Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2204/22 („UniCredit Bank“ a.d. Banjaluka)
Odluka donesena 26. 03. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2204/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 03. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. marta 2026. godine, u predmetu broj AP-2204/22, rješavajući apelaciju „UniCredit Bank“ a.d. Banjaluka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „UniCredit Bank“ a.d. Banjaluka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 P 305859 22 Rev od 5. aprila 2022. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „UniCredit Bank“ a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant), koji zastupa Senad Pizović, advokat iz Sarajeva, podnio je 15. juna 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 305859 22 Rev od 5. aprila 2022. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 305859 21 Gž 2 od 1. decembra 2021. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 305859 20 P 2 od 25. maja 2021. godine.
Uvodne napomene
2. Presudom Općinskog suda od 16. oktobra 2009. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda od 9. juna 2010. godine, obavezan je apelant da tužiteljici u tom postupku (u daljnjem tekstu: S. P.) isplati ukupan iznos od 172.042,80 KM.
3. S. P. kao zajmoprimac i B. M. kao zajmodavac zaključili su ugovor o zajmu od 9. jula 2010. godine kojim se B. M. obavezao da će S. P. dati u zajam iznos od 125.000,00 KM, a da će ona pozajmicu vratiti prijenosom potraživanja koja ima prema apelantu iz prethodne tačke ove odluke.
4. B. M. i S. P. su obavijestili apelanta da su zaključili ugovor o zajmu iz prethodne tačke, te je apelant dopisom od 27. jula 2010. godine obavijestio S. P. da je na račun B. M. uplatio iznos po osnovu presude Općinskog suda od 16. oktobra 2009. godine.
5. Presudom Vrhovnog suda od 15. decembra 2011. godine preinačene su nižestepene presude iz tačke 2. ove odluke tako što je tužbeni zahtjev S. P. odbijen kao neosnovan.
Postupak u kojem su donesene osporene presude
6. Presudom Općinskog suda, donesenom u ponovnom postupku, odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi (B. M., vidi uvodne napomene) da mu, na ime stjecanja bez osnova isplati novčani iznos preciziran u izreci presude, sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka.
7. Sud je u obrazloženju ukazao da je apelant u tužbi naveo da je presudom Vrhovnog suda od 15. decembra 2011. godine odbijen tužbeni zahtjev S. P. (vidi tačku 5. ove odluke) tako da je ugovor o zajmu (vidi tačku 3. ove odluke) postao ništavan u smislu člana 52. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Dalje, ukazao je da apelant smatra da je stoga otpao i pravni osnov za isplatu novca pa je tuženi dužan da apelantu vrati iznos koji mu je apelant platio budući da je S. P. na njega prenijela svoje potraživanje, u smislu odredbe člana 214. ZOO-a. Sud se pozvao na odredbe člana 444. stav (2) ZOO-a, te je ukazao da u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredaba čl. 210. i 214. ZOO-a na koje se pozvao apelant. Naime, sud je naveo da se u konkretnom slučaju radilo o ustupanju potraživanja radi naplaćivanja, u smislu odredaba člana 444. stav (2) ZOO-a, te da tuženi nije ništa stekao bez osnova.
8. Presudom Kantonalnog suda apelantova žalba je odbijena kao neosnovana. Kantonalni sud je u obrazloženju prihvatio činjenična i pravna utvrđenja prvostepenog suda.
9. Osporenom presudom Vrhovnog suda apelantova revizija je odbijena kao neosnovana. Sud je u obrazloženju ukazao da u razrješenju spornog odnosa treba poći od prave volje ugovornih strana, te se pozvao na odredbe člana 444. st. (1) i (2) ZOO-a. Sud je ukazao da je stavom (1) navedenog člana ZOO-a uređeno ustupanje umjesto ispunjenja, a da je stavom (2) istog člana ZOO-a uređeno ustupanje radi naplaćivanja. Prema tim odredbama, kada dužnik umjesto ispunjenja svoje obaveze ustupi povjeriocu svoje potraživanje ili jedan njegov dio, zaključenjem ugovora o ustupanju dužnikova obaveza se gasi do iznosa ustupljenog potraživanja. Međutim, kada dužnik ustupi svome povjeriocu svoje potraživanje samo radi naplaćivanja, njegova se obaveza gasi, odnosno smanjuje tek kad povjerilac naplati ustupljeno potraživanje. Sud je naveo da su tuženi i S. P. u okviru ugovora o zajmu zaključili ugovor o ustupanju radi naplaćivanja iz člana 444. stav (2) ZOO-a. Naime, istakao je da je u ugovoru o zajmu jasno navedeno da se prijenos potraživanja vrši u svrhu naplate potraživanja i da S. P. kao zajmoprimac odgovara B. M. kao zajmodavcu za postojanje i naplativost ustupljenog potraživanja. Osim toga, kako je istakao sud, to proizlazi i iz sporazuma o reguliranju međusobnih odnosa koji su tuženi i S. P. zaključili nakon toga. Naime, u tom sporazumu navedeno je da je tuženi predao S. P. cjelokupno naplaćeni iznos, te da je ona iz tog iznosa vratila zajam tuženom, a ostatak naplaćenog iznosa je zadržala za sebe. Također, u punomoći koju je S. P. dala tuženom izričito je naznačeno da se tuženi ovlašćuje da lično naplati njeno potraživanje. Sud je zaključio da reguliranjem međusobnih odnosa tuženog i S. P. na taj način nije nastao dužničko-povjerilački odnos između tuženog i apelanta. Pri tome je ukazao da to što je kasnije otpao pravni osnov po kojem je apelant tuženom uplatio određeni iznos novca ne znači da je tuženi nešto stekao bez osnova i da apelant po tom osnovu uživa sudsku zaštitu prema članu 210. stav (1) ZOO-a.
10. Sud je naveo da nije osnovan ni apelantov prigovor da se donošenjem presude Vrhovnog suda od 15. decembra 2011. godine smatra ništavnim ugovor o zajmu zaključen između tuženog i S. P., u smislu člana 52. ZOO-a, odnosno da ne postoji osnov za takav ugovor. U vezi s tim, sud je naveo da je navedeni ugovor o zajmu imao dopušten osnov (čl. 51. i 52. ZOO-a) i da su se prava i obaveze tuženog i S. P. nakon zaključenja tog ugovora mogli prosuđivati u skladu s njegovim odredbama i zaključenim sporazumom između tih lica, a ne apelanta.
11. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da je presudom Vrhovnog suda od 15. decembra 2011. godine odbijen tužbeni zahtjev S. P. tako da je ugovor o zajmu i ustupanju potraživanja postao ništavan, u smislu člana 52. ZOO-a. Dalje, apelant smatra da je stoga otpao i pravni osnov za isplatu novca pa je tuženi dužan da apelantu taj iznos vrati sa zakonskim zateznim kamatama jer je S. P. na njega prenijela svoje potraživanje, u smislu odredbe člana 214. ZOO-a.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
13. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
14. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
15. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
16. U odnosu na navode o povredi apelantovih prava, koji se u suštini odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
17. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naime, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi dovoljno obrazložili da je apelantov tužbeni zahtjev odbijen zato što se u konkretnom slučaju radilo o ustupanju potraživanja radi naplaćivanja, u smislu odredaba člana 444. stav (2) ZOO-a, te da nije bilo mjesta primjeni instituta stjecanja bez osnova na kojem je apelant insistirao. Naročito, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, dovodeći u vezu utvrđeno činjenično stanje s relevantnim odredbama ZOO-a, detaljno obrazložio zašto su neosnovani apelantovi prigovori koje on ponavlja i u apelaciji (vidi tač. 9. i 10. ove odluke). Osim toga, apelant ne navodi niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.
18. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
19. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
20. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman