Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5385/23 (T. S.)
Odluka donesena 11. 07. 2024.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Upravni spor
- Prinudni ili obavezni rad
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5385/23
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 07. 2024.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Mirsad Ćeman, Helen Keller, Ledi Bianku i Marin Vukoja, na sjednici održanoj 11. jula 2024. godine, u predmetu broj AP-5385/23, rješavajući apelaciju Tanje Slišković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Tanja Slišković protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta BiH broj 96 0 U 143732 23 Už 2 od 26. septembra 2023. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Tanja Slišković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Brčkog, koju zastupa Amer Ramić, advokat iz Brčkog, podnijela je 20. decembra 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 U 143732 23 Už 2 od 26. septembra 2023. godine, Presude Osnovnog suda Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 U 143732 21 U od 17. maja 2023. godine i Rješenja Pravosudne komisije Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Komisija) broj SuPK-01-1316/21 od 8. oktobra 2021. godine. Apelantica je podnijela i zahtjev za donošenje privremene mjere kojom će se odložiti izvršenje osporenog rješenja Komisije do donošenja konačne odluke Ustavnog suda u ovom predmetu.
2. Rješenjem Komisije broj SuPK-01-1316/21 od 8. oktobra 2021. godine apelantici je naloženo da preuzme arhivu notara M. P., te je određeno da će se prilikom preuzimanja arhive sačiniti zapisnik. Komisija je u obrazloženju istakla da je rješenjem od 29. maja 2020. godine M. P. prestala služba notara zbog odlaska u penziju. Umjesto navedenog notara, rješenjem od 9. jula 2021. godine za notara je imenovana apelantica. Komisija je ukazala da je odredbama čl. 60. i 61. Pravilnika o radu notara Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Pravilnik) propisano da u slučaju kada notar trajno prestaje sa svojom djelatnošću, čuvanje i upotreba arhiva tog notara prenosi se na vršioca dužnosti ili Komisiju sve dok ne bude imenovan novi notar. Komisija je istakla da je shodno navedenim odredbama, te imajući u vidu da je apelantica imenovana nakon penzionisanja notara M. P., ona obavezna preuzeti njegovu arhivu, te strankama izdavati otpravke, izvode, potvrde i dozvoliti uvid u spise u skladu sa Zakonom o notarima Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o notarima).
3. Presudom Osnovnog suda broj 96 0 U 143732 21 U od 17. maja 2023. godine odbijena je apelanticina tužba podnesena protiv rješenja Komisije. Osnovni sud je u obrazloženju naveo da je pobijanim rješenjem apelantica pravilno, na osnovu odredbi čl. 60. i 61. Pravilnika, obavezana preuzeti arhivu ranijeg notara M. P. Osnovni sud je ukazao da nakon arhiviranja predmeta postoji potreba da se u odnosu na njih preduzimaju notarske radnje, tj. da se na zahtjev stranaka izdaju otpravci, izvodi, potvrde i dozvoljava uvid u spise. Naime, kako je obrazloženo, s obzirom na to da se radi o notarskim radnjama, njih može preduzimati samo notar, zbog čega se arhiva notara koji prestaje da radi povjerava novom notaru. Osnovni sud je također istakao da apelantica neosnovano ukazuje da joj je dodjeljivanje sporne arhive „ličan i neumjeren teret“, kako finansijski tako i u pogledu odgovornosti za isprave i spise za koje se „ne zna“ gdje se nalaze i da li su čuvani na zakonom propisan način. Osnovni sud je ukazao da je prilikom svakog preuzimanja arhivske građe propisana obaveza sačinjavanja zapisnika o primopredaji upravo zato da bi se utvrdilo šta sve čini arhivsku građu, što je u konkretnom slučaju i učinjeno. Osnovni sud je istakao i to da apelantica nema obavezu čuvati arhivsku građu neodređeno vrijeme, nego ju je dužna, u skladu sa Zakonom o arhivskoj djelatnosti Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o arhivi) i podzakonskim aktima, „izlučiti i predati na čuvanje Službi za arhiv Brčko distrikta BiH, te od predaje Službi za arhiv Brčko distrikta arhivska građa notara postaje arhivska građa Distrikta“.
4. Presudom Apelacionog suda broj 96 o U 143732 23 Už 2 od 26. septembra 2023. godine odbijena je apelanticina žalba i potvrđena prvostepena presuda. Apelacioni sud je u obrazloženju istakao da je prvostepeni sud, tumačeći odredbu člana 60. stav 1. Pravilnika u vezi sa čl. 15. i 91. Zakona o notarima, pravilno zaključio da je ratio legis konkretnog zakonskog rješenja da vršilac dužnosti notara, ali i imenovani novi notar, preuzme na čuvanje i upotrebu arhivu notara kojem je prestala notarska djelatnost. Naime, zakonodavac u stavu 1. člana 60. Pravilnika regulira da se sporna obaveza (preuzimanja arhive) odnosi na vršioca dužnosti notara dok ne bude imenovan novi notar. Dakle, imenovanjem novog notara gasi se sporna obveza vršioca dužnosti i prelazi na novog notara. Apelacioni sud je naglasio da je u ovoj pravnoj stvari nesporno da je konkurs za izbor notara, na kojem je apelantica izabrana, uslijedio kao rezultat odlaska notara M. P. u penziju. U vezi s tim, Apelacioni sud je ukazao da je odredbom člana 15. stav 1. Zakona o notarima regulirano da Komisija može, ali nije dužna, odrediti vršioca dužnosti notara u slučaju kada notaru služba prestane, a u konkretnom slučaju Komisija nije odredila vršioca dužnosti. Apelacioni sud je naglasio da je članom 91. stav 2. Zakona o notarima regulirano da će Komisija svojim rješenjem odrediti osobe za preuzimanje spisa i druge dokumentacije, kao i mjesto čuvanja tih spisa i dokumentacije, što je nesporno i učinila. U vezi s tim, apelacioni sud je istakao da su navedene osobe dužne postupati u skladu s propisom koji Komisija donese u vezi s preuzimanjem, čuvanjem i korištenjem spisa, dokumentacije, novca, vrijednosnih papira i drugih pismena (član 92. navedenog zakona), a što je u konkretnom slučaju Pravilnik.
5. Apelantica smatra da joj je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i zabrana prinudnog rada iz člana II/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 4. Evropske konvencije. Apelantica je istakla kako nije pravni sljednik notara M. P. jer to nije određeno rješenjem o imenovanju apelantice za notara, niti je tako nešto bilo propisano konkursom na kojem je izabrana za notara. Apelantica je istakla da nije bila imenovana ni za vršioca dužnosti notara, pa da preuzme spornu obavezu. Apelantica također smatra da se ovlaštenje Komisije iz člana 91. stav 2. Zakona o notarima da odredi osobe za preuzimanje spisa i druge dokumentacije može ograničiti samo na one osobe kojima Komisija može izdati nalog za postupanje, a to su isključivo njeni zaposlenici. Apelantica se pozvala i na odredbe Zakona o arhivi ukazujući, između ostalog, da je odredbom člana 13. tog zakona propisano da će „Arhiv Distrikta preuzeti registratorski materijal i arhivsku građu ako njihov imalac bude ukinut (prestane da obavlja svoju djelatnost na području Distrikta) ili pređe iz društvenog u privatno vlasništvo“. Apelantica je istakla da su predsjednici Osnovnog i Apelacionog suda članovi Komisije. Naime, apelantica je protiv spornog rješenja Komisije zatražila pravnu zaštitu pred Osnovnim i Apelacionom sudom čije se sudije nalaze u odnosu podređenosti i subordinacije prema predsjednicima tih sudova. Stoga, apelantica smatra da nije mogla očekivati niti dobiti pravično suđenje pred navedenim sudovima.
6. Apelantica je istakla i da joj se osporenim odlukama prinudno nameće obaveza, koja nije propisana zakonom i za koju ne može ostvariti nikakvu novčanu naknadu, pa joj se na taj način nezakonito nameće obavezan rad u smislu člana 4. stav 2. Evropske konvencije.
7. U vezi s povredom prava na imovinu, apelantica je istakla da bi je izvršenje rješenja Komisije primoralo da nabavi novi namještaj, zaposli radnika, plati stručne usluge sređivanja sporne arhive i zakupi poslovni prostor, što bi bio nenadoknadiv trošak. Apelantica smatra da miješanje u njeno pravo na imovinu nije zasnovano na zakonu, niti je proporcionalno, jer je apelantici nametnut nesrazmjeran teret.
8. U vezi sa zahtjevom za donošenje privremene mjera, apelantica je istakla da bi izvršenjem spornog rješenja za apelanticu nastupile neotklonjive štetne posljedice imajući u vidu da bi bila prinuđena iznajmiti poslovni prostor, te angažirati ljudske i druge resurse u vezi s eventualno preuzetom arhivom. Apelantica smatra da bi time preuzela i rizik koji sa sobom nosi nesređena, nepropisno popisana i nestručno čuvana arhiva.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
10. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
11. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, s dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
13. Apelantica, u suštini, smatra da su u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjeni pozitivno-pravni propisi, te da joj je prekršeno pravo na nepristrasan sud. U pogledu apelacionih navoda o kršenju načela nepristrasnosti suda, Ustavni sud zapaža da apelantica samo paušalno navodi da, s obzirom na to da su predsjednici Osnovnog i apelacionog suda članovi Komisije, nije mogla imati pravično suđenje. Naime, apelantica nije ponudila dokaze koji bi ukazivali na subjektivnu ili objektivnu pristrasnost redovnih sudova, niti u spisu apelacije postoje objektivni dokazi koji bi ukazivali na razumnu sumnju da su redovni sudovi prilikom odlučivanja o apelanticinim pravima bili pristrasni. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelanticini navodi, u nedostatku drugih argumenata i dokaza, sami po sebi ne dovode u pitanje poštovanje načela nepristrasnosti suda iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te su neosnovani.
14. Zatim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
15. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su u obrazloženju osporenih odluka dati relevantni razlozi u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da je takvo obrazloženje proizvoljno ili „očigledno nerazumno“. Naime, Ustavni sud zapaža da je u osporenim odlukama jasno i detaljno obrazloženo zašto je apelantici naloženo da preuzme spornu arhivu, dovodeći tu obavezu u vezu s odredbama čl. 60. i 61. Pravilnika, kao i članom 91. stav 2. i članom
92. Zakona o notarima. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelantica u apelaciji ponavlja navode koje je isticala u tužbi protiv osporenog rješenja Komisije, te u žalbi protiv prvostepene presude, a koje su razmotrili Osnovni i Apelacioni sud prilikom donošenja osporenih odluka, te jasno i detaljno objasnili zašto ne mogu utjecati na drugačije odlučenje u konkretnom slučaju (vidi tač. 3. i 4. ove odluke). S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.
16. Apelantica također navodi da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, kao i zabrane prinudnog rada iz člana II/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 4. stav 2. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelantica kršenje ovih prava zasniva na identičnim navodima o proizvoljnoj primjeni propisa, tj. da joj je nezakonito nametnuta sporna obaveza, koji su već razmotreni u prethodnoj tački ove odluke. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je apelanticino pravo na imovinu, tj. zabrana prinudnog rada, došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud ta prava posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, tj. člana 4. Evropske konvencije, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
17. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelanticini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati zahtjev za donošenje privremene mjere.
20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić