Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3229/22 (P. M. i drugi)

Odluka donesena 14. 05. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Nasljedstvo
  • Građanski postupak
  • Zastara
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3229/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 05. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 14. maja 2026. godine, u predmetu broj AP-3229/22, rješavajući apelaciju Pile Madunića i Ivana Madunića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Pile Madunića i Ivana Madunića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 P 053503 21 Gž od 6. juna 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Pile Madunić i Ivan Madunić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Tomislavgrada, koje zastupa Ante Mamić, advokat iz Tomislavgrada, podnijeli su 13. augusta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 P 053503 21 Gž od 6. juna 2022. godine.

Uvodne napomene

2. Prednik parničnih stranaka B. B., koji je bio posjednik i vlasnik više nekretnina, umro je 1951. godine.

3. M. B. (sin B. B.) je na osnovu aviosnimanja 1967. godine upisan kao posjednik tih nekretnina.

4. Na osnovu rješenja Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) od 7. februara 2019. godine na četiri nekretnine iz prethodne tačke upisano je pravo vlasništva u korist J. B. (unuk B. B.).

5. J. B. je na osnovu ugovora o darovanju od 7. augusta 2019. godine (u daljnjem tekstu: ugovor) darovao dvije nekretnine bratu i sestri koji su se upisali kao vlasnici odnosno suvlasnici tih nekretnina.

Osporeni postupak

6. Apelanti su podnijeli tužbu protiv J. B. (u daljnjem tekstu: prvotuženi ili prvotuženik) te ostalih tuženih - prvotuženikovog brata i djeca prvotuženikove sestre (u daljnjem tekstu: ostali tuženi), radi utvrđenja prava vlasništva i posjeda.

7. Presudom Općinskog suda broj 68 0 P 053503 19 P od 23. oktobra 2020. godine, utvrđeno je da su apelanti u odnosu na prvotuženog suvlasnici i suposjednici dvije nekretnine koje nisu darovane ugovorom. Istom presudom, odbijen je preostali dio tužbenog zahtjeva apelanata u odnosu na prvotuženog, kojim su tražili da se utvrdi da su suvlasnici dvije nekretnine koje su darovane ugovorom. Također, odbijen je i tužbeni zahtjev u odnosu na ostale tužene kojim su apelanti tražili da se utvrdi da su u odnosu na njih suvlasnici i suposjednici tih nekretnina.

8. U obrazloženju Općinski sud je naveo da iza umrlog B. B nikad nije proveden ostavinski postupak. Dalje, ukazao je da je u korist prvotuženog bilo upisano pravo vlasništva na četiri nekretnine, te da je zaključen ugovor (vidi, tač-. 4. i 5. ove odluke). Imajući u vidu da prvotuženi dvije nekretnine nije darovao ugovorom, sud je zaključio da je u tom dijelu tužbeni zahtjev osnovan. S druge strane, sud je ukazao da je preostali dio tužbenog zahtjeva u odnosu na prvotuženog neosnovan jer je preostale dvije nekretnine prvotuženi ugovorom darovao ostalim tuženim. Također, sud je ukazao da je neosnovan prigovor zastare imajući u vidu odredbu člana 49. Zakona o stvarnim pravima, kao i prigovor nedostatka aktivne legitimacije shodno odredbi člana 44. Zakona o stvarnim pravima.

9. Presudom Kantonalnog suda žalba tuženih je uvažena i prvostepena presuda preinačena na način da je odbijen tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da su apelanti u odnosu na prvotuženog suvlasnici i suposjednici dvije nekretnine koje nisu darovane ugovorom. Istom presudom žalba apelanata je odbijena i prvostepena presuda, u dijelu koji apelanti osporavaju apelacijom, potvrđena.

10. U obrazloženju, Kantonalni sud je ukazao da apelanti neosnovano traže utvrđenje prava vlasništva i posjeda na temelju nasljeđa iza umrlog B. B., 70 godina nakon djedove smrti. Pri tome je ukazao da su, nakon njegove smrti, majka apelanata ili sami apelanti mogli pokrenuti ostavinski postupak, a nije poznato zašto nisu to učinili. Dalje, sud je naveo da se apelanti ne mogu pozivati na pravo predstavljanja kao zakonski nasljednici iza umrlog B. B. u postupku u kojem traže utvrđenje prava vlasništva u odnosu na prvotuženog i njegovog brata. Naime, njih dvojica su upisani kao vlasnici i/ili suvlasnici, posjednici i/ili suposjednici nekretnina, koje su oni, a prije njih uživali i njihovi prednici od 1967. godine. Također, naveo je da apelanti ne mogu tražiti utvrđenje prava suvlasništva i suposjeda u odnosu na djecu prvotuženikove sestre. Naime, istakao je da ti tuženi nisu upisani kao suvlasnici i suposjednici dvije nekretnine koje su darovane, jer nije proveden ostavinski postupak iza njihove umrle majke, a oni nisu upisani kao suvlasnici tih nekretnina.

11. Apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, apelanti ponavljaju navode koje su iznosili i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatraju da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističu da je pogrešan zaključak Kantonalnog suda u vezi istaknutog prigovora zastare iz nasljednopravnih odnosa, jer se u ovoj pravnoj stvari radi o vlasničkoj tužbi. Dalje, ukazuju da je neosnovan prigovor tuženih o nedostatku pasivne legitimacije. Najzad, smatraju da je pogrešan zaključak Kantonalnog suda da apelanti ne mogu tražiti utvrđenje prava suvlasništva i suposjeda u odnosu na djecu sestre prvotuženog.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

b) Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43., i Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03 ).

14. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

15. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Općinski i Kantonalni sud u obrazloženju svojih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naročito, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud detaljno obrazložio zašto su neosnovani prigovori koje apelanti ponavljaju i u apelaciji (vidi tačku 10. ove odluke). Osim toga, apelanti ne navode, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka druga procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njihovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelanti su se pozvali i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njihovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

16. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3229/22 (P. M. i drugi) | Sudska praksa | Aktio