražnjenja i predaje spornih nekretnina. Pri tome je naveo da je taj postupak obustavljen jer je u međuvremenu Addiko Bank d.d. Sarajevo kao pravna sljednica banke prodala sporne nekretnine prodavcu. Nadalje, sud je ukazao da apelantovi navodi o dužničko-povjerilačkom odnosu apelanta i tužiočevog prednika i kupovini duga nisu relevantni za odluku o tužbenom zahtjevu jer se u konkretnom slučaju, u smislu člana 127. st. 1. i 2. Zakona o stvarnim pravima, radi o zahtjevu vlasnika prema posjedniku stvari. Imajući u vidu odredbe člana 128. stav 1. Zakona o stvarnim pravima, sud je zaključio da je tužiočev tužbeni zahtjev osnovan jer apelant nema pravo koje ga ovlašćuje na posjedovanje stvari. Sud je dalje ukazao da je apelantov protivtužbeni zahtjev neosnovan jer na njegovoj strani nema savjesnosti kao jednog od uvjeta propisanih odredbom člana 58. st. 1. i 2. Zakona o stvarnim pravima za stjecanje prava vlasništva na nekretnini dosjelošću. Naime, ukazao je da je apelant znao da je protiv njega zbog neplaćanja duga po kreditu vođen izvršni postupak u kojem su sporne nekretnine prodate i rješenjem o dosudi dosuđene banci.

4. Presudom Kantonalnog suda apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda je potvrđena. Kantonalni sud je u obrazloženju ponovio činjenična i pravna utvrđenja prvostepenog suda, te ukazao da je prvostepena presuda pravilna, odnosno da u cijelosti zadovoljava standarde propisane Zakonom o parničnom postupku. Osim toga, istakao je da je prodajom nekretnina apelant kao izvršenik izgubio pravo posjeda spornih nekretnina i bio ih je dužan predati kupcu odmah nakon dostavljanja rješenja o dosudi, u skladu sa članom 110. Zakona o izvršnom postupku. Također, ukazao je da se okolnost da je navedeni izvršni postupak obustavljen ne može tumačiti u prilog apelantovoj savjesnosti jer je apelant znao da sporne nekretnine koje posjeduje nisu njegove.

5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da tužilac traži predaju i promjenu posjeda, a da ne nudi niti jednu odluku kao osnov za promjenu tog posjeda. U konačnici, apelant smatra da je obrazloženje drugostepene presude nezakonito. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i prava na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Također, apelant se pozvao na povredu prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije i povredu prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama koje je iznio u odnosu na kršenje prava na pravično suđenje

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

7. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

b) Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

8. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

10. Nadalje, apelant smatra da su redovni sudovi proizvoljno utvrdili činjenice i proizvoljno primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Općinski sud i Kantonalni sud u obrazloženju svojih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka druga procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na dom i imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da su ta njegova prava došla u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud ta prava posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, odnosno iz člana 8. Evropske konvencije, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

12. U pogledu apelantovih navoda u kojima se poziva na povredu prava na djelotvoran pravni lijek koje, iako to nije eksplicitno naveo, dovodi u vezu s pravom na pravično suđenje, Ustavni sud ukazuje da je apelant imao i koristio mogućnost podnošenja zakonom propisanog pravnog lijeka, a činjenica da korišteni pravni lijek nije rezultirao apelantovim uspjehom u postupku ne pokreće pitanje povrede prava na djelotvoran pravni lijek.

13. Konačno, u odnosu na apelantove navode o povredi prava na ličnu slobodu i sigurnost i prava na slobodu kretanja i prebivališta, Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju ne radi o situaciji u kojoj su apelantu uskraćena navedena prava, odnosno da je apelant „žrtva“ kršenja tih prava.

14. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2405/22 (M. M.) | Sudska praksa | Aktio