Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1890/22 (Javno preduzeće "Komunalno Brčko" d.o.o. BrčkoPresude Apelacionog suda Brčko distrikta BiH broj 96 0 P 090332 22 Rev od 24. marta 2022. godine)
Odluka donesena 26. 03. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Javna vlast
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Zastara
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1890/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 03. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. marta 2026. godine, u predmetu broj AP-1890/22, rješavajući apelaciju Javnog preduzeća „Komunalno Brčko“ d.o.o. Brčko, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Javnog preduzeća „Komunalno Brčko“ d.o.o. Brčko podnesena protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta BiH broj 96 0 P 090332 22 Rev od 24. marta 2022. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Javno preduzeće „Komunalno Brčko“ d.o.o. Brčko (u daljnjem tekstu: apelant), koje zastupa Dragan Oparnica, advokat iz Brčkog, podnijelo je 24. maja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Apelacionog suda Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) br. 96 0 P 090332 22 Rev od 24. marta 2022. godine i 96 0 P 090332 21 Gž 2 od 23. novembra 2021. godine. Uvodne napomene
2. Odlukom o obavljanju djelatnosti od opšteg interesa Skupštine Brčko distrikta BiH od 14. aprila 2010. godine (u daljnjem tekstu: odluka Skupštine BDBiH) određeno je da se djelatnost prikupljanja i zbrinjavanja pasa lutalica, od opšteg interesa za Brčko distrikt BiH, povjerava apelantu. Takođe, navedenom odlukom utvrđeno je da će Gradonačelnik Brčko distrikta BiH, s ciljem izvršavanja te djelatnosti, s apelantom zaključiti ugovor kojim će urediti međusobna prava i obaveze.
3. Brčko distrikt BiH (u daljnjem tekstu: BDBiH) i apelant su tokom 2010, 2011. i 2012. godine zaključili ugovore o pružanju usluga iz prethodne tačke ove odluke, kojima je određeno da će se naknada isplaćivati shodno fakturama sačinjenim na osnovu cjenovnika koji je sastavni dio ugovora.
4. Odlukom o dopuni odluke Skupštine BDBiH od 30. januara 2013. godine (u daljnjem tekstu: odluka o dopuni odluke Skupštine BDBiH), za obavljanje djelatnosti iz odluke Skupštine BDBiH, utvrđen je fiksni iznos od 100.000,00 KM godišnje za usluge prikupljanja i zbrinjavanja pasa lutalica.
5. Presudom Apelacionog suda od 12. jula 2016. godine utvrđeno je da su između apelanta i BDBiH zaključeni ugovori o pružanju usluga prikupljanja i zbrinjavanja pasa lutalica za 2013. i 2014. godinu (bez preciziranih iznosa za izvršene usluge). Postupak u kojem su donesene osporene odluke
6. Presudom Osnovnog suda Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 P 090332 17 P 2 od 17. maja 2021. godine obavezan je tuženi (BDBiH) da apelantu na ime izvršenih usluga prikupljanja i zbrinjavanja pasa lutalica u periodu od 1. januara 2011. godine do 31. decembra 2018. godine isplati ukupan iznos od 672.907,24 KM, odnosno pojedinačne novčane iznose sa zakonskim zateznim kamatama, sve kako je precizirano u izreci presude, te da mu naknadi troškove postupka. Apelantov tužbeni zahtjev preko dosuđenog iznosa odbijen je kao neosnovan.
7. Sud je u obrazloženju naveo da iz nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke proizlazi da ukupan dug tuženog prema apelantu iznosi 842.444,75 KM. Međutim, sud je naveo da je apelantovo potraživanje za 2011. i 2012. godinu zastarjelo imajući u vidu da je tužba u konkretnom slučaju podnesena nakon proteka roka od tri godine, u smislu odredbi člana 374. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). U vezi s tim, ukazao je da su sporna potraživanja dospjela 7. januara 2012. godine odnosno 19. jula 2012. godine, a tužba je podnesena 24. jula 2015. godine. Dalje, sud je naveo da je osnovan apelantov zahtjev koji se odnosio na period od 2013. do 2018. godine. U vezi s tim, naveo je da je apelant svoje ugovorne obaveze (vidi tač. 3. i 5. ove odluke) redovno izvršavao i da je o tome dostavljao tuženom izvještaje i fakture za izvršene usluge, a tuženi te usluge nije platio. Imajući to u vidu, sud je odlučio kao u dispozitivu.
8. Presudom Apelacionog suda od 23. novembra 2021. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena je prvostepena presuda u dijelu u kojem je apelantov tužbeni zahtjev preko dosuđenog iznosa odbijen kao neosnovan. Žalba tuženog djelimično je usvojena i prvostepena presuda je preinačena na način da je tuženi obavezan da apelantu isplati ukupan iznos od 200.000,00 KM, odnosno pojedinačne novčane iznose sa zakonskim zateznim kamatama, sve kako je precizirano u izreci presude, a apelantov tužbeni zahtjev preko dosuđenog iznosa odbijen je kao neosnovan.
9. U obrazloženju, sud je potvrdio zaključke prvostepenog suda u pogledu zastarjelosti apelantovih potraživanja koja su se odnosila na 2011. i 2012. godinu. Međutim, sud je naveo da prvostepeni sud nije pravilno cijenio odluku Skupštine BDBiH, te da je to dovelo do pogrešne primjene relevantnih odredbi ZOO-a. Naime, sud je naveo da odluka Skupštine BDBiH predstavlja obavezni akt nadležnog organa u smislu odredbi člana 623. stav (1) ZOO-a, kojim je za konkretne usluge određena godišnja naknada u fiksnom novčanom iznosu. Tom odredbom je propisano da se naknada određuje ugovorom, ako nije određena obaveznom tarifom ili kojim drugim obaveznim aktom. Stoga, istakao je da to isključuje pravo stranaka da ugovorom odrede naknadu u višem ili nižem iznosu. Sud je ukazao da pri tome treba imati u vidu da Skupština BDBiH kao donosilac spornog akta i apelant kao javno preduzeće ne mogu biti ravnopravni u odnosu koji je zasnovan odlukom Skupštine BDBiH kojom je određeno obavljanje djelatnosti od opšteg interesa (vidi tačku 2. ove odluke). Osim toga, istakao je da, u skladu sa Zakonom o javnim preduzećima BDBiH, tuženi je osnivač javnih preduzeća, Skupština BDBiH vrši osnivačka prava i nadzor nad radom javnih preduzeća, a javna preduzeća se finansiraju i iz budžeta tuženog. Imajući navedeno u vidu, sud je naveo da je apelantov tužbeni zahtjev osnovan do visine naknade određene obaveznim aktom nadležnog organa, odnosno do iznosa od 100.000,00 KM godišnje. Sud je odlučio kao u dispozitivu jer tuženi apelantu nije isplatio sporne naknade za 2013. i 2014. godinu, a za period od 2015. do 2018. godine mu je isplatio iznos utvrđen odlukom o izmjeni odluke Skupštine BDBiH.
10. Presudom Apelacionog suda od 24. marta 2022. godine odbijena je kao neosnovana apelantova revizija. U obrazloženju, sud je naveo da je drugostepeni sud pravilno primijenio odredbe člana 374. stav (1) ZOO-a odlučujući o prigovoru zastare potraživanja. Naime, taj prigovor odnosio se na 2011. i 2012. godinu, a u to vrijeme je između apelanta i tuženog bio zaključen ugovor o pružanju usluga. Kako su ti ugovori zaključeni između apelanta kao javnog preduzeća i BDBiH koji ima svojstvo pravnog lica, neosnovan je apelantov prigovor da je na navedeni odnos trebalo primijeniti odredbu člana 371. ZOO-a kojom je propisan opšti rok zastarjelosti potraživanja od pet godina. Dalje, u vezi s apelantovim navodima da je drugostepeni sud zanemario da je odlukom Skupštine BDBiH određeno da će stranke ugovorom regulisati međusobna prava i obaveze, sud je ponovio da između stranaka takav ugovor nije bio zaključen, osim za 2013. i 2014. godinu (vidi tačku 5. ove odluke) Međutim, tim ugovorima nije bila određena visina naknade, a na pravnoj snazi je bila Odluka Skupštine BDBiH od 30. januara 2013. godine prema kojoj je iznos naknade bio ograničen na 100.000,00 KM godišnje. Stoga, sud je naveo da je drugostepeni sud pravilno zaključio da se navedena odluka imala smatrati obaveznim aktom kojim je određena naknada u smislu odredbi člana 623. stav (1) ZOO-a.
11. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te ukazuje na kršenje zabrane diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Apelant u suštini ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudom, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da su redovni sudovi pogrešno primijenili relevantne odredbe ZOO-a kada su odlučili da je osnovan prigovor zastare potraživanja za period 2011. i 2012. godine. Naime, apelant smatra da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti odredbe člana 371. ZOO-a kojima je propisan opšti zastarni rok od pet godina. Dalje, apelant smatra da je Apelacioni sud pogrešno primijenio relevantne odredbe ZOO-a kada je odbio njegov zahtjev za isplatu naknade preko 100.000,00 KM godišnje. Naime, apelant smatra da nije pravilan stav Apelacionog suda da odluka o dopuni odluke Skupštine BDBiH predstavlja obavezan akt kojim je isključeno pravo stranaka da ugovorom odrede drugačiju naknadu. Osim toga, smatra da Apelacioni sud nije ni obrazložio svoj zaključak u tom pogledu.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima acie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud primjećuje da je apelant javno preduzeće. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, državni organi i javna preduzeća kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, ali ne i iz Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP-39/03 od 27. februara 2004. godine, tač. 14. i 15. i AP-3444/19 od 7. aprila 2021. godine, tačka 28, objavljene na www.ustavnisud.ba). Međutim, primjenjivi standardi su isti.
14. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema sopstvenoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud slijedi i prilikom ispitivanja apelacija nosilaca javne vlasti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
15. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji je Apelacioni sud primijenio relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
16. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud ukazuje da su ti sudovi dovoljno obrazložili zašto su neosnovani apelantovi navodi da je u odnosu na prigovor zastare apelantovih potraživanja trebalo primijeniti odredbe člana 371. ZOO-a kojima je propisan opšti zastarni rok od pet godina (vidi tač. 7. i 10. ove odluke). Takođe, Ustavni sud smatra da je Apelacioni sud, odlučujući o apelantovoj reviziji, detaljno odgovorio na ostale apelantove prigovore, koje on ponavlja i u apelaciji (vidi tačku 10. ove odluke). Takođe, apelant ne navodi niti Ustavni sud zapaža da je u sprovedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje. Osim toga, apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
17. U odnosu na apelantove navode o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ponavlja da je apelant nosilac javne vlasti, te da se navedeno ustavno pravo ne može primijeniti u odnosu na apelanta.
18. Imajući u vidu sve navedeno te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ničega što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie)neosnovani.
19. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman