Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3196/22 (M.J.)
Odluka donesena 14. 05. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
- Pasivna legitimacija
- Isplata duga
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Zastara
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3196/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 05. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 14. maja 2026. godine, u predmetu broj AP-3196/22, rješavajući apelaciju M. J., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka m) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M. J. podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 299930 21 Gž od 19. maja 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana .
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M. J. podnesena zbog dužine trajanja postupka okončanog Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 299930 21 Gž od 19. maja 2022. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. M. J. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Ilija Đakić, advokat iz Banjaluke, podnio je 12. avgusta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 299930 21 Gž od 19. maja 2022. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 299930 21 Gž od 7. aprila 2021. godine.
Uvodne napomene
2. „Vodovod“ a. d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: tužilac) je 25. avgusta 2014. godine podnio Okružnom privrednom sudu u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud), na osnovu vjerodostojne isprave, prijedlog za izvršenje protiv apelanta kao izvršenika, radi naplate duga za utrošenu vodu. Sud je rješenjem o izvršenju dozvolio predloženo izvršenje. Apelant je protiv navedenog rješenja izjavio prigovor, zbog čega je taj sud odlučio da se prijedlog za izvršenje smatra tužbom. Okružni privredni sud se oglasio nenadležnim za postupanjem u konkretnoj pravnoj stvari, te je spis dostavio Osnovnom sudu, kao stvarno i mjesno nadležnom sudu, na daljnje postupanje.
Postupak u kojem su donesene osporene odluke
3. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 299930 21 Gž od 7. aprila 2021. godine obavezan je apelant da tužiocu, na ime duga, isplati novčani iznos određen u izreci presude, sa zakonskom zateznim kamatom, te da mu nadoknadi troškove parničnog postupka. U obrazloženju presude, Osnovni sud je naveo da je apelant, kao vlasnik samostalne ugostiteljske radnje, bio korisnik tužiočevih usluga. Dalje je ukazao da je apelant dopisom obavijestio tužioca da je preuzeo i samostalnu ugostiteljsku radnju drugog fizičkog lica. Takođe, naveo je da iz tog dopisa proizlazi da je apelant tražio da tužilac dug navedene radnje preknjiži na vodomjer njegove ugostiteljske radnje, te da će on isplatiti ukupan dug za utrošenu vodu te dvije ugostiteljske radnje. Osnovni sud je naveo da su apelant i tužilac potpisali ugovor o reprogramu duga za utrošenu vodu (u daljnjem tekstu: ugovor o reprogramu), te da se tim ugovorom apelant obavezao da tužiocu isplati dug u osam mjesečnih rata. Osnovni sud je naveo da je odredbom člana 12. Zakona o zanatsko-preduzetničkoj djelatnosti propisano da preduzetnik za obaveze nastale u vezi sa obavljanjem preduzetničke djelatnosti odgovara cijelom svojom imovinom, te da te obaveze ne prestaju njegovim brisanjem iz registra preduzetnika. U vezi s tim, sud je naveo da nije sporno da je utvrđen prestanak rada apelantove ugostiteljske radnje. Međutim, sud je ukazao da je ostao neizmiren dug za utrošenu vodu te da je apelant, kao preduzetnik, odgovaran tužiocu za taj dug. Imajući u vidu sve navedeno, Osnovni sud je zaključio da je apelant pasivno legitimisan u konkretnom sporu. Dalje je Osnovni sud naveo da je prva rata za isplatu po ugovoru o reprogramu dospjela za naplatu 18. septembra 2013. godine, te da je tužilac 25. avgusta 2014. godine podnio prijedlog za izvršenje na osnovu vjerodostojne isprave, koji se smatra tužbom. S obzirom na to, sud je zaključio da je tužba podnesena u okviru jednogodišnjeg zastarnog roka iz odredbe člana 378. stav (1) Zakona o obligacionim odnosima (u daljem tekstu: ZOO). Slijedom navedenog, Osnovni sud je odlučio kao u izreci.
4. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 299930 21 Gž od 19. maja 2022. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena je prvostepena presuda. U obrazloženju presude, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno odbio apelantove prigovore o nedostatku pasivne legitimacije i zastarjelosti potraživanja, za šta je dao pravilne razloge koje prihvata i taj sud. Pri tome, ukazano je da su neosnovani apelantovi navodi da je sporni dug zastario, budući da je nastao 2008. godine, odnosno da je najveći dug nastao potrošnjom vode u njegovoj ugostiteljskoj radnji. Naime, istakao je da se apelant obratio tužiocu sa zahtjevom da se preknjiži dug dvije radnje i da je on spreman da taj dug izmiri nakon čega su zaključili ugovor o reprogramu čiju valjanost apelant nije osporavao. Pri tome, Okružni sud je ukazao da je apelant je ugovorom o reprogramu priznao taj dug u smislu odredbe člana 366. stav (1) ZOO (pismeno priznanje zastarjele obaveze smatra se kao odricanje od zastarjelosti).
5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U suštini, apelant ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. U vezi s tim apelant ističe da nije pasivno legitimisan u konkretnom sporu, te da je za eventualni dug odgovorna preduzetnička radnja, a ne on kao fizičko lice. Apelant ističe da njegova preduzetnička radnja nije ni postojala u vrijeme zaključenje ugovora o reprogramu, te da tim ugovorom on nije mogao priznati dug druge ugostiteljske radnje. Takođe, navodi da nije jasno na osnovu čega je tužilac objedinio dugove dvije preduzetničke radnje, te da je konkretno potraživanje zastarjelo. Osim toga, smatra da je postupak trajao nerazumno dugo.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka m) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu. (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.a)Pravo na pravično suđenje
U odnosu na osporene odluke
7. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritum broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. s daljnjim referencama objavljena na www.ustavnisud.ba).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi dali jasne i dovoljne razloge zašto nisu osnovani apelantovi prigovori nedostatka pasivne legitimacije i zastarjelosti potraživanje, te da su time odgovorili na navode koje apelant ponavlja i u apelaciji (vidi, tač. 3. i 4. ove odluke). Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi, u odnosu na osporene odluke, ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. U odnosu na dužinu trajanja postupka
10. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispunio formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke br. AP-283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP-106/04 od 18. januara 2005. godine).
11. Ustavni sud zapaža da je apelacija podnesena 12. avgusta 2022. godine, odnosno nakon stupanja na snagu Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 99/20), koji propisuje pravna sredstva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku pred sudovima u Republici Srpskoj. Ustavni sud podsjeća da Zakon o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku pred sudovima u Republici Srpskoj predstavlja efektivan pravni lijek koji apelanti, u skladu sa principom supsidijarnosti, trebaju iskoristiti prije podnošenja apelacije Ustavnom sudu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2406/22 od 19. i 20. januara 2023. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba).
12. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelacija podnesena godinu i oko šest mjeseci nakon stupanja na snagu navedenog zakona. Međutim, apelant nije, shodno odredbama čl. 6. i 21. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, prije podnošenja apelacije podnio redovnim sudovima pred kojima su se postupci vodili zahtjev za ubrzanje postupaka sa ciljem zaštite prava na suđenje u razumnom roku, odnosno tužbu za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku i zadovoljenje. Dakle, apelant je propustio da iscrpi efikasne pravne lijekove propisane navedenim zakonom, pa se podnesena apelacija ne može razmatrati. b)Ostala prava
13. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
14. Osim toga, apelant se pozvao i na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da član 14. Evropske konvencije nije nezavisan nego ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredaba Evropske konvencije i njenih protokola (vidi, Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, tačka 21). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelant nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da je u postupku diskriminisan po nekom od zabranjenih osnova u vezi sa uživanjem prava iz Evropske konvencije, niti da to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud ove navode neće posebno razmatrati.
15. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka m) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman