Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1171/22 („Adriatic osiguranje“ d.d. Sarajevo)

Odluka donesena 22. 01. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Naknada štete
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1171/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 01. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 23. januara 2026. godine, u predmetu broj AP-1171/22, rješavajući apelaciju „Adriatic osiguranja“ d.d. Sarajevo, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Adriatic osiguranja“ d.d. Sarajevo podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 157618 21 Gž 2 od 19. siječnja 2022. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. „Adriatic osiguranje“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), koje zastupa Odvjetničko društvo „Martinović & partneri“ d.o.o. Mostar, podnijelo je 31. ožujka 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 157618 21 Gž 2 od 19. siječnja 2022. godine, Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 157618 21 Rev od 2. prosinca 2021. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 P 157618 14 P od 14. veljače 2017. godine.

2. Presudom Općinskog suda, u dijelu koji apelant osporava apelacijom, usvojen je tužiteljev (B. M.) tužbeni zahtjev i obvezan je apelantov pravni prednik („Bosna Sunce osiguranje“ d.d. Sarajevo) da tužitelju, iz osnove kolektivnog osiguranja od posljedica nesretnog slučaja, isplati novčani iznos preciziran u izreci presude, sa zakonskim zateznim kamatama počevši od 20. studenog 2014. godine kao dana podnošenja tužbe.

3. Sud je u obrazloženju naveo da je tužitelj kao uposlenik firme „Omega paneli“ d.o.o. Mostar s apelantovim pravnim prednikom zaključio grupnu policu osiguranja od nezgode (u daljnjem tekstu: ugovor o osiguranju), te da je na radnom mjestu u osiguranom razdoblju doživio nezgodu. Dalje, ukazao je da je tužitelj tužbom tražio da mu apelantov pravni prednik isplati određeni novčani iznos, na temelju članka 200. Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), na ime naknade nematerijalne štete zbog zadobivenih povreda i naknade materijalne štete na ime troškova liječenja. Sud je naveo da su parnične stranke predložile vještačenje posredstvom vještaka medicinske struke. U svezi s tim, istaknuo je da je tužitelj tražio da se vještačenje provede na okolnosti pretrpljenih duševnih i fizičkih boli, pretrpljenog straha i naruženosti. Apelantov pravni prednik je, protiveći se tužiteljevom predloženom opsegu vještačenja, tražio da se vještačenje provede na okolnosti utvrđivanja tužiteljeve trajne invalidnosti prema tablicama invalidnosti koje su sastavni dio ugovora o osiguranju, u smislu odredaba članka 919. ZOO-a (u daljnjem tekstu: tablice invalidnosti). Sud je ukazao da je tužitelj uredio tužbeni zahtjev nakon što je parničnim strankama dostavljen nalaz i mišljenje vještaka. Naime, tužitelj je u uređenom tužbenom zahtjevu kao pravnu osnovu svog potraživanja naveo odredbe na koje se pozivao apelantov pravni prednik (članak 919. ZOO-a). Također, tužitelj je smanjio tužbeni zahtjev tako što je tražio manji novčani iznos od prvobitno traženog, i to po osnovi trajne invalidnosti utvrđene u nalazu i mišljenju vještaka, u smislu navedenih odredaba ZOO-a. Sud je naveo da nije prihvatio izjavu apelantovog pravnog prednika da odustaje od dokaza, nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke. U svezi s tim, ukazao je da je na ročištu za glavnu raspravu, u smislu odredaba članka 156. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), odlučeno da će se taj dokaz provesti na nastavku glavne rasprave.

4. Dalje, sud je naveo da iz nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke proizlazi da je kod tužitelja kao posljedica osiguranog slučaja nastupio trajni invaliditet od 25 % trajno, u skladu s tablicama invalidnosti. Također, istaknuo je da je vještak na glavnoj raspravi pojasnio na koji način je utvrdio navedeni procent i da je naveo koje je konkretne odredbe tablica invalidnosti uzeo u obzir. Stoga, sud je istaknuo da je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, te da su taj nalaz i mišljenje sačinjeni u skladu s pravilima struke i na okolnosti koje su predložile parnične stranke.

5. Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 P 157618 17 Gž od 6. svibnja 2021. godine uvažena je žalba apelantovog pravnog prednika i prvostupanjska presuda je preinačena tako što je tužiteljev tužbeni zahtjev odbijen kao neutemeljen. Sud je u obrazloženju naveo da je prvostupanjski sud povrijedio odredbe parničnog postupka kada nije prihvatio izjavu apelantovog pravnog prednika da odustaje od izvođenja dokaza nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke na okolnosti procenta tužiteljevog trajnog invaliditeta.

6. Rješenjem Vrhovnog suda u dijelu koji apelant osporava apelacijom usvojena je tužiteljeva revizija u odnosu na postavljeno pravno pitanje koje se odnosilo na odustajanje od prijedloga za izvođenje dokaza, te je drugostupanjska presuda ukinuta i predmet u tom dijelu vraćen drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

7. Sud je u obrazloženju naveo da nije pravilan i zakonit zaključak drugostupanjskog suda koji se ticao odustajanja apelantovog pravnog prednika od izvođenja dokaza medicinskim vještačenjem na okolnosti tužiteljevog procenta trajnog invaliditeta. Naime, istaknuo je da to što je tužitelj podneskom prije glavne rasprave promijenio pravnu osnovu zahtjeva i smanjio tužbeni zahtjev (članak 56. ZPP-a) ne znači da je tužitelj zlouporabio svoja procesna ovlaštenja. Suprotno navedenom, kako je istaknuo Vrhovni sud, upravo je apelantov pravni prednik postupio protivno relevantnim odredbama o izvođenju dokaza i pokušao onemogućiti ostvarenje svrhe članka 156. ZPP-a (sud dostavlja strankama pismeni nalaz i mišljenje vještaka najkasnije osam dana prije početka ročišta za glavnu raspravu). Naime, sud je ukazao da je apelantov pravni prednik odustao od tog dokaza nakon što je upoznat s nalazom i mišljenjem vještaka prema kojem je stupanj tužiteljevog invaliditeta povećan. Sud je zaključio da bi raspolaganje apelantovog pravnog prednika procesnim ovlaštenjima na navedeni način vodilo njihovoj zlouporabi, a da je uloga suda spriječiti nedopuštena procesna ovlaštenja stranaka, kako je to i propisano odredbama članka 10. stavak (2) ZPP-a.

8. Presudom Kantonalnog suda u ponovnom postupku odbijena je žalba apelantovog pravnog prednika izjavljena protiv prvostupanjske presude i ta je presuda u cijelosti potvrđena. U obrazloženju, sud je ukazao na zaključke Vrhovnog suda glede promjene pravne osnove i smanjenja visine tužiteljevog tužbenog zahtjeva, te odustajanja apelantovog pravnog prednika od prijedloga za izvođenje dokaza. Dalje je ukazao da je, prema nalazu i mišljenju vještaka medicinske struke, kod tužitelja utvrđen trajni invaliditet od 25 % prema tablicama invalidnosti. Stoga, sud je zaključio da tužitelju, na temelju odredaba članka 919. ZOO-a, pripada pravo na naknadu iznosa koji odgovara utvrđenom procentu trajnog invaliditeta umanjen za iznos koji je apelantov pravni prednik ranije isplatio tužitelju. Konačno, sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno dosudio zakonske zatezne kamate počevši od dana podnošenja tužbe, primjenom, između ostalog, odredaba članka 919. stavak (1) ZOO-a. Naime, sud je ukazao da je apelantov pravni prednik 2. rujna 2014. godine obaviješten da se osigurani slučaj dogodio, pa je od tog datuma počeo teći rok od 14 dana za isplatu naknade u smislu navedenih odredaba ZOO-a. Međutim, kako je tužitelj opredijelio zahtjev za isplatu zakonske zatezne kamate od dana podnošenja tužbe, prvostupanjski sud je pravilno, krećući se u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva, obvezao apelantovog pravnog prednika na isplatu zakonske zatezne kamate od dana podnošenja tužbe.

9. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant, u biti, ponavlja navode koje je apelantov pravni prednik iznosio i tijekom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da je sud dozvolio da tužitelj na ročištu za glavnu raspravu preinači tužbeni zahtjev, iako se apelantov pravni prednik tome protivio, te da u konkretnom slučaju nisu bili ispunjeni zakonom propisani uvjeti za preinaku tužbenog zahtjeva. Apelant smatra da mu je, time što nije prihvaćeno odustajanje apelantovog pravnog prednika od izvođenja dokaza vještačenjem posredstvom vještaka medicinske struke na okolnosti koje je on predložio, povrijeđeno raspravno načelo. Dalje navodi da je isključivo ovlaštenje stranaka da odlučuju o tome koje će dokaze predložiti i izvesti, te da su sudovi u konkretnom slučaju povrijedili relevantne odredbe ZPP-a kada nisu dozvolili apelantovom pravnom predniku da disponira navedenim pravom. Također, apelant osporava nalaz i mišljenje vještaka glede ukupnog procenta trajnog invaliditeta. Naime, apelant ističe da su sudovi u konkretnom postupku odstupili od utvrđene sudske prakse prema kojoj se ukupan procent invaliditeta ne može utvrditi prostim zbirom utvrđenih procenata po pojedinačnim povredama, niti u zbiru može premašiti 30 % od najvećeg pojedinačnog invaliditeta. U prilog toj tvrdnji apelant se poziva na odluku Kantonalnog suda u Zenici od 23. listopada 2013. godine i odluku Općinskog suda od 3. veljače 2012. godine (apelant te odluke nije dostavio u prilogu apelacije). Također, apelant osporava odluku o zakonskim zateznim kamatama. Naime, apelant smatra da zakonska zatezna kamata nije mogla početi teći prije datuma kada je donesena prvostupanjska presuda jer je apelant tek tada saznao za postojanje i opseg njegove obveze. U prilog toj tvrdnji apelant se poziva na odluke Vrhovnog suda od 25. prosinca 2013. godine i 8. srpnja 2021. godine (apelant te odluke nije dostavio u prilogu apelacije).

10. Ustavni sud zapaža da apelant nije bio stranka u postupku. Međutim, apelant je uz apelaciju dostavio rješenje Općinskog suda od 31. siječnja 2018. godine iz kojeg proizlazi da je apelant pravni sljednik tuženog u konkretnom postupku tako da je apelaciju podnijela ovlaštena osoba.

11. Dalje, pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. siječnja 2018. godine, predstavka broj 48657/16, točka 43., Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. veljače 2019. godine, predstavka broj 74628/16, točka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine, točka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, predstavka broj 5503/02, točka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. travnja 2021. godine, predstavka broj 65159/17, točka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. studenog 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

13. U odnosu na navode o povredi apelantovih prava, koji se u biti odnose na način na koji su sudovi primijenili relevantne propise, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Europskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije (kojem korespondira članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, točka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. lipnja 2022. godine, toč. 42 −45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

14. Na temelju činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Ustavni sud naročito zapaža da su redovni sudovi detaljno obrazložili zašto apelantovi navodi koje ponavlja i u apelaciji nisu utemeljeni. Naime, sudovi su obrazložili da to što je tužitelj raspolagao svojim procesnim ovlaštenjima iz članka 56. ZPP-a ne znači da je on zlouporabio ta ovlaštenja, te su ukazali da je upravo apelantov pravni prednik postupio suprotno odredbama o izvođenju dokaza i pokušao onemogućiti ostvarenje svrhe članka 156. ZPP-a. Osim toga, obrazložili su da tužitelju, sukladno relevantnim odredbama ZOO-a, pripada pravo na naknadu iznosa koji odgovara utvrđenom procentu trajnog invaliditeta umanjen za iznos koji je apelantov pravni prednik ranije isplatio tužitelju, te su obrazložili i odluku o zakonskoj zateznoj kamati. Osim toga, Ustavi sud zapaža da apelant tvrdi da nisu bili ispunjeni uvjeti za preinaku tužbe. Međutim, Ustavni sud ukazuje da je Općinski sud obrazložio da je apelantov pravni prednik uredio tužbeni zahtjev, a ne da je preinačio tužbu (vidi točku 3. ove odluke). Glede apelantovih navoda kojima ukazuje na odluke drugih redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da apelant ne ukazuje da je Kantonalni sud različito odlučivao, nego se u svezi s tim poziva na odluke drugih sudova koje nije ni dostavio uz apelaciju. Osim toga, apelant ne navodi niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka druga procesna garancija iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.

15. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Europskog suda i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ničega što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

16. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1171/22 („Adriatic osiguranje“ d.d… | Sudska praksa | Aktio