Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-795/22 (M. D.)

Odluka donesena 22. 01. 2026.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Invalidnina
  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
  • Upravni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-795/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 01. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 23. januara 2026. godine, u predmetu broj AP-

795/22, rješavajući apelaciju Miladina Dragojevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka m) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Miladina Dragojevića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 025045 20 Uvp od 8. decembra 2021. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Miladina Dragojevića podnesena zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 025045 20 Uvp od 8. decembra 2021. godine zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Miladin Dragojević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čelinca, kojeg zastupa Radmila Plavšić, advokat iz Banje Luke, podnio je 3. marta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 025045 20 Uvp od 8. decembra 2021. godine.

Uvodne napomene

2. Rješenjem Opštine Čelinac, Odjeljenja za opštu upravu (u daljnjem tekstu: Odjeljenje), od 19. maja 2009. godine apelantu je priznato svojstvo ratnog vojnog invalida (u daljnjem tekstu: RVI) II grupe sa 100% vojnog invaliditeta, po osnovu ranjavanja i oboljenja zadobijenih kao pripadnik Vojske Republike Srpske, s pravom na ličnu invalidninu, pravom na njegu i pomoć drugog lica II stepena i pravom na dopunsko materijalno obezbjeđenje.

Osporene odluke

3. Rješenjem Odjeljenja od 24. maja 2012. godine, donesenim po službenoj dužnosti, ukinuto je rješenje Odjeljenja od 19. maja 2009. godine i upravna stvar riješena tako što je apelantu i dalje priznato svojstvo RVI, ali IV kategorije sa 80% invaliditeta, s pravom na ličnu invalidninu počev od 1. juna 2012. godine.

4. Ministarstvo je u ponovnom postupku rješenjem od 20. juna 2019. godine odbilo apelantovu žalbu podnesenu protiv prvostepenog rješenja. Ministarstvo je u obrazloženju navelo da je Drugostepena ljekarska komisija nakon izvršenog uvida u medicinsku dokumentaciju i spis predmeta, te nakon neposrednog pregleda apelanta donijela nalaz i mišljenje od 27. aprila 2016. godine u kojem je utvrdila da je apelantov vojni invaliditet 80% trajno. Osim toga, ukazao je da je Drugostepena ljekarska komisija obrazložila da je Prvostepena ljekarska komisija u nalazu i mišljenju od 19. septembra 2012. godine apelantu pravilno utvrdila stepen invalidnosti u istom procentu. Dalje, Ministarstvo je navelo da je nalaz i mišljenje Drugostepene ljekarske komisije potpun, jasan i obrazložen, te da sadrži sve činjenice i okolnosti koje su s medicinskog stanovišta bitne za rješavanje te pravne stvari. Ukazao je da je ocjena invaliditeta izvršena pravilnom primjenom Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta (u daljnjem tekstu: Pravilnik) i Liste procenata. Imajući u vidu navedeno, Ministarstvo je zaključilo da apelant ispunjava uslove za daljnje priznavanje prava iz člana 5. Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca Odbrambeno-otadžbinskog rata Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Zakon o pravima boraca).

5. Presudom Okružnog suda broj 11 0 U 025045 19 U od 19. septembra 2020. godine apelantova tužba je odbijena. Okružni sud je u obrazloženju naveo da je neosnovan apelantov prigovor da ga Drugostepena ljekarska komisija nije pregledala. U vezi s tim, ukazao je da je apelantu poziv da pristupi na pregled pred Drugostepenu ljekarsku komisiju uredno uručen te da je apelant 27. aprila 2016. godine pristupio na pregled.

6. Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 U 025045 20 Uvp od 8. decembra 2021. godine odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke. Vrhovni sud je u obrazloženju naveo da je Drugostepena ljekarska komisija donijela nalaz i mišljenje u kojem je dala potpunu, jasnu i dovoljno obrazloženu ocjenu apelantovog vojnog invaliditeta, u skladu s relevantnim odredbama Pravilnika, na osnovu medicinske dokumentacije i neposrednog pregleda apelanta. Dalje je ukazao da na drugačije odlučenje ne može uticati apelantov prigovor da u sastavu Drugostepene ljekarske komisije nije bio ljekar okulista s obzirom na to da je Ljekarska komisija bila sastavljena u skladu s odredbom člana 94. Zakona o pravima boraca. Naime, ukazao je da, u skladu s navedenom zakonskom odredbom, ljekarsku komisiju čini pet članova i pet zamjenika, koji moraju biti ljekari različitih specijalnosti. Pri tome je ukazao da je apelantu priznat udio vojnog invaliditeta na osnovu njegovog oboljenja usljed kojeg je izgubio vid.

7. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku, povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju te prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su organi uprave i redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su pogrešno primijenili relevantne propise. Apelant navodi da je presuda redovnih sudova zasnovana samo na nalazu i mišljenju Drugostepene ljekarske komisije. Apelant ukazuje da ga Drugostepena ljekarska komisija nije pregledala, da nije bila stručna ni kompetentna za bilo kakve zaključke u vezi s njegovim oboljenjem i razlozima njegovog oboljenja, te da u Komisiji nije bio specijalista okulista. Osim toga, apelant navodi da je postupak dugo trajao.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka m) i stav (4) Pravila Ustavnog suda.

9. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

b) Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.

10. Član 18. stav (3) tačka m) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu. (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.a)Pravo na pravično suđenje

U odnosu na osporene odluke

11. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema sopstvenoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

12. Dalje, apelant smatra da su Ministarstvo i redovni sudovi proizvoljno utvrdili činjenice i proizvoljno primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

13. Vraćajući se na konkretan predmet, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi i organi uprave, pozivajući se na relevantne odredbe zakona, u obrazloženjima osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno „nerazumna“. Naime, Ustavni sud zapaža da je rješenjem iz 2009. godine apelantu priznato svojstvo RVI II grupe sa 100% vojnog invaliditeta, da je rješenjem iz 2012. godine, donesenim po službenoj dužnosti, apelantu i dalje priznato svojstvo RVI, ali IV kategorije sa 80% invaliditeta, s pravom na ličnu invalidninu počev od 1. juna 2012. godine. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka slijedi da je Drugostepena ljekarska komisija donijela nalaz i mišljenje u kojem je dala potpunu, jasnu i dovoljno obrazloženu ocjenu apelantovog vojnog invaliditeta, u skladu s relevantnim odredbama Pravilnika, na osnovu medicinske dokumentacije i neposrednog pregleda apelanta (isti procenat apelantovog RVI je utvrdila i Prvostepena ljekarska komisija). Osim toga, slijedi da je Ljekarska komisija bila sastavljena u skladu s odredbom člana 94. Zakona o pravima boraca. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud u obrazloženju osporenih odluka ne zapaža bilo kakvu proizvoljnost. Takođe, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u sprovedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje u odnosu na osporene odluke očigledno (prima facie) neosnovani.

U odnosu na dužinu trajanja postupka

14. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispunio formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korišćenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke br. AP-283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP-106/04 od 18. januara 2005. godine).

15. Ustavni sud zapaža da je apelacija podnesena 3. marta 2022. godine, odnosno nakon stupanja na snagu Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 99/20), koji propisuje pravna sredstva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku pred sudovima u Republici Srpskoj. Ustavni sud podsjeća da Zakon o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku pred sudovima u Republici Srpskoj predstavlja efektivan pravni lijek koji apelanti, u skladu s principom supsidijarnosti, treba da iskoriste prije podnošenja apelacije Ustavnom sudu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-

2406/22 od 19. i 20. januara 2023. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

16. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelacija podnesena jednu godinu i dva mjeseca nakon stupanja na snagu navedenog zakona. Međutim, apelant nije, shodno odredbama čl. 6. i 21. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, prije podnošenja apelacije podnio redovnim sudovima pred kojima se postupak vodio zahtjev za ubrzanje postupka s ciljem zaštite prava na suđenje u razumnom roku, odnosno tužbu za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku i zadovoljenje. Dakle, apelant je propustio da iscrpi efikasne pravne lijekove propisane navedenim zakonom, pa se podnesena apelacija, u tom dijelu, ne može razmatrati.

b) Ostala prava

17. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje na to da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

18. U pogledu apelantovih navoda da mu je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelant nije eksplicitno naveo u vezi s kojim pravom smatra da postoji kršenje tog prava, ali da se iz apelacije može zaključiti da se navodi o kršenju tog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. S obzirom na zaključak da su navodi o povredi prava na pravično suđenje očigledno (prima facie ) neosnovani, Ustavni sud ukazuje da su samim tim i apelantovi navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek u vezi s navedenim pravom očigledno (prima facie) neosnovani (vidi Evropski sud, Rodić i tri ostala protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 27. maja 2008. godine, tač. 81. i 82, predstavka broj 22893/05, Bevza protiv Ukrajine, odluka od 23. marta 2023. godine, predstavka broj 45323/20, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-

2511/09 od 6. decembra 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

19. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie ) neosnovani.

20. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka m) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-795/22 (M. D.) | Sudska praksa | Aktio