Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2243/22 ("Zeka" d.o.o. Ljubuški)
Odluka donesena 26. 03. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Kolektivni ugovor
- Pravično suđenje - razuman rok
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2243/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 03. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednica Valerija Galić i suci Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. ožujka 2026. godine, u predmetu broj AP-2243/22, rješavajući apelaciju koju je podnio „Zeka“ d.o.o. Ljubuški, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Zeka“ d.o.o. Ljubuški protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 0 Rs 092847 21 Rsž od 25. ožujka 2021. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. „Zeka“ d.o.o. Ljubuški (u daljnjem tekstu: apelant), koji zastupa Jerko Čilić, odvjetnik iz Ljubuškog, podnio je 16. lipnja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 46 0 Rs 092849 21 Rev od 17. veljače 2022. godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 46 0 Rs 092849 21 Rsž od 25. ožujka 2021. godine i Presude Općinskog suda u Bugojnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 46 0 Rs 092849 19 Rs od 28. prosinca 2020. godine.
2. Ustavni sud je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-1622/21 od 23. lipnja 2021. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv presude Kantonalnog suda iz točke 1. ove odluke. Imajući u vidu da je rješenjem Vrhovnog suda iz točke 1. ove odluke apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u ovoj pravnoj stvari.
3. Apelant je 1. srpnja 2019. godine podnio tužbu protiv B. H. (u daljnjem tekstu: tuženi – protivtužitelj), a tuženi – protivtužitelj je podnio tužbu protiv apelanta. Presudom Općinskog suda obvezan je tuženi – protivtužitelj da apelantu isplati određeni novčani iznos na ime ugovorne kazne sa zakonskom zateznom kamatom. Istodobno, apelant je obvezan da tuženom – protivtužitelju isplati određene novčane iznose na ime neisplaćenih naknada za topli obrok i troškova prijevoza s posla i na posao za određeno razdoblje, sve sa zakonskom zateznom kamatom. Također, obvezan je tuženi – protivtužitelj da apelantu naknadi troškove postupka u određenom iznosu (sve precizirano u izreci presude).
4. Općinski sud je u obrazloženju, između ostalog, naveo da je tuženi – protivtužitelj u utuženom razdoblju bio apelantov uposlenik te da mu je apelantovom odlukom prestao radni odnos. Dalje je naveo da je visina potraživanih naknada u utuženom razdoblju utvrđena financijskim vještačenjem. Također je naveo da je u cijelosti poklonio vjeru nalazu i mišljenju vještaka financijske struke, na koji parnične stranke nisu imale primjedbi. Zatim je ukazao da je člankom 15. ugovora o radu zaključenim između parničnih stranaka ugovoreno da tuženi – protivtužitelj ima pravo na naknadu na ime toplog obroka i troškova prijevoza. Dalje je ukazao da iz provedenih dokaza (iskazi apelantovih uposlenika kao svjedoka, te nalaza i mišljenja vještaka financijske struke) slijedi da tuženom – protivtužitelju u utuženom razdoblju nisu isplaćene potraživane naknade u skladu s ugovorom o radu. Imajući u vidu navedeno, sud je odlučio kao u izreci pozivajući se na odredbe čl. 13. i 14. Općeg kolektivnog ugovora za teritorij Federacije BiH, te odredbe čl. 28. i 32. Kolektivnog ugovora o pravima i obvezama poslodavaca i radnika u oblasti saobraćaja za teritorij Federacije BiH. Općinski sud je naveo da je odluku o troškovima parničnog postupka donio na temelju odredbe članka 386. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i odredbe članka 26. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika u Federaciji BiH. Također je naveo da je imao u vidu opravdane troškove i uspjeh u parnici, te je detaljno pobrojao u čemu se oni sastoje. Općinski sud je istaknuo da apelantu nisu dosuđeni troškovi na ime prijevoza apelantovog punomoćnika.
5. Presudom Kantonalnog suda djelomično je uvažena žalba tuženog – protivtužitelja i prvostupanjska presuda je preinačena u dijelu odluke o troškovima postupka tako što je tuženi – protivtužitelj obvezan apelantu naknaditi troškove postupka u manjem iznosu od dosuđenog iznosa (sve precizirano u izreci presude). Odbijene su kao neutemeljene apelantova žalba i žalba tuženog – protivtužitelja te je prvostupanjska presuda u preostalom dijelu potvrđena.
6. Kantonalni sud je u obrazloženju naveo da je, nasuprot apelantovim navodima, prvostupanjska presuda u dijelu koji se odnosi na dosuđene naknade na ime neisplaćenih naknada za topli obrok i prijevoz tuženom – protivtužitelju utemeljena na pravilnoj primjeni materijalnog prava. Dalje je naveo da su neutemeljeni i apelantovi navodi u odnosu na odluku o troškovima postupka u dijelu u kojem je odbijen njegov zahtjev za isplatu troškova na ime prijevoza apelantovog punomoćnika. Također, sud je istaknuo da, suprotno zaključku prvostupanjskog suda, nije utemeljen apelantov zahtjev za isplatu troškova na ime odsustva apelantovog punomoćnika iz ureda jer nisu bili nužni za vođenje tog postupka, u smislu članka 387. stavak 1. ZPP-a. U svezi s navedenim, Kantonalni sud se pozvao na usuglašeno pravno shvaćanje usvojeno 30. siječnja 2014. godine na Panelu za ujednačavanje sudske prakse iz građanske oblasti. Osim toga, ukazao je na pravni stav Ustavnog suda iz Odluke o dopustivosti i meritumu broj AP-3184/17 od 22. svibnja 2019. godine. Imajući u vidu vrijednost spora i uspjeh u parnici, sud je detaljno naveo koji troškovi pripadaju apelantu, a koji tuženom – protivtužitelju, te je obrazložio da je primjenom pravila o procesnom prebijanju troškova odlučio kao u izreci.
7. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Također, apelant ukazuje i na povredu prava iz Ustava Federacije BiH. Apelant, između ostalog, navodi da je visina potraživanih naknada utvrđena na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke koji je bio utemeljen na platnim listama koje se nisu mogle u tom slučaju koristiti. Osim toga, apelant osporava i odluku o troškovima postupka smatrajući da mu je, između ostalog, pripadalo pravo na naknadu troškova prijevoza i odsustva iz ureda njegovog punomoćnika. Dalje, ukazuje da su redovni sudovi u odnosu na troškove postupka u određenim postupcima zauzimali različit stav od stava drugostupanjskog suda u ovom postupku, te se pozvao na Odluku o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda broj AP-3310/14. Također, smatra da je postupak dugo trajao te traži naknadu nematerijalne štete.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
9. Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:b)Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
10. Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. siječnja 2018. godine, predstavka broj 48657/16, točka 43., i Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. veljače 2019. godine, predstavka broj 74628/16, točka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine, točka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, predstavka broj 5503/02, točka 21., i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. travnja 2021. godine, predstavka broj 65159/17, točka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. studenog 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
12. Ustavni sud ukazuje da se apelacijski navodi o povredi apelantovih prava u biti odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Europskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije (kojem korespondira članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, točka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-
4033/20 od 22. lipnja 2022. godine, toč. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
13. Na temelju činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelantovih navoda, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi su u obrazloženju osporenih odluka dali detaljna i relevantna obrazloženja, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava. Ustavni sud takva utvrđenja ne smatra ni proizvoljnim niti „očigledno nerazumnim“. Naime, redovni sudovi su utvrdili da apelant nije isplatio tuženom potraživane naknade u skladu s ugovorom o radu, čija visina je utvrđena financijskim vještačenjem, na koje parnične stranke nisu imale primjedbe. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je već razmatrao iste apelacijske navode istog apelanta i da nije utvrdio kršenje prava na pravično suđenje (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-1576/22 od 7. rujna 2022. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Dalje, u pogledu apelantovih navoda u odnosu na troškove postupka, Ustavni sud podsjeća da je pitanje u svezi s odbijanjem zahtjeva za naknadu troškova prijevoza i troškova odsustva iz ureda razmatrao u više odluka i da u svezi s tim nije utvrdio proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi, npr. Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-3184/17 od 22. svibnja 2019. godine, točka 27., dostupna na www.ustavnisud.ba). Također, u odnosu na apelantovo pozivanje na Odluku o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda broj AP-3310/14 od 27. listopada 2015. godine, Ustavni sud primjećuje da je iste prigovore već razmatrao u brojnim odlukama kontinuirano ukazujući na stav u svezi s istim pravnim pitanjem iznesenim u Odluci o dopustivosti broj AP-5003/14 od 11. siječnja 2017. godine (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud ponovno upućuje na obrazloženje iz točke 8. navedene odluke jer nema potrebe da isti stav ponavlja u brojnim odlukama o istom pravnom pitanju. U odnosu na navode o duljini trajanja postupka, Ustavni sud zapaža da je postupak ukupno trajao jednu godinu i oko devet mjeseci od podnošenja tužbe. Naime, Ustavni sud zapaža da je postupak pred prvostupanjskim sudom trajao jednu godinu i oko šest mjeseci, te da je postupak pred drugostupanjskim sudom trajao oko tri mjeseca. Dakle, proizlazi da duljina trajanja postupka nije prešla granice „razumnog roka“ iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. S obzirom na izneseno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje.
14. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
15. Konačno, Ustavni sud ukazuje da nije nadležan za odlučivanje o navodnoj povredi prava iz Ustava Federacije BiH te stoga neće ispitivati apelantove navode iznesene u tom pravcu.
16. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“, u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
17. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman