Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3380/22 („Gradski i prigradski saobraćaj“ d.o.o. Tuzla)
Odluka donesena 11. 06. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građevinsko zemljište
- Naknada
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Zakup
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3380/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 06. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 11. juna 2026. godine, u predmetu broj AP-3380/22, rješavajući apelaciju „Gradski i prigradski saobraćaj“ d.o.o. Tuzla, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Gradski i prigradski saobraćaj“ d.o.o. Tuzla podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 Ps 261680 21 Rev od 7. aprila 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Gradski i prigradski saobraćaj“ d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Jasmina Sarihodžić Aljić, advokat iz Tuzle, podnio je 31. augusta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 Ps 261680 21 Rev od 7. aprila 2022. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 Ps 261680 16 Ps od 2. oktobra 2017. godine, u dijelu koji apelant osporava apelacijom, usvojen je eventualni tužbeni zahtjev Općine Srebrenik (u daljnjem tekstu: tužiteljica). Obavezan je apelant da tužiteljici na ime neovlaštenog korištenja gradskog građevinskog zemljišta (u daljnjem tekstu: sporno zemljište) isplati novčani iznos određen u izreci.
3. U obrazloženju, Općinski sud je ukazao da je izvršio uvid u brojnu materijalnu dokumentaciju, te da je izveden dokaz vještačenjem vještaka geodetske struke. Naime, ukazao je da iz rješenja tužiteljičinog općinskog vijeća od 6. oktobra 1998. godine proizlazi da je apelantovom pravnom predniku dato u zakup sporno zemljište za autobusku stanicu, najduže na period od tri godine. Dalje je ukazao da je tim rješenjem apelant obavezan da tužiteljici plaća mjesečnu zakupninu, da će se odnosi zakupa urediti ugovorom, te da će apelant po isteku zakupa sporno zemljište vratiti tužiteljici u istom stanju u kome mu je dodijeljeno. Obrazloženo je da je nesporno da ugovor o zakupu nije zaključen, te da je apelant uredno plaćao zakupninu zaključno sa februarom 2003. godine. Također, sud je utvrdio da je nakon toga apelant i dalje nastavio koristiti tužiteljičino sporno zemljište, ali da nije plaćao naknadu. Imajući to u vidu, sud je zaključio da tužiteljici pripada pravo na potraživanje naknade za upotrebu tuđe stvari u svoju korist u smislu člana 219. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Također, sud je istakao da je visinu mjesečne naknade utvrdio u skladu sa navedenim rješenjem tužiteljičinog općinskog vijeća.
4. Presudom Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 261680 17 Pž od 8. jula 2021. godine, u dijelu u kojem apelant osporava apelacijom, apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
5. Presudom Vrhovnog suda apelantova revizija je odbijena. U obrazloženju, Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da tužiteljica u smislu člana 219. ZOO ima pravo na potraživanje naknade za upotrebu tuđe stvari u svoju korist. Naime, ukazao je da je apelant ranije plaćao mjesečni zakup za sporno zemljište po osnovu rješenja od 6. oktobra 1998. godine, te da je protekom određenog roka nastavio koristiti to zemljište bez pravnog osnova i plaćanja naknade.
6. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, apelant ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da su redovni sudovi pogrešno tumačili odredbu člana 219. ZOO, jer da bi se uopće primijenila ta odredba, potrebno je da se utvrdi koju korist je apelant imao upotrebom spornog zemljišta, a tužiteljica nije izvodila dokaze na tu okolnost. Apelant navodi da je njegov prigovor u tom pravcu odbijen. Dalje, apelant ukazuje da su ga redovni sudovi prihvatanjem, kao utvrđenih, činjenica koje zapravo i nisu dokazivane, stavili u nepovoljniji položaj u odnosu na tužiteljicu. U konačnici, apelant smatra da reviziona odluka ne zadovoljava standard obrazložene sudske odluke.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
b) Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43., i Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03 ).
9. U odnosu na apelantove navode da su redovni sudovi privilegovali tužiteljicu, Ustavni sud smatra da apelant ukazuje na kršenje načela ravnopravnosti stranaka u postupku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da princip ravnopravnosti stranaka podrazumijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet, uključujući i iznošenje dokazne građe, pod uslovima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud za ljudska prava, Letinčić protiv Hrvatske, presuda od 3. maja 2016. godine, predstavka broj 7183/11, tačka 48., odluka Ustavnog suda broj AP-3692/19 od 5. maja 2021. godine, tačka 35., dostupna na www.ustavnisud.ba). U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da apelant ne tvrdi da on nije imao mogućnost da predlaže dokaze, kao i da osporava i komentira dokaze suprotne strane, nego ukazuje da su redovni sudovi prihvatili utvrđene činjenice koje zapravo i nisu dokazivane. Imajući u vidu suštinu principa ravnopravnosti stranaka, Ustavni sud smatra da nema ništa što bi ukazivalo da je narušen ovaj princip.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi detaljno obrazložili zašto tužiteljici pripada pravo na potraživanje naknade za upotrebu tuđe stvari u svoju korist iz odredbe člana 219. ZOO. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
12. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman