Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3322/22 (P. K.)
Odluka donesena 11. 06. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3322/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 06. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 11. juna 2026. godine, u predmetu broj AP-3322/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Pere Karana, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Pere Karana podnesena protiv Presude Okružnog suda u Prijedoru broj 79 0 Rs 002095 18 Rsž od 17. marta 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Pero Karan (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kozarske Dubice, kojeg zastupa Savan Zec, advokat iz Kozarske Dubice, podnio je 23. avgusta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 79 0 Rs 002095 21 Rev od 24. maja 2022. godine i Presude Okružnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 79 0 Rs 002095 18 Rsž od 17. marta 2020. godine.
2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-1830/21 od 23. juna 2021. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba), odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv navedene presude Okružnog suda. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Okružnog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.
Uvodne napomene
3. Rješenjem Skupštine opštine Kozarska Dubica od 22. juna 2015. godine apelant je razriješen dužnosti načelnika Odjeljenja za privredu i društvene djelatnosti u Opštini Kozarska Dubica (u daljnjem tekstu: tužena). Rješenjem Načelnika opštine Kozarska Dubica od 24. juna 2015. godine apelantu je prestao radni odnos kod tužene. Rješenjem Odbora za žalbe tužene od 31. avgusta 2018. godine odbijena je apelantova žalba protiv navedenog rješenja. Postupak u kojem su donesene osporene odluke
4. Presudom Osnovnog suda od Kozarskoj Dubici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 79 0 Rs 002095 18 Rs od 20. jula 2018. godine usvojen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se ponište kao nezakonita rješenja navedena u prethodnoj tački ove odluke. Odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da ga tužena vrati na rad i rasporedi na poslove Načelnik odjeljenja za privredu i društvene djelatnosti (apelant se odrekao tužbenog zahtjeva u ovom dijelu). Odbačena je apelantova tužba u dijelu tužbenog zahtjeva kojim je tražio da mu tužena za vremenski period od 1. septembra 2015. godine do 15. septembra 2016. godine, na ime razlike plate, isplati novčane iznose određene u izreci presude, te da mu uplati doprinose za penzijsko-invalidsko osiguranje. Određeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
5. U obrazloženju, Osnovni sud je, u dijelu koji se osporava apelacijom, naveo da je apelant 7. jula 2015. godine podnio tužbu, te da je tužbenim zahtjevom zahtijevao da se ponište navedena rješenja i da se vrati na rad kod tužene. Dalje, naveo je da je apelant 2. aprila 2018. godine preinačio tužbu tako što je, pored istaknutog zahtjeva, istakao tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tužena obaveže da mu isplati razliku plate i uplatu doprinosa. U vezi s tim, ukazao je da je apelant tužbu za isplatu potraživanja podnio nakon isteka roka od 30 dana od dana njihove dosjelosti u smislu odredbe člana 152. Zakona o lokalnoj samoupravi. Imajući to u vidu, Osnovni sud je odbacio tužbu, u tom dijelu, kao neblagovremenu shodno odredbi člana 67. stav (1) tačka 2) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
6. Presudom Okružnog suda79 0 Rs 002095 18 Rsž od 17. marta 2020. godine apelantova žalba je djelimično uvažena, prvostepena presuda je preinačena u dijelu odluke o troškovima postupka, tako što je umjesto da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, tužena obavezana da apelantu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 386,10 KM. U preostalom dijelu, apelantova žalba je odbijena i potvrđena je prvostepena presuda. U obrazloženju presude, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno odbacio apelantovu tužbu u dijelu tužbenog zahtjeva kojim je zahtijevao isplatu razlike plata i uplatu doprinosa, ali ne iz razloga koje je naveo taj sud. Naime, ukazao je da je odredbom člana 201. stav (4) Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR, „Službeni glasnik RS“, broj 55/07) propisano da se tužba za zaštitu prava iz radnog odnosa može podnijeti u prekluzivnom roku od jedne godine od saznanja za povredu. Takođe, ukazao je da je odredbom člana 201. stav (4) ZOR („Službeni glasnik RS“, broj 1/16) propisano da tužbu za zaštitu prava iz radnog odnosa radnik može da podnese najkasnije u roku od šest mjeseci od saznanja za povredu odnosno učinjene povrede. U vezi s tim, ukazao je da je, suprotno apelantovim tvrdnjama, za podnošenje tužbe mjerodavno kada je radnik saznao da mu je pravo uskraćeno. S obzirom na to, sud je ukazao da su neosnovani apelantovi navodi da je taj rok počeo teći tek od utvrđivanja nezakonitosti odluke o prestanku radnog odnosa. Naime, naveo je da se plata isplaćuje najkasnije do kraja tekućem mjeseca za prethodni mjesec, te da se uz platu uplaćuju doprinosi za penzijsko i invalidsko osiguranje. U vezi s tim, ukazao je da je apelant do kraja tekućeg mjeseca imao saznanje da mu za prethodni mjesec nije isplaćena plata odnosno uplaćeni doprinosi. S obzirom na to, sud je istakao da je apelant od momenta saznanja za povredu prava iz radnog odnosa imao mogućnost da podnese tužbu za zaštitu prava u roku od jedne godine (za potraživanja od 1. septembra do 30. novembra 2015. godine) odnosno šest mjeseci (potraživanja od 1. decembra 2015. do 15. decembra 2016. godine). Imajući u vidu da je apelant tužbeni zahtjev za isplatu plata i doprinosa postavio 2. aprila 2018. godine, tj. nakon proteka zakonskog roka od šest mjeseci odnosno jedne godine od dana saznanja za povredu, sud je zaključio da je njegova tužba podnesena neblagovremeno u tom dijelu tužbenog zahtjeva. Pri tome, istakao je da je odredbom člana 370. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), propisano da se rokovi zastarjelosti iz odredbe člana 376. tog zakona ne primjenjuju u slučajevima kada je drugim zakonom određen rok u kojem tužbu treba podnijeti. U vezi s tim, ukazao je da su neosnovani apelantovi navodi da se nisu mogli primijeniti rokovi za blagovremenost tužbe propisani ZOR, nego isključivo rokovi zastarjelosti potraživanja iz člana 376. ZOO. Takođe, Okružni sud je ukazao da se, suprotno apelantovim navodima, u konkretnom slučaju za zaštitu prava iz radnog odnosa, odnosno uplatu doprinosa, primjenjuju odredbe ZOR, a ne odredbe Zakona o poreskom postupku RS.
7. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, apelant ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. U vezi s tim, apelant naročito ističe da se odrekao tužbenog zahtjeva u dijelu kojim je tražio da ga tužena vrati na rad. Međutim, apelant tvrdi da ima pravo na isplatu razlika plata te da se u tom dijelu za blagovremenost tužbe ne primjenjuju rokovi iz ZOR nego odredba člana 376. ZOO. Takođe ističe da su redovni sudovi u odnosu na dio tužbenog zahtjeva za isplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje trebali primijeniti odredbe Zakona o poreskom postupku RS, prema kojima uplata tih potraživanja ne zastarijeva. Osim toga, ističe da rok za isplatu novčanog potraživanja može teći tek od donošenja presude kojom je utvrđeno da je nezakonita odluka o prestanku njegovog radnog odnosa.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-
4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je taj sud dao jasne razloge za zaključak zašto je apelantova tužba u dijelu tužbenog zahtjeva kojim je tražio isplatu razlike plata i uplatu doprinosa podnesena neblagovremeno (vidi, tačka 6. ove odluke). Takođe, Ustavni sud zapaža da je taj sud odlučujući o identičnim apelantovim prigovorima (računanje roka za podnošenje tužbe od utvrđivanja nezakonitosti odluke o prestanku radnog odnosa, te primjeni rokova iz odredbi ZOO i Zakona o poreskom postupku RS) dao jasne razloge o njihovoj neosnovanosti, čime je odgovorio na navode koje on ponavlja i u apelaciji. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao pitanje početka toka roka za podnošenje tužbe za zaštitu prava iz radnog odnosa. Naime, Ustavni sud je utvrdio da računanjem prekluzivnog roka od dana dostavljanja rješenja o otkazu ugovora o radu, od kada je apelant imao saznanje da će mu biti uskraćeno pravo da radom ostvari mjesečnu zaradu u spornom periodu, a ne od dana pravosnažnosti sudske odluke, nije proizvoljno primijenjeno materijalno pravo (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-4337/19 od 7. aprila 2021. godine, tačka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba). Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
12. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman