Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2676/22 (Fond za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba sa invaliditetom u Federaciji BiH)

Odluka donesena 16. 04. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Radni spor
  • Javna vlast
  • Radni odnos
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2676/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 04. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 16. aprila 2026. godine, u predmetu broj AP-2676/22, rješavajući apelaciju Fonda za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba sa invaliditetom u FBiH, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Fonda za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba sa invaliditetom u FBiH podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 Rs 488826 22 Rev od 31. marta 2022. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Fond za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba sa invaliditetom u FBiH (u daljnjem tekstu: apelant), koji zastupa Sadudin Zaklan, advokat iz Mostara, podnio je 14. jula 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 488826 22 Rev od 31. marta 2022. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 488826 17 Rsž 2 od 14. oktobra 2021. godine i Presude Općinskog suda Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 488826 15 Rs od 22. novembra 2016. godine.

Uvodne napomene

2. Apelantov privremeni upravni odbor, odnosno njegov predsjednik F. B., i I. M. (u daljnjem tekstu: tužilac) zaključili su 27. decembra 2011. godine ugovor o radu na poslovima apelantovog direktora. Na osnovu tog ugovora doneseno je rješenje o zasnivanju radnog odnosa od 18. januara 2012. godine (u daljnjem tekstu: rješenje o zasnivanju radnog odnosa).

3. Apelantov upravni odbor je rješenjem od 30. decembra 2014. godine tužiocu utvrdio prestanak radnog odnosa sa 16. januarom 2015. godine, te je tim rješenjem konstatirano da prestaju važiti ugovor i rješenje iz prethodne tačke.

Osporene presude

4. Presudom Općinskog suda broj 65 0 Rs 488826 15 Rs od 22. novembra 2016. godine, u dijelu koji apelant osporava apelacijom, usvojen je tužiočev tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je rješenje o prestanku radnog odnosa nezakonito i da ne proizvodi pravno djelovanje. Apelant je obavezan da tužiocu uspostavi radnopravni status i da ga vrati kao zaposlenika na odgovarajuće poslove, kao i da mu isplati određena novčana potraživanja iz radnog odnosa, sve navedeno u izreci. Istom presudom odbijen je apelantov protivtužbeni zahtjev da se utvrdi da su ništavni ugovor o radu i rješenje o zasnivanju radnog odnosa, te da ne proizvode niti su proizvodili bilo kakva pravna djelovanja.

5. Općinski sud je u obrazloženju naveo da su članovi apelantovog privremenog upravnog odbora, u skladu s odredbama poslovnika o radu apelantovog upravnog odbora, dali saglasnost njegovom predsjedniku da s tužiocem zaključi ugovor o radu. U vezi s tim je ukazao da je apelantov privremeni upravni odbor na navedeni način izrazio svoju volju da s tužiocem zaključi ugovor o radu koji, pored elemenata menadžerskog ugovora, ima i elemente ugovora o radu. Također, sud je naveo da iz apelantovog statuta proizlazi da upravni odbor ima nadležnosti i u pitanjima koja se odnose na radnopravni status zaposlenika. Sud je zaključio da je neosnovan apelantov protivtužbeni zahtjev jer ugovor o radu nije zaključen protivno apelantovim općim aktima. Dalje je ukazao da je u ugovoru o radu ugovoreno da tužilac po isteku mandata ostvaruje pravo da bude raspoređen na poslove i radne zadatke prema svojoj stručnoj spremi. Imajući to u vidu, sud je zaključio da je tužiočev tužbeni zahtjev osnovan jer se tužiocu radni odnos nije mogao prekinuti a da se prethodno nije razmotrilo tužiočevo pravo da po prestanku ugovora o radu bude raspoređen na drugo radno mjesto. Pri tome, sud je ukazao da tužilac, u smislu odredbe člana 96. stav 2. tačka 2. Zakona o radu, osnovano traži da se apelant obaveže i na naknadu plaća koje bi tužilac ostvario da je radio, ali ne kao apelantov direktor, već kao njegov zaposlenik.

6. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 488826 17 Rsž 2 od 14. oktobra 2021. godine apelantova žalba je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena.

7. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 488826 22 Rev od 31. marta 2022. godine apelantova revizija je odbijena. Vrhovni sud je u obrazloženju, između ostalog, naveo da su neosnovani apelantovi navodi da nije bilo osnova da prvostepeni sud dozvoli preinačenje tužbe u pogledu zakonskih zateznih kamata. Naime, ukazao je da će, prema odredbi člana 57. stav 4. Zakona o parničnom postupku, sud dopustiti preinaku tužbe ako tužilac bez svoje krivice nije mogao tužbu preinačiti ranije, a tuženi je u mogućnosti raspravljati po preinačenoj tužbi bez odgađanja glavne rasprave. U konkretnom slučaju tužilac je nakon provedenog vještačenja konačno opredijelio tužbeni zahtjev, a apelant je bio u mogućnosti raspravljati po preinačenoj tužbi bez odgađanja glavne rasprave. Također je ukazao da je apelantovim statutom propisano da apelantov upravni odbor, između ostalih poslova, vrši imenovanje direktora. Imajući to u vidu, sud je zaključio da to ovlaštenje po svom značaju predstavlja i ovlaštenje za zaključivanje ugovora o radu. Osim toga, Vrhovni sud je ukazao da je pravilno odlučeno kada je tužiocu priznato pravo na uspostavu radnopravnog statusa i raspoređivanje na druge poslove zato što je nezakonito apelantovo rješenje o prestanku radnog odnosa.

8. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje, uključujući i pravo na pristup sudu, iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant u suštini ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima. Smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da apelantov upravni odbor nije bio ovlašten za rješavanje tužiočevog radnopravnog statusa. Dalje, apelant navodi da redovni sudovi nisu pravilno primijenili odredbu člana 96. stav 2. tačka 2. Zakona o radu. Osim toga, apelant smatra da nije bilo osnova da sud dozvoli preinačenje tužbe u pogledu zakonskih zateznih kamata.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

10. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

b) Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

11. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud primjećuje da je apelant po svojoj strukturi u istoj poziciji kao nosilac javne vlasti. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, ali ne i iz Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP-39/03 od 27. februara 2004. godine, tač. 14. i 15. i AP-

3444/19 od 7. aprila 2021. godine, tačka 28, objavljene na www.ustavnisud.ba). Međutim, primjenjivi standardi su isti.

13. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43. i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

14. Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji paušalno navodi da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu, odnosno da te navode nije obrazlagao, pa se Ustavni sud neće upuštati u njihovu ocjenu.

15. Dalje, apelant smatra da su redovni sudovi proizvoljno utvrdili činjenice i proizvoljno primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42−45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

16. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Ustavni sud naročito zapaža da je Vrhovni sud detaljno obrazložio zašto apelantovi prigovori o dozvoli preinačenja tužbe nisu osnovani (vidi tačku 7. ove odluke). Osim toga, apelant ne navodi niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

17. U odnosu na apelantove navode o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ponavlja da je apelant nosilac javne vlasti, te da se navedeno ustavno pravo ne može primijeniti u odnosu na apelanta.

18. Imajući u vidu sve navedeno te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ničega što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

19. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2676/22 (Fond za profesionalnu… | Sudska praksa | Aktio