Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3339/22 (O.K.)
Odluka donesena 11. 06. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nasilje u porodici
- Dokazni postupak
- In dubio pro reo
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3339/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 06. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 11. juna 2026. godine, u predmetu broj AP-3339/22, rješavajući apelaciju O. K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija O. K. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 K 865757 21 Kž od 12. maja 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana .
OBRAZLOŽENJE
1. O. K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Denisa Gačanin, advokat iz Sarajeva, podnio je 26. avgusta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 K 865757 21 Kž od 12. maja 2022. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 K 865757 20 K od 8. jula 2021. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 65 0 K 865757 20 K od 8. jula 2021. godine apelant je oglašen krivim da je, radnjama pobliže opisanim u izreci presude, učinio krivično djelo nasilje u porodici iz člana 222. stav (2) u vezi sa stavom (1) Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine. Apelantu je izrečena uslovna osuda kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i istovremeno je određeno da se kazna neće izvršiti ako apelant u roku od dvije godine od pravosnažnosti presude ne učini novo krivično djelo.
3. U obrazloženju presude, Općinski sud je naveo da su po prijedlogu optužbe u dokaznom postupku saslušao svjedoka S. K., A. K. i S. Š., da je provedeno vještačenje posredstvom stalnog sudskog vještaka sudske medicine Ž. H., te da je izvršen uvid i čitanje materijalne dokumentacije. U vezi s tim, ukazao je da iz tih dokaza proizlazi da je apelant drskim i bezobzirnim ponašanjem ugrozio mir i tjelesni integritet supruge S. K. (u daljnjem tekstu: oštećena) sa kojom je živio u zajedničkom domaćinstvu čime je počinio navedeno krivično djelo. Naime, sud je naveo da je apelant oštećenu verbalno i fizički napao, nakon čega je ona zadobila lake tjelesne povrede. U vezi s tim, sud je ukazao da je oštećena na glavnom pretresu detaljno i na uvjerljiv način opisala način na koji se događaj desio. Pri tome, sud je istakao da je iskaz oštećene u saglasnosti sa iskazom svjedoka A. K. Takođe, sud je obrazložio da je prihvatio iskaz navedenog svjedoka zato što je on bio očevidac događaja, te zato što je svjedok na objektivan i uvjerljiv način opisao sporni događaj. Takođe, naveo je da je prihvatio iskaz S. Š. (apelantičine majke) u dijelu koji se odnosi na stanje u kojem je zatekla oštećenu nakon tog događaja. Sud je naveo da je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka sudske medicine, koji je prihvatio kao objektivan i sačinjen u skladu sa pravilima struke i vještine, utvrdio da je oštećena u spornom događaju pretrpjela lake tjelesne povrede. S druge strane, Općinski sud je naveo da apelantov iskaz nije u skladu sa ostalim izvedenim dokazima, te da je dat u svrhu izbjegavanja krivične odgovornosti. Takođe, naveo je da je cijenio i iskaz svjedoka odbrane A. P., ali da taj iskaz nije relevantan u konkretnom slučaju budući da taj svjedok nije bio očevidac događaja niti je imao neposredna saznanja o tom događaju. Osim toga, sud je ukazao da je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka sudske medicine N. S., na osnovu kojeg je utvrdio da je apelant tokom spornog događaja zadobio povrede (ogrebotine), kao objektivan i stručan. Međutim, sud je istakao da je utvrdio da su navedene povrede nastale usljed odbrane oštećene od apelantovog fizičkog napada. Pri tome, sud je, u odnosu na dokaz odbrane (članak dnevnih novina „Dnevni avaz“), ukazao da na osnovu tog dokaza nije mogao utvrditi relevantne činjenice.
4. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 K 865757 21 Kž od 12. maja 2022. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelantovog branioca i potvrđena je prvostepena presuda. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud sve dokaze cijenio pojedinačno, a zatim ih međusobno povezao u jednu cjelinu i, na osnovu takve ocjene dokaza, dao sasvim jasne razloge zašto smatra da je apelant učinio konkretno krivično djelo. Dalje, Kantonalni sud je istakao da se nalaz i mišljenje vještaka ne mora zasnivati na tjelesnom pregledu oštećenog nego je moguće da se zasniva na medicinskoj dokumentaciji, u smislu odredbe člana 122. Zakona o krivičnom postupku FBiH (vještačenje tjelesnih povreda vrši se, po pravilu, pregledom povrijeđenog, a ako to nije moguće ili nije potrebno - na osnovu medicinske dokumentacije). Takođe, istakao je da je prvostepeni sud iskaz oštećene doveo u međusobnu vezu sa nalazom i mišljenjem vještaka medicinske struke H. Ž. i iskazom njene majke, te iskazom svjedoka A. K. Pri tome, ukazao je da je navedeni svjedok, kao očevidac događaja, jasno opisao sporni događaj, te da se njegov iskaz i iskaz oštećene ne razlikuju u pogledu bitnih okolnosti tog događaja. Osim toga, istakao je da svjedok odbrane i apelantov iskaz nisu doveli u sumnju dokaze optužbe.
5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. U suštini, apelant ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. U vezi s tim apelant naročito ističe da sud nije mogao prihvatiti nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke H. Ž., jer se zasniva isključivo na medicinskoj dokumentaciji, te da je bio obavezan tjelesni pregled oštećene. Imajući to u vidu, smatra da je proizvoljno primijenjena odredba člana 122. Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP). Dalje, ističe da je sud proizvoljno cijenio iskaz svjedoka A. K., iskaz majke oštećene, te iskaz oštećene. Osim toga, ističe da sud nije cijenio iskaz svjedoka odbrane, nalaz i mišljenje vještaka sudske medicine N. S. i članak dnevnih novina „Dnevni avaz“. Apelant tvrdi da sud, na osnovu dokaza optužbe, nije mogao van razumne sumnje utvrditi da je on počinio krivično djelo za koje je oglašen krivim, te da je povrijeđen princip in dubio pro reo na njegovu štetu. Pored toga, apelant smatra da osporene odluke ne zadovoljavaju standard obrazložene sudske odluke, s obzirom na to da drugostepeni sud nije odgovorio na sve žalbene navode.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-
4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža su redovni sudovi, suprotno apelantovim navodima, jasno obrazložili na osnovu čega su zaključili da su se u njegovim radnjama ostvarila sva obilježja konkretnog krivičnog djela (vidi tač. 3. i 4. ove odluke). Naročito, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud obrazložio zašto vještačenje tjelesnih povreda oštećene nije provedeno suprotno odredbi člana 122. ZKP (vidi, tačka 4. ove odluke). Ovakva utvrđenja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim niti očigledno nerazumnim.
10. U odnosu na apelantove navode o proizvoljnoj ocjeni dokaza, Ustavni sud podsjeća na principe Evropskog suda (vidi Evropski sud Sorokins i Sorokina protiv Latvije, presuda od 28. maja 2013. godine, broj predstavke 45476/04, stav 110). U vezi sa tim, Ustavni sud ukazuje da je prema praksi Evropskog i Ustavnog suda zadatak redovnih sudova, a naročito prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ta procjena ne čini očigledno proizvoljnom. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da je Općinski sud detaljno analizirao sve provedene dokaze, pojedinačno i u međusobnoj vezi, te da je jasno obrazložio na kojim dokazima je zasnovao odluku o apelantovoj krivici. Naime, prvostepeni sud je detaljno obrazložio zbog čega je poklonio vjeru iskazu oštećene i iskazu svjedokā optužbe, odnosno zašto je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka H. Ž. Takođe, Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud jasno ukazao da je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka N. S., na osnovu kojeg je utvrdio da je apelant zadobio povrede, te detaljno obrazložio zašto taj dokaz nije mogao dovesti u sumnju apelantovu krivičnu odgovornost (vidi, tačka 3. i 4. ove odluke). U odnosu na apelantove navode da sud nije cijenio članak dnevnih novina, Ustavni sud primjećuje da je prvostepeni sud cijenio taj dokaz, te jasno obrazložio zašto on nije relevantan u konkretnom slučaju (vidi, tačka 3. ove odluke) Pri tome, Ustavni sud zapaža da su identični apelantovi navodi bili predmet dodatne analize Kantonalnog suda koji je detaljno obrazložio zašto ovi apelantovi prigovori nisu osnovani. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na osnovu brižljive i savjesne ocjene provedenih dokaza izveli zaključak da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, na način kako je navedeno u izreci prvostepene presude, ne ostavljajući bilo kakve sumnje u tom pogledu. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno načelo in dubio pro reo iz člana 6. Evropske konvencije.
11. Dalje, imajući u vidu da je apelant imao i koristio mogućnost podnošenja zakonom propisanog pravnog lijeka, Ustavni sud ukazuje da činjenica da korišteni pravni lijek nije rezultirao apelantovim uspjehom u postupku, ne pokreće pitanje kršenja prava na efikasan pravni lijek.
12. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman