Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-364/22 (M.D.)

Odluka donesena 26. 03. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-364/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 03. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. marta 2026. godine, u predmetu broj AP-364/22, rješavajući apelaciju M. D., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana

58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio M. D. protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 031704 21 Kžk od 9. decembra 2021. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. M. D. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Orašja, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija „Rifat Konjić, Nihad Konjić i Zinaida Konjić Kabil“ iz Tuzle, podnio je 28. januara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 2 K 031704 21 Kžk od 9. decembra 2021. godine.

2. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

3. Presudom Suda BiH broj S1 2 K 031704 20 K od 25. maja 2021. godine apelant, O. R. i Z. D. (u daljnjem tekstu: optuženi) proglašeni su krivim da su počinili krivično djelo udruživanja radi činjenja krivičnih djela i primanja poklona, pa je apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od deset mjeseci i novčanu kaznu u iznosu od 1.000 KM.

4. Sud je na osnovu provedenih dokaza zaključio da su se V. Z., koji je zaključio sporazum o priznanju krivice, i optuženi udružili i povezali te tako postali pripadnici grupe ljudi povezanih radi izvršenja krivičnog djela primanja poklona i drugih oblika koristi i pribavljanja protivpravne imovinske koristi. Osuđeni V. Z. je kao svjedok na glavnom pretresu naveo da su on i optuženi propuštali vršiti carinski postupak, za šta su dobijali poklone u vidu manjih novčanih iznosa. Sud je utvrdio da je optuženi O. R. ponudio informatoru Državne agencije za istrage i zaštitu „F.“ da uveze polovnu bijelu tehniku u BiH iz Republike Hrvatske, bez provođenja postupka carinskog nadzora nad robom i naplate carinskih dažbina, i za to zatražio i primio poklon u iznosu od 150 eura. Apelant i osuđeni V. Z., znajući za prethodni dogovor, svjesno i voljno su propustili teretno motorno vozilo bez provođenja postupka carinskog nadzora nad robom i naplate carinskih dažbina iako su znali i vidjeli da se u njemu nalazi polovna bijela tehnika koja podliježe provođenju carinskog nadzora i naplati carinskih dažbina. Tom prilikom apelant i osuđeni V. Z. su primili iznos od 150 eura za optuženog O. R. Sud je utvrdio da se sve desilo u prisustvu optuženog Z. D., vođe smjene i njihovog neposrednog pretpostavljenog, koji je, iako je sve znao, propustio izvršiti dužni nadzor nad pravilnošću njihovog rada.

5. Rješenjem Suda BiH broj S1 2 K 031704 21 Kžk od 12. oktobra 2021. godine uvažene su žalbe O. R. i Z. D., te je prvostepena presuda ukinuta i odlučeno da će se održati pretres pred drugostepenim sudom. U rješenju je navedeno da je prvostepeni sud pripadnost optuženih grupi povezanih ljudi radi izvršenja krivičnog djela zasnovao na iskazu osuđenog V. Z., te da je izveo paušalan zaključak da je provedenim dokazima sa sigurnošću potvrđeno postojanje prethodnog dogovora i povezanosti radnji optuženih, bez povezivanja s drugim dokazima. Pri tome je prvostepeni sud, kako je naveo Sud BiH, ograničio ispitivanje osuđenog V. Z. samo na konkretan događaj, uz obrazloženje da eventualne ranije nezakonite radnje nisu predmet optužnice.

6. Presudom broj S1 2 K 031704 21 Kž 2 od 9. decembra 2021. godine Sud BiH je proglasio krivim apelanta, O. R. i Z. D. da su počinili krivično djelo udruživanja radi činjenja krivičnih djela i primanja poklona i drugih oblika koristi, te je apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci i novčanu kaznu u iznosu od 1.000,00 KM. Sud je prihvatio prijedlog optuženog Z. D. da se izvrši neposredno saslušanje svjedoka osuđenog V. Z., ocijenivši kako je njegovo neposredno saslušanje potrebno radi svestranog razmatranja predmeta i pravilnog razjašnjenja stvari. Ostali dokazi stranaka, izvedeni pred prvostepenim sudom, prihvaćeni su i cijenjeni prilikom donošenja presude. Sud je naveo sadržaj iskaza svjedoka, osuđenog V. Z., koje je potvrdio i prikriveni istražilac D. Uvidom u videosnimak sud je zaključio da apelant i osuđeni V. Z. nisu pregledali robu koju su prikriveni istražilac D. i informator F. uvezli, iako su apelant i V. Z. vidjeli da se radilo o bijeloj tehnici koja podliježe naplati carinskih dažbina.

7. Prilikom utvrđivanja da je postojala grupa ljudi i prethodni dogovor za izvršenje krivičnog djela i da se na isti način postupalo i u drugim slučajevima sud je pošao od iskaza osuđenog V. Z. Pri tome, sud je ukazao da je s posebnom pažnjom cijenio iskaze tog svjedoka jer je bio saoptužen. Međutim, svjedok je bio dosljedan i jasan da se nije radilo o izoliranom slučaju već o uobičajenoj praksi postupanja, odnosno propuštanja vršenja carinskog nadzora. Odbrana je pokušala diskreditirati tog svjedoka i vjerodostojnost njegovog iskaza, ali sud je naveo da su njegovi iskazi u pogledu odlučnih činjenica dosljedni i da je svjedok objasnio određene razlike u odnosu na iskaz iz istrage. Iskaz tog svjedoka sud je doveo u vezu s iskazom optuženog O. R. koji je dao u istrazi.

8. Cijeneći provedene dokaze, sud je utvrdio da su optuženi svojim radnjama ostvarili obilježja krivičnog djela udruživanja radi činjenja krivičnih djela i primanja poklona i drugih oblika koristi. Pri tome za sud nije bila od odlučnog značaja činjenica da je dobijeni novac optuženi O. R. zadržao za sebe, odnosno da apelant i V. Z. nisu dobili svoj dio. Sud BiH je ukazao da se krivično djelo primanja poklona i drugih oblika koristi smatra izvršenim i primanjem poklona za drugoga. Apelant je, kako je sud zaključio, upravo znajući za dogovor optuženog O. R. propustio izvršiti carinski nadzor nad robom iako je to bio dužan učiniti. Također, apelant je vidio kada je V. Z. otišao u službene prostorije kako bi primio novčani iznos. Činjenica da apelant nije lično primio novac ne dovodi u sumnju zaključak da je dijelio istu namjeru kao i osuđeni V. Z. Sud BiH je naveo da nije mogao prihvatiti tezu apelantove odbrane da je u pogrešno vrijeme bio na pogrešnom mjestu jer je zaključio da iz provedenih dokaza nesporno proizlazi apelantova svijest i volja da zajedno s drugim izvrši krivično djelo. Isto se odnosi i na optuženog Z. D., šefa smjene, koji je sve vidio i čuo, a koji je propustio izvršiti nadzor nad pravilnošću rada optuženih.

9. Apelant u apelaciji ukazuje na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da je kršenje njegovih prava takvo da presude čine nepravičnim u cjelini. Apelant ukazuje na „apsolutno paušalno primijenjeno materijalno pravo“ jer je odlučna činjenica pogrešno utvrđena na iskazu svjedoka V. Z. Apelant navodi da nije bio član grupe koja je organizirana da bi pribavljala korist. Ukazuje da V. Z. nije naveo da je apelant znao da je V. Z. uzeo novac. Apelant ističe da je započeo zakonitu proceduru, a onda je naišao V. Z. i dalje uradio sve što je sam naveo. Apelant je tražio da Ustavni sud utvrdi povredu i ukine presudu Suda BiH, te da mu dodijeli odštetu u pravičnom iznosu i isplati troškove nastale radi utvrđivanja povrede.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

11. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

b) Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

12. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

14. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

15. Ustavni sud primjećuje da se apelantovi navodi suštinski odnose na tvrdnje o pogrešnoj primjeni materijalnog prava i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, do kojih je sud došao ocjenom iskaza V. Z. Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme u vezi s tumačenjem i primjenom domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, inter alia, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, broj predstavke 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, dostupnu na www.ustavnisud.ba). Osim toga, Evropski sud i Ustavni sud kontinuirano ukazuju na to da domaći sudovi imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Loizides protiv Kipra, presuda od 5. jula 2022. godine, predstavka broj 31029/15, tač. 39–40. s daljnjim referencama i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1669/21 od 2. novembra 2022. godine, tačka 22. s daljnjim referencama, dostupna na www.ustavnisud.ba).

16. Primjenjujući ove standarde na konkretnu situaciju, Ustavni sud smatra da je Sud BiH dao jasno i dovoljno obrazloženje na osnovu kojih dokaza je došao do zaključka da je apelant s ostalim optuženim, kao i s osuđenim V. Z., ostvario sve elemente krivičnih djela za koja je osuđen. Sud je ukazao na dokaze na osnovu kojih je došao do svojih zaključaka, čiji je sadržaj naveo i zatim analizirao pojedinačno i u međusobnoj vezi. Također, Ustavni sud primjećuje da je nejasnoće, odnosno nedostatak obrazloženja koji je postojao u prvostepenoj presudi, na koje je ukazala odbrana optuženih u žalbi, otklonio Sud BiH u drugostepenoj odluci. Ustavni sud zapaža da je sud analizirao i krivična djela za koja su apelant i ostali optuženi osuđeni i dao jasno obrazloženje, koje Ustavni sud ne smatra ni proizvoljnim niti „očigledno nerazumnim“. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje.

17. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

18. S obzirom na prethodni zaključak, apelant nema pravo na odštetu, a troškovi sastavljanja apelacije nisu predviđeni Pravilima Ustavnog suda.

19. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-364/22 (M.D.) | Sudska praksa | Aktio