Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-171/22 („SOKO – TVORNICA TRANSMISIJA“ d.o.o. Mostar)

Odluka donesena 27. 11. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Protek roka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-171/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 11. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. novembra 2025. godine, u predmetu broj AP-172/22,rješavajući apelaciju „SOKO – TVORNICA TRANSMISIJA“ d.o.o. Mostar , na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka c) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „SOKO – TVORNICA TRANSMISIJA“ d.o.o. Mostar podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Ps 173108 18 Pž od 14. novembra 2019. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „SOKO – TVORNICA TRANSMISIJA“ d.o.o. Mostar podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Ps 173108 21 Pž 2 od 3. novembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „SOKO – TVORNICA TRANSMISIJA“ d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Odvjetničko društvo „Palameta & Palameta“ d.o.o. Mostar, podnio je 14. januara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Ps 173108 21 Pž 2 od 3. novembra 2021. godine. Iz apelantovih navoda proizlazi da osporava i rješenje Kantonalnog suda broj 58 0 Ps 173108 18 Pž od 14. novembra 2019. godine.

2. Tužilac „HETIT“ d.o.o. Maribor (u daljnjem tekstu: tužilac) je podnio tužbu Općinskom sudu u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) protiv apelanta, radi isplate potraživanja. Rješenjem Općinskog suda broj 58 0 Ps 173108 16 Ps od 18. juna 2018. godine prekinut je parnični postupak zbog nastupanja pravnih posljedica otvaranja stečajnog postupka nad tužiocem, te je određeno da će se postupak nastaviti na prijedlog stranke kada stečajni upravnik preuzme parnicu.

3. Rješenjem Kantonalnog suda broj 58 0 Ps 173108 18 Pž od 14. novembra 2019. godine apelantova žalba je odbijena i prvostepeno rješenje od 18. juna 2018. godine potvrđeno. U obrazloženju, Kantonalni sud je naveo da su tužilac i apelant zaključili Ugovor o kupoprodaji (u daljnjem tekstu: Ugovor) od 8. oktobra 2013. godine kojim su regulisali da će sve sporove koji nastanu i koji se ne mogu riješiti prijateljskim sporazumom, rješavati putem vanjskotrgovinske arbitraže u skladu sa međunarodnim propisima. U vezi s tim je ukazano da je članom 438. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da će se sud kojem je podnesena tužba o sporu u kojem su stranke ugovorile nadležnost arbitraže za rješavanje određenog spora oglasiti nenadležnim na prigovor tuženog, ukinuti provedene radnje u postupku i tužbu odbaciti. Shodno navedenom je istaknuto da se sud neće oglasiti nenadležnim po službenoj dužnosti, već na prigovor tuženog. Zatim je ukazano da je stavom 2. istog člana ZPP-a propisano da prigovor iz stava 1. tuženi može podnijeti najkasnije u odgovoru na tužbu. Kantonalni sud je naveo da iz odgovora na tužbu ne proizlazi da je apelant tada istakao prigovor nenadležnosti, već da ga je prvi put istakao na pripremnom ročištu. Stoga je, kako je Kantonalni sud istakao, Općinski sud nadležan za rješavanje konkretnog spora. Prema ocjeni suda, pogrešan je apelantov zaključak da Općinski sud ne može odlučivati jer su parnične stranke, pored arbitraže, ugovorile i primjenu međunarodnog prava. U vezi s tim je pojašnjeno da ugovorena primjena međunarodnog prava nije razlog da Općinski sud u konkretnom slučaju ne postupa, jer će sud prilikom rješavanja spora primjenjivati relevantne međunarodne, a ne domaće propise.

4. Rješenjem Općinskog suda broj 58 0 Ps 173108 19 Ps 2 od 25. februara 2020. godine parnični postupak je nastavljen.

5. Presudom Općinskog suda broj 58 0 Ps 173108 19 Ps 2 od 24. juna 2021. godine stavom I izreke odbijen je tužiočev tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu apelant na ime isporučene robe isplati iznose od 24.478,84 eura i 16.980,10 eura sa zakonskim zateznim kamatama kako je to precizirano u izreci presude. Stavom II izreke tužilac je obavezan da apelantu nadoknadi troškove postupka. U obrazloženju, Općinski sud je naveo dokaze koji su na prijedlog parničnih stranaka izvedeni u postupku. U vezi s tim je utvrđeno da se tužilac Ugovorom obavezao da za apelanta proizvede robu, opisanu u obrazloženju presude, prema usaglašenim tehničkim zahtjevima, kvaliteti, količini, te definisanom cijenom i rokovima isporuke. Dalje je utvrđeno da su tužilac i apelant za slučaj nemogućnosti prijateljskog rješenja spora ugovorili vanjskotrgovinsku arbitražu. Općinski sud je naglasio da je o prigovoru kojeg je apelant u tom pravcu isticao već pravosnažno riješeno (vidi tačku 3. ove odluke). Zatim je ukazano da nije sporno da je roba, koja je fakturisana računima iz 2013. i 2014. godine - ukupno osam računa, isporučena apelantu sa obavezama iskazanim u valuti EUR. Također je ukazano da je upravo tužilac na dijelu računa iz 2013. godine konstatovao da su obaveze po tim računima avansno izmirene u momentu njihovog izdavanja. Shodno tome, sud je zaključio da ne postoji apelantova obaveza po tim računima prema tužiocu. Zatim je istaknuto da je apelant zbog nedostataka u kvaliteti robe fakturisao tužiocu izvjesne popravke za isporučenu robu po ispostavljenim računima iz 2013. godine, kao i zaduženje za manje isporučenu robu po računu od 11. februara 2014. godine. Dalje je navedeno da je apelant imao pravo ispostaviti zaduženje i za avansno plaćene račune, te je dokazao da dio isporučene robe prema računima iz 2013. godine zaista nije bio prikladan za dalju obradu.

6. S druge strane, Općinski sud je naveo da je apelantova reklamacija u odnosu na račun od 11. februara 2014. godine proizlazila iz drugog pravnog osnova, pa je stoga bila neblagovremena, što znači da zaduženje koje je apelant po ovom računu izdao tužiocu nije osnovano. Također je navedeno da je u tužiočevom Izvodu otvorenih stavki (u daljnjem tekstu: IOS) od 12. decembra 2015. godine, kojeg je ovjerio tužilac, evidentiran apelantov dug za 2013. i 2014. godinu u preciziranim novčanim iznosima sa datumima dospjeća. Zatim je obrazloženo da je tužilac zatvorio apelantove obaveze odmah po izdavanju računa, ali nakon apelantovih reklamacija nije ispravio knjiženja po zaduženjima za račune iz 2013. godine. Općinski sud je istakao da tužiočevo računovodstveno stanje u IOS-u ne odgovara tužiočevim i apelantovim pravima i obavezama. Također je istakao da tužilac nije provodio finansijsko vještačenje. Pri tome je naglašeno da sud nema stručnu kvalifikaciju ni „zakonsku pretpostavku kompetencije“ za ekonomski obračun visine konkretnog duga, niti cjelovit pristup tužiočevim i apelantovim poslovnim knjigama da bi mogao utvrditi sporna knjiženja avansa, te relevantnu visinu uplaćenog, a neosnovano iskorištenog avansa. Shodno navedenom, sud je zaključio, primjenom pravila o teretu dokazivanja, da je visina tužiočevog potraživanja u cijelosti ostala nedokazana.

7. Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 Ps 173108 21 Pž 2 od 3. novembra 2021. godine tužiočeva žalba je djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena tako što je apelant obavezan da tužiocu isplati dug u iznosu od 16.980,10 eura sa zakonskim zateznim kamatama kako je to precizirano u izreci presude. Dalje, apelant je obavezan da tužiocu nadoknadi troškove postupka. U obrazloženju, Kantonalni sud je naveo da iz IOS-a od 12. decembra 2015. godine proizlazi na koje apelantove obaveze se odnose otvorene i neplaćene stavke prema tužiocu. Zatim je istaknuto da se tužiočevo potraživanje odnosi na konkretne račune koji su apelantu ispostavljeni na ime isporuke robe i to račun od 23. decembra 2013. godine u iznosu od 24.478,84 eura i račun od 11. februara 2014. godine u iznosu od 16.980,10 eura. U vezi s tim je istaknuto da se na računu od 23. decembra 2013. godine nalazi tužiočeva napomena da je račun plaćen, a što je potvrđeno konstatacijom na računu „ostaje za uplatu 0,00“. Shodno tome, Kantonalni sud je zaključio da apelant po tom računu prema tužiocu nema nikakvu obavezu. U odnosu na račun od 11. februara 2014. godine, Kantonalni sud je naveo da apelant, osim tvrdnje da prema tužiocu nema dug, nije ponudio dokaz da je ovaj račun plaćen. Ovu činjenicu je, kako je sud ukazao, mogao dokazati samo apelant - uplatnicom, izjavom o kompenzaciji, ugovorom o cesiji i sl.. Zatim je naglašeno da je tužilac u konkretnom slučaju tražio isplatu potraživanja po tačno iskazanim računima, a ne potraživanje koje je preostalo iz ukupnih poslovnih odnosa između tužioca i apelanta. Stoga nije bilo potrebno, kako je sud pojasnio, provoditi finansijsko vještačenje za utvrđivanje osnovanosti konkretnog potraživanja. Također je ukazano da apelant u postupku nije isticao prigovor prijeboja, niti je podnio protivtužbu na ime potraživanja prema tužiocu, te da stoga sud nema obavezu da uzima u obzir tužiočeva zaduženja prema apelantu. Kantonalni sud je istakao da je na osnovu drugačije ocjene materijalnih dokaza djelimično uvažio tužiočevu žalbu i prvostepenu presudu preinačio tako što je tuženog obavezao na isplatu duga po računu od 11. februara 2014. godine.

8. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naime, apelant navodi da je drugostepena presuda nezakonita, nepravilna i rezultat je povrede odredaba procesnog i materijalnog prava. Smatra da je obrazloženje drugostepene presude nerazumljivo i kontradiktorno. Dalje ukazuje da se drugostepeni sud paušalno poziva na račun od 11. februara 2014. godine ne uzimajući u obzir utvrđenje prvostepenog suda koja se tiču knjiženja računa i njihovih podmirivanja. Apelant navodi da IOS ne predstavlja javnu ispravu u smislu člana 132. ZPP-a i člana 3. Zakona o važnosti javnih isprava, niti ispravu koja bi se posebnim propisima u pogledu dokazne snage mogla izjednačiti sa javnom ispravom. Navodi da je drugostepeni sud teret dokazivanja prebacio na njega, što je nepravilno i nezakonito. Ističe da je sve svoje obaveze prema tužiocu izmirio, a da tužilac nije dokazao osnovanost, a samim tim ni visinu postavljenog tužbenog zahtjeva. Osim toga, apelant osporava i odluke redovnih sudova kojima je prekinut parnični postupak zbog nastupanja pravnih posljedica otvaranja stečajnog postupka nad tužiocem i odlučeno o njegovom prigovoru nenadležnosti suda. Protek roka – u odnosu na osporeno rješenje Kantonalnog suda

9. Ustavni sud nije smatrao potrebnim utvrđivati tačan datum kada je apelantu dostavljeno rješenje Kantonalnog suda broj 58 0 Ps 173108 18 Pž od 14. novembra 2019. godine, budući da je rješenje Općinskog suda kojim je parnični postupak nastavljen doneseno 25. februara 2020. godine, pa se podrazumijeva da je rješenje Kantonalnog suda apelant morao primiti prije navedenog datuma.

Budući da je apelacija Ustavnom sudu podnesena 14. januara 2022. godine, proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen člankom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim Ustavni sud je zaključio da je apelacija u ovom dijelu podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka od 60 dana kada je apelant primio rješenje Kantonalnog suda. Prima facie – u odnosu na osporenu presudu Kantonalnog suda

10. Prilikom razmatranja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

11. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

12. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43. i Khudunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, kao i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, tačka 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

14. Razmatrajući apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

15. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelantovih navoda, Ustavni sud zapaža da je drugostepeni sud u osporenoj odluci dao jasne i dovoljne razloge zbog čega je tužiočeva žalba djelimično uvažena, prvostepena presuda preinačena i apelant obavezan da tužiocu isplati dugovanje po osnovu računa od 11. februara 2014. godine. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene odluke proizlazi da je drugostepeni sud imao u vidu dokaze koji su prema ocjeni tog suda bili relevantni za odlučenje po postavljenom tužbenom zahtjevu. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da je drugostepeni sud razmotrio ključna pitanja konkretnog spora, te suprotno apelantovim navodima, dao odgovarajuća obrazloženja, odnosno dovoljne i relevantne razloge za svoju odluku. Ustavni sud naglašava da nezadovoljstvo osporenim odlukama samo po sebi ne pokreće pitanje kršenja prava na pravično suđenje, a u okolnostima konkretnog slučaja proizlazi da su apelantovi prigovori upravo motivisani nezadovoljstvom ishodom parničnog postupka. Također, Ustavni sud zapaža da apelantu u parničnom postupku nije uskraćena bilo koja procesna garancija prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

16. Osim toga, apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

17. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka c) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je protekao rok za podnošenje apelacije, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-171/22 („SOKO – TVORNICA TRANSMISIJA“… | Sudska praksa | Aktio