Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-243/22 (R. R.)
Odluka donesena 15. 12. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje - razuman rok
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-243/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 12. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Cerić, na sjednici održanoj 15. decembra 2025. godine, u predmetu broj AP-243/22, rješavajući apelaciju Radmile Reljić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Radmile Reljić podnesena protiv presude Okružnog suda u Prijedoru broj 77 0 Rs 024940 21 Rsž 4 od 29. oktobra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Radmila Reljić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Prijedora, podnijela je 20. januara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 77 0 Rs 024940 21 Rsž 4 od 29. oktobra 2021. godine i presude Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 77 0 Rs 024940 20 RS 3 od 26. februara 2021. godine.
Uvodne napomene
2. Apelantica je 23. septembra 2010. godine podnijela tužbu Osnovnom sudu protiv „Arcelor Mittal“ d.o.o. Prijedor (u daljnjem tekstu: tuženi), radi zaštite prava iz radnog odnosa. Apelantica je u tužbi istakla više zahtjeva, koje je tokom postupka više puta preinačila (18. aprila 2013. godine, 16. marta 2018. godine i 26. novembra 2018. godine). Između ostalog, apelantica je tražila da se utvrdi da je pravno valjan ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 1. marta 2009. godine, kao i da se poništi odluka tuženog od 14. oktobra 2014. godine. Eventualnim tužbenim zahtjevom apelantica je tražila da sud obaveže tuženog da joj isplati naknadu štete po osnovu otpremnine zbog otkaza ugovora o radu.
3. U postupku koji je prethodio osporenim odlukama, redovni sudovi su odlučivali o zahtjevima i donosili odluke kojima su u konačnici neke od apelantičinih tužbenih zahtjeva odbacili a neke odbili Presudom Okružnog suda broj 77 0 Rs 024940 19 Rsž 3 od 13. septembra 2019. godine djelimično je usvojena apelantičina žalba. Ukinuta je prvostepena presuda kojom je odbačen apelantičin zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je pravno valjan ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 1. marta 2009. godine, kao i da se poništi odluka tuženog od 14. oktobra 2014. godine, te je predmet u tom dijelu vraćen na ponovni postupak. Nakon toga Vrhovni sud je rješenjem od 15. januara 2020. godine odbacio kao nedozvoljenu apelantičinu reviziju koju je izjavila protiv drugostepene presude.
4. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP-4363/19 od 9. juna 2021. godine djelimično usvojio apelantičinu apelaciju, utvrdio kršenje prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan presudom Okružnog suda broj 77 0 Rs 024940 19 Rsž 3 od 13. septembra 2019. godine, i dosudio joj nematerijalnu štetu.
Postupak u kojem su donesene osporene odluke
5. Apelantica je u ponovnom postupku istakla nove tužbene zahtjeve kojima je tražila da sud poništi odluku tuženog od 17. avgusta 2010. godine kojim joj je otkazan ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 1. marta 2009. godine, kao i da joj tuženi naknadi štetu po osnovu pripadajućih plata, regresa, naknade za Dan rudara i pripadajućih doprinosa. Sud je ove apelantičine zahtjeve odbacio kao presuđenu stvar rješenjem od 28. januara 2021. godine.
6. Osnovni sud je u ponovnom postupku u odnosu na preostale tužbene zahtjeve donio presudu broj 77 0 Rs 024940 20 RS 3 od 26. februara 2021. godine, kojom je odbio kao neosnovan dio apelantičinog zahtjeva kojim je tražila da se utvrdi pravna valjanost ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 1. marta 2009. godine. Presudom je odbačen apelantičin zahtjev kojim je tražila da se poništi odluka tuženog od 14. oktobra 2014. godine, te je konstatovano da će sud o eventualnom tužbenom zahtjevu odlučiti nakon pravosnažnosti odluke o primarnim tužbenim zahtjevima.
7. U obrazloženju presude sud je naveo da je apelantica bila zaposlena kod pravnog prednika tuženog, kao i kod tuženog na osnovu ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 1. marta 2009. godine. Tuženi je odlukom od 17. avgusta 2010. godine apelantici otkazao navedeni ugovor o radu na neodređeno vrijeme, dok je apelantica u međuvremenu ponovo zaključila sa tuženim ugovor o radu. Tuženi je u konačnici svojom odlukom od 14. oktobra 2014. godine ukinuo odluku o otkazu ugovora o radu od 17. avgusta 2010. godine i odredio da ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 1. marta 2009. godine prestaje da važi sa danom 23. augustom 2010. godine. Sud je ukazao na odredbu člana
118. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR) kojom je propisano da tužbu za zaštitu prava radnik može podnijeti u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu prava, a najdalje u roku od tri godine od dana učinjene povrede. Istakao je da se radi o prekluzivnom roku, odnosno da protekom navedenih rokova radnik gubi pravo na sudsku zaštitu. U vezi s tim, sud je ocijenio da je apelantičina tužba neblagovremena u dijelu u kojem je tražila da se poništi odluka tuženog od 14. oktobra 2014. godine. Ovo iz razloga što je apelantica taj zahtjev prvi put postavila u podnesku od 16. marta 2018. godine. Nakon toga je, kako je sud obrazložio, u podnesku od 26. novembra 2018. godine odustala od tog zahtjeva i ponovo ga istakla u podnesku od 16. oktobra 2020. godine, odnosno nakon proteka zakonom propisanog subjektivnog i objektivnog roka. Dalje, sud je ukazao na odredbu člana 54. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) kojom je propisana mogućnost da tužitelj, kada je to predviđeno propisima ili ukoliko ima pravni interes, može tražiti da sud utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa, ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave. S obzirom da je tuženi odlukom od 14. oktobra 2014. godine utvrdio da ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 1. marta 2009. godine ne egzistira od 23. augusta 2010. godine, sud je ovaj apelantičin zahtjev odbio kao neosnovan. Obrazloženo je da sud nije posebno obrazlagao druge dokaze jer oni nisu bili relevantni za odlučivanje o apelantičinom tužbenom zahtjevu.
8. Presudom Okružnog suda broj 77 0 Rs 024940 21 Rsž 4 od 29. oktobra 2021. godine odbijena je apelantičina žalba i potvrđena je prvostepena presuda. Okružni sud je prihvatio kao pravilne date razloge prvostepenog suda, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i primijenjene materijalnog prava. Naročito je ukazao da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je odbacio dio apelantičinog tužbenog zahtjeva koji se odnosi na poništenje odluke tuženog od 17. avgusta 2010. godine i naknade štete po osnovu pripadajućih plata, regresa, naknade za Dan rudara i pripadajućih doprinosa. Ovo iz razloga što su o tim zahtjevima redovni sudovi ranije donijeli pravosnažne presude. Pravilnim je ocijenio i zaključak prvostepenog suda u vezi blagovremenosti apelantičine tužbe u dijelu kojim je tražila poništenje odluke tuženog od 14. oktobra 2014. godine, budući da je apelantica ovaj zahtjev postavila nakon proteka propisanih rokova iz člana 118. ZOR-a. Također, pravilnim je ocijenjen i zaključak prvostepenog suda o neosnovanosti apelantičinog tužbenog zahtjev za utvrđenje pravne valjanosti ugovora o radu od 1. marta 2009. godine. Pri tome je sud posebno cijenio činjenicu da je sporni ugovor prestao odlukom tuženog, te da je u odnosu na tu odluku apelantičina tužba odbačena kao neblagovremena, kao i činjenicu da je apelantica u međuvremenu sa tuženim zaključila novi ugovor o radu. Dakle, kako je obrazložio Okružni sud, sporni ugovor više ne postoji u pravnom prometu, niti proizvodi pravne posljedice od 23. augusta 2010. godine. Pored toga, suprotno apelantičinim navodima, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud odlučio o apelantičinom prijedlogu za spajanju ove parnice sa predmetom koji se vodi pod brojem 77 0 Rs 065999 15 Rs.
9. Apelantica navodi da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo iz člana 17. Evropske konvencije. U vezi s tim, apelantica u suštini ponavlja navode koje je iznosila u postupku u kojem su donesene osporene odluke. Tvrdi da redovni sudovi nisu pravilno cijenili izvedene dokaze, odnosno da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeni relevantni propisi. Smatra da su sudovi pogrešno zaključili da se u jednom dijelu njenog tužbenog zahtjeva radi o presuđenoj stvari, odnosno da su osnovani njeni tužbeni zahtjevi za poništenje odluke tuženog od 14. oktobra 2014. godine i utvrđenje pravna valjanost ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 1. marta 2009. godine. Pored toga, apelantica ističe da je postupak trajao predugo, da se radi o radnom sporu koji je hitne prirode, te je zatražila naknadu nematerijalne štete.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03 ).
12. U vezi sa apelantičinim navodima koji se u suštini tiču ocjene dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, te primjene materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
13. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, pozivajući se na relevantne odredbe ZOR-a i ZPP-a, u obrazloženju osporenih odluka dali dovoljna i relevantna obrazloženja kako o činjeničnim, tako i o pravnim zaključcima, zbog čega se ne može zaključiti da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud u potpunosti prihvatio kao pravilna obrazloženja prvostepenog suda u pogledu primjene materijalnog prava prilikom odlučivanja o apelantičinim tužbenim zahtjevima. Također, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi razmatrali sve apelantičine navode i dali odgovore na sva ključna pitanja relevantna za odlučivanje u konkretnoj pravnoj stvari.
14. U vezi sa apelantičinim navodima o povredi prava na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud, ističe da je uzeo u razmatranje period od 13. septembra 2019. godine, kada je apelantičina tužba u jednom dijelu vraćena na ponovni postupak, pa do 29. oktobra 2021. godine kada je donesena konačna odluka u postupku. Pored toga, Ustavni sud je imao u vidu da je, u postupku koji je prethodio osporenim odlukama i koji je okončan presudom Okružnog suda od 13. septembra 2019. godine, već utvrdio kršenje apelantičinog prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku. Cijeneći dužinu postupka u skladu sa standardima prava na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud zapaža da se radilo o relativno složenom predmetu u kojem je apelantica više puta preinačavala tužbene zahtjeve. Također primjećuje da apelantica nije navela da li je koristila mogućnost da podnese zahtjev za ubrzanje postupka u skladu sa Zakonom o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku koji je stupio na snagu tokom ponovnog postupka. Ustavni sud zapaža da je postupak na dvije sudske instance, računajući nakon perioda koji je bio predmet ocjene Ustavnog suda, okončan u roku od dvije godine, što je primjereno okolnostima konkretnog slučaja. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da dužina trajanja postupka u konkretnom slučaju ne prelazi granice „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Osim toga, apelantica ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njenu štetu. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantičinog prava na pravično suđenje.
15. U odnosu na navode o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije eksplicitno navela u vezi sa kojim pravom smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelantica imala mogućnost i koristila zakonom propisani pravni lijek u parničnom postupku. Činjenica da taj pravni lijek nije rezultirao njenim uspjehom ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, odnosno ne pokreće pitanje kršenja prava na djelotvoran pravni lijek.
16. U pogledu apelantičinih navoda o kršenju prava iz člana 17. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da ova odredba Evropske konvencije ne garantira neko posebno individualno pravo, nego da predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1791/22 od 18. oktobra 2022. godine, tačke 32. i 33, dostupna na www.ustavnisud.ba). Imajući ovo u vidu, Ustavni sud neće ove navode ni ispitivati.
17. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman