Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-428/22 (M. S.)
Odluka donesena 15. 12. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Dosjelost
- Društveno vlasništvo
- Pristup sudu
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-428/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 12. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 15. decembra 2025. godine, u predmetu broj AP-428/22, rješavajući apelaciju Miroslava Sredanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Miroslava Sredanovića podnesena protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 P 060669 21 Gž od 24. novembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Miroslav Sredanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Beograda, Republika Srbija, kojeg zastupa Boris Šanjević, advokat iz Trebinja, podnio je 1. februara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 0 P 060669 21 Gž od 24. novembra 2021. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 95 0 P 060669 19 P od 2. juna 2020. godine, usvojen je uređeni apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da su apelant, Biljana Ćorović, Nada Stanišić, Dragan Sredanović i Mirjana Višković (u daljnjem tekstu: ostala lica) po osnovu održaja suvlasnici tri parcele sa preciziranim dijelovima. Utvrđeno je da su tuženi Republika Srpska i Grad Trebinje (u daljnjem tekstu: tuženi) dužni priznati i trpjeti da se apelant i ostala lica kod nadležne institucije upišu kao suvlasnici.
3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je nalaz i mišljenje vještaka geodetske struke od odlučnog značaja kod dokazivanja prava susvojine apelanta i ostalih lica. Dalje je naveo da su i saslušani svjedoci naveli da se tri parcele nalaze u sklopu imanja Sredanović, da ih njihovi preci koriste više od 100 godina i da ih niko nije ometao u njihovom posjedu. Istaknuto je da tuženi nisu izvodili niti predlagali dokaze koji bi osporili svojinu apelanta i ostalih lica. Budući da su apelant i ostala lica, te njihovi prednici koristili i posjedovali tri parcele duže od 100 godina smatrajući ih svojom svojinom, Osnovni sud je zaključio da su oni savjesni pribavioci. Istaknuto je da je u postupku izlaganja parcela nadležna komisija parcele koje su bile u svojini porodice Sredanović pripisala parcelama u državnom vlasništvu i upisala u korist tuženih. Stoga je Osnovni sud zaključio da je osnovan apelantov zahtjev za utvrđenje prava svojine održajem.
4. Presudom Okružnog suda broj 95 0 P 060669 21 Gž od 24. novembra 2021. godine, uvažena je žalba tuženih i preinačena presuda Osnovnog suda, tako što je odbijen apelantov tužbeni zahtjev. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da apelant i ostala lica nisu mogli održajem steći pravo svojine na tri parcele. U vezi s tim, obrazloženo je da je članom 29. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima propisano da se pravo svojine nije moglo steći održajem na stvari u društvenom vlasništvu. Dalje je obrazloženo da je članom 344. stav 4. Zakona o stvarnim pravima propisano da se u rok za sticanje svojine održajem na društvenim/državnim nekretninama ne računa vrijeme dok su bili na snazi propisi koji su izričito isključivali održaj. Istaknuto je da se Zakon o stvarnim pravima primjenjuje od 1. januara 2010. godine, a da je u konkretnom sporu tužba podnesena 22. jula 2019. godine. Stoga je Okružni sud zaključio da nisu protekli rokovi iz člana 58. st. 1. i 2. Zakona o stvarnim pravima za sticanje prava svojine održajem.
5. Osim toga, Okružni sud je ocijenio pogrešnim stav prvostepenog suda da je kod dokazivanja prava svojine apelanta i ostalih lica od odlučnog značaja nalaz i mišljenje vještaka geodetske struke. U vezi s tim, obrazloženo je da vještak geodetske struke isključivo identifikuje sporne nekretnine i eventualno sačinjava skicu snimanja. Dalje je obrazložio da je apelant tužbenim zahtjevom tražio utvrđenje susvojine održajem na određenim parcelama. Istaknuto je da je apelant, nakon što je vještak sačinio nalaz u kojem je navedeno da se cijepa parcela, uredio tužbu tako što je označio tri parcele onako kako ih je nakon cijepanja numerisao vještak. Okružni sud je zaključio da vještak nije imao nikakav pravni osnov za cijepanje parcela koje je apelant naveo u tužbenom zahtjevu. Okružni sud je dalje ukazao da je vještak naveo da je prva parcela, koju je apelant naveo u uređenom tužbenom zahtjevu, nastala cijepanjem određene parcele, po kulturi šuma. U vezi s tim, obrazloženo je da je zakonska pretpostavaka da su šume državna svojina, što je propisano nizom propisa još od Zakona o šumama iz 1867. godine pa do Zakona o šuma RS. Dalje je obrazloženo da apelanti i ostala lica nisu upisani kao vlasnici u javnoj evidenciji nekretnina, niti su dokazali da su oni ili njihovi prednici stekli valjan pravni osnov za upis prava svojine. Istaknuto je da apelanti i ostala lica nisu mogli steći pravo svojine održajem na šumi, čak i da su bili njeni posjednici. Konačno, Okružni sud je ukazao i da je zabilježena uzurpacija apelanta i drugih lica i pokretanje upravnog spora za rješavanje spornih imovinskih odnosa, na parceli u državnoj svojini.
6. Apelant navodi da mu je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, te kršenju prava na obrazloženu odluku, pristup sudu i principa pravne sigurnosti. Apelant navodi da se Okružni sud pogrešno poziva na nevažeće propise i proizvoljno, bez otvaranja rasprave, zaključuje da se radi o šumi. Ističe da su parcele upisane kao pašnjaci, kao i da je vještak izjavio da na tom području nema šume i da je samo u nazivu pojedinih parcela naznačeno da su po kulturi šuma. Također ističe da su tri parcele u svojini i posjedu njegove porodice više od 150 godina i da je nadležna komisija prilikom postupka izlaganja pogrešno i bez zakonskog osnova upisala tri parcele kao državnu svojinu. Apelant tvrdi da je vještak po nalogu suda izvršio cijepanje parcela u površini koje su imale prije postupka izlaganja i njihovog pripisivanje u državno vlasništvo, tj. samo ono je po starim upisima u službene evidencije bilo upisano kao svojina i posjed apelanta i prednika.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
9. U vezi s apelantovim navodima da mu je prekršeno pravo na pristup sudu, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na praksu Evropskog suda prema kojoj član 6. stav 1. Evropske konvencije svima osigurava pravo da sudu podnese zahtjev u vezi sa svojim pravima i obavezama građanske prirode. Pravo na pristup sudu ne uključuje samo pravo pokrenuti postupak, već i pravo na „rješavanje” spora od strane suda. Najvažniji faktor je taj da je spor o kojem se odlučivalo u sudskom postupku stvarno ispitan (vidi Evropski sud, Šimecki protiv Hrvatske, presuda od 30. aprila 2014. godine, predstavka broj 15253/10, tačka 42, s referencama na drugu relevantnu sudsku praksu). U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da sama činjenica da je apelant ishodio da Okružni sud donese odluku u kojoj je odlučivano o meritumu predmeta nepobitno potvrđuje da je apelantovo pravo na pristup sudu u konkretnom slučaju ostvareno budući da je osporenom presudom ispitana suština spora između apelanta i tuženih (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1521/16 od 17. jula 2018. godine, tačka 41, dostupna na www.ustavnisud.ba).
10. U vezi sa navodima koji se tiču proizvoljne primjene materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13 , tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava tj. odredbi Zakona o stvarnim pravima, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Pri tome, Okružni sud je o svim svojim zaključcima dao dovoljna i relevantna obrazloženja, pa se ne može zaključiti da je apelantu prekršeno pravo na obrazloženu sudsku odluku kao dio prava na pravično suđenje. Također, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja ništa ne ukazuje da je Okružni sud povrijedio princip pravne sigurnosti. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zapaža da u provedenom postupku nije prekršena bilo koja procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na koju se apelant pozvao. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Osim toga, apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
12. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman