Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4006/23 (R.M.)
Odluka donesena 27. 11. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Penzija
- Upravni spor
- Pravo na pravnu sigurnost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4006/23
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 11. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. novembra 2025. godine, u predmetu broj AP-4006/23 , rješavajući apelaciju R. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio R. M. protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 15 0 U 005738 23 Uvp od 15. juna 2023. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie)neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. R. M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, kojeg zastupa Željko Vidović, advokat iz Bijeljine, podnio je 7. septembra 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 15 0 U 005738 23 Uvp od 15. juna 2023. godine. Apelant je 7. novembra 2024. godine dopunio apelaciju tako što je dostavio presudu donesenu u drugom upravnom predmetu.
2. Rješenjem Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Fond) od 8. septembra 2022. godine odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za ponovno određivanje starosne penzije. Drugostepenim rješenjem Fonda od 4. oktobra 2022. godine odbijena je apelantova žalba. Presudom Okružnog suda u Trebinju od 20. decembra 2022. godine odbijena je apelantova tužba podnesena protiv drugostepenog rješenja.
3. Presudom Vrhovnog suda od 15. juna 2023. godine odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da iz stanja spisa proizlazi da je apelant 2018. godine ostvario pravo na starosnu penziju. Zatim, naveo je da je apelant zahtjevom, koji je podnio 2022. godine, tražio ponovno određivanje starosne penzije u smislu odredbe člana 136a. Zakona o policiji i unutrašnjim poslovima (u daljnjem tekstu: Zakon o policiji) (navedenom odredbom je propisano da se policijskom službeniku lični koeficijent za ostvarivanje prava na penziju utvrđuje na osnovu pet godišnjih plata koje su za policijskog službenika najpovoljnije). U vezi s tim, naveo je da je ta odredba stupila na snagu donošenjem Zakona o dopuni Zakona o policiji iz 2019. godine. Naime, Vrhovni sud je ukazao da je odredbom člana 110. Ustava Republike Srpske propisano, između ostalog, da zakoni i drugi propisi ne mogu imati retroaktivno dejstvo, te da se samo zakonom može odrediti da pojedine njegove odredbe imaju retroaktivno dejstvo . U vezi s tim, istakao je da Zakonom o dopuni Zakona o policiji iz 2019. godine nije predviđeno retroaktivno dejstvo odredbe člana 136a. Slijedom toga, Vrhovni sud je naveo da su organi uprave pravilno zaključili da nisu postojali uvjeti da se ostvarena apelantova penzija iz 2018. godine ponovno obračuna u smislu odredbe člana 143. stav (1) Zakona o PIO (navedenom odredbom je propisano da korisnik penzije može da podnese zahtjev za određivanje novog iznosa penzije i na osnovu činjenica za koje je saznao ili su nastupile nakon donošenja rješenja o priznavanju prava na penziju). Osim toga, ukazao je da su neosnovani apelantovi navodi da je diskriminisan u odnosu na druge korisnike prava iz PIO kojim se utvrđuje starosna penzija nakon stupanja na snagu navedene zakonske dopune. U vezi s tim, naveo je da apelant nije učinio vjerovatnim postojanje nekog od zabranjenih osnova zbog čega bi u navedenoj situaciji bio različito tretiran u odnosu na određeno lice ili grupu. Imajući u vidu da svako različito postupanje ne predstavlja diskriminaciju, Vrhovni sud je zaključio da apelant u konkretnom slučaju nije bio diskriminisan u smislu odredbe člana 2. stav (1) Zakona o zabrani diskriminacije.
4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da Vrhovni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno primijenio relevantne propise. Naročito ističe da su policijski službenici koji su penzionisani prije stupanja na snagu navedene zakonske dopune, diskriminisani u odnosu na one koji se penzionišu poslije. U vezi s tim, naveo je da je odbijanje njegovog zahtjeva za ponovno određivanje starosne penzije, zasnovano na različitom postupanju. Slijedom toga, apelant se pozvao na povredu zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, kao i na povredu opšte zabrane diskriminacije iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Dalje, apelant je u dopuni apelacije dostavio Presudu Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 U 034780 23 U od 13. februara 2024. godine donesenu u drugom upravnom predmetu. U vezi s tim, naveo je da je u tom predmetu usvojen istovjetan zahtjev kao i u ovom postupku, primjenom odredbe člana 136a. Zakona o policiji.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
6. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
7. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji je sud primijenio relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud jasno ukazao da Zakonom o dopuni Zakona o policiji iz 2019. godine nije predviđeno retroaktivno dejstvo odredbe člana 136a. (vidi, tačka 3. ove odluke). Imajući u vidu navedeno, te sadržaj odredbe člana 110. Ustava Republike Srpske kojom je propisano da se samo zakonom može odrediti da pojedine njegove odredbe imaju retroaktivno dejstvo, Ustavni sud, nasuprot navodima apelanata, ne uočava bilo kakvu proizvoljnost.
11. Dalje, Ustavni sud ukazuje da se apelant u dopuni apelacije pozvao na Presudu Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 U 034780 23 U od 13. februara 2024. godine donesenu u drugom upravnom predmetu, navodeći da je u toj odluci usvojen istovjetan zahtjev kao i u ovom postupku, primjenom odredbe člana 136a. Zakona o policiji. Iz svega navedenog proizlazi da apelant ukazuju na kršenje načela pravne sigurnosti. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da će to načelo biti povrijeđeno u situaciji kada iz istog suda, koji je pri tome i sud posljednje instance za odlučivanje u određenome pitanju, u slučajevima koji se temelje na istom ili sličnom činjeničnom i pravnom osnovu, dolaze proturječne odluke u kojima su izostala obrazloženja i razlozi iz kojih bi bilo vidljivo zašto je sud odstupio od ranije prakse, a pri tomu ne postoji mehanizam koji bi osigurao konzistentnost u odlučivanju (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-1076/09 od 26. januara 2012. godine, tačka 37., dostupna na www.ustavnisud.ba). Međutim, Ustavni sud ukazuje da je u konkretnom slučaju konačna odluka presuda Vrhovnoga suda, a apelant se poziva na različitu praksu ukazujući na presudu Okružnog suda u Banjaluci. Imajući u vidu navedenu praksu, Ustavni sud ove navode smatra neosnovanim jer se ne radi o odluci istoga suda, odnosno apelant se poziva na odluku suda niže instance (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2538/20 od 23. februara 2022. godine, tačka 34.). Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka druga procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.
12. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
13. U odnosu na apelantove navode kojima ukazuje na diskriminaciju, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud odlučio o identičnim apelantovim tvrdnjama u svojoj odluci, te ih ocijenio neosnovanim, dok apelant nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da je u navedenom postupku diskriminisan, niti to proizlazi iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu.
14. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman