Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2704/22 (Instittu za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja)

Odluka donesena 16. 04. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pasivna legitimacija
  • Isplata duga
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Javna vlast
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2704/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 04. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 16. aprila 2026. godine, u predmetu broj AP-2704/22, rješavajući apelacije Instituta za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje je podnio Institut za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine br. 65 0 Ps 478717 21 Rev od 28. marta 2022. godine i 65 0 Ps 384163 22 Rev od 14. aprila 2022. godine zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. Institut za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja (u daljnjem tekstu: apelant), koji zastupa Zajednička advokatska kancelarija „Paponja i Cvjetković“ iz Mostara, podnio je 15. jula 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 478717 21 Rev od 28. marta 2022. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Ps 478717 17 Pž od 1. septembra 2021. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Ps 478717 14 Ps od 20. januara 2017. godine. Ova apelacija je zavedena pod brojem AP-2704/22.

2. Apelant, kojeg zastupa isti punomoćnik, podnio je 15. jula 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 384163 22 Rev od 14. aprila 2022. godine, Presude Kantonalnog suda broj 65 0 Ps 384163 16 Pž od 13. oktobra 2021. godine i Presude Općinskog suda broj 65 0 Ps 384163 13 Ps od 29. marta 2016. godine. Ta apelacija je zavedena pod brojem AP-

2705/22.

Spajanje predmeta

3. Budući da se apelacijama iz prethodnih tačaka ove odluke pokreće isto činjenično i pravno pitanje, Ustavni sud je, u smislu člana 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2704/22.

Uvodna napomena

4. Klinički centar Univerziteta u Sarajevu (u daljnjem tekstu: KCUS) i Institut za ocjenjivanje radne sposobnosti u oblasti penzijskog i invalidskog osiguranja RBiH (u daljnjem tekstu: apelantov pravni prednik) zaključili su 13. oktobra 2003. godine ugovor o zakupu na određeno vrijeme, do 31. marta 2010. godine (u daljnjem tekstu: ugovor o zakupu). Predmet ugovora o zakupu bio je poslovni prostor na adresi Ulica Branislava Đurđeva broj 12, ukupne površine 722,66 m2, po cijeni od 25,00 KM/m². Relevantne činjenice

5. Presudama Općinskog suda obavezan je apelant da tužiocu KCUS-u na ime duga isplati novčane iznose sa zakonskim zateznim kamatama za određene periode, sve kako je navedeno u izrekama presuda. Sud je u obrazloženjima odluka naveo da je u postupcima utvrđeno da je apelant nakon 31. marta 2010. godine nastavio koristiti poslovni prostor iz prethodne tačke ove odluke. Također, naveo je da apelant u spornom periodu tužiocu nije plaćao ugovorenu zakupninu niti bilo kakvu drugu naknadu. Imajući to u vidu, sud je zaključio da je tužiočev tužbeni zahtjev za isplatu zakupnine za sporne periode osnovan. Stoga, sud je na osnovu odredbi člana 124. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) u vezi sa čl. 567. i 583. navedenog zakona, te člana 19. stav (1) Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija obavezao apelanta na plaćanje duga.

6. Presudama Kantonalnog suda apelantove žalbe su odbijene kao neosnovane.

7. Osporenim presudama Vrhovnog suda odbijene su apelantove revizije. U obrazloženju odluka sud je naveo da su pravilno nižestepeni sudovi odbili apelantov prigovor nedostatka pasivne legitimacije. U vezi s tim, sud je istakao da je tačan apelantov navod da je presudom Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine utvrđeno da Uredba o postupku medicinskog vještačenja i osnivanja Instituta za medicinsko vještačenje (u daljnjem tekstu: uredba) nije u saglasnosti s Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Međutim, istakao je da je upravo zbog toga 2007. godine usvojen Zakon o osnivanju Instituta za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja (u daljnjem tekstu: Zakon). Dalje, ukazao je da je odredbama člana 30. Zakona propisao da apelant, koji je osnovan u skladu sa Zakonom, preuzima od Instituta za medicinsko vještačenje, osnovanog u skladu sa uredbom, između ostalog, poslovni prostor. Također je ukazao da je odredbama člana 6. Zakona propisano da je sjedište apelanta u istom poslovnom prostoru, na adresi Ulica Branislava Đurđeva broj

12. Stoga, sud je naveo da je postojao kontinuitet prava i obaveza, odnosno pravno sljedništvo između apelanta i apelantovog pravnog prednika kao sektora u okviru Federalnog Zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje. Osim toga, sud je ukazao da je apelant osnovan radi obavljanja bitno istovrsnih poslova koje je obavljao njegov pravni prednik, pri čemu je apelant od pravnog prednika preuzeo sve ljudske i materijalne resurse, u skladu s relevantnim odredbama Zakona.

8. Dalje, sud se pozvao na odredbe člana 33. stav (1) Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija kojima je propisano da se ugovor o zakupu zaključen na određeno vrijeme smatra, po isteku tog vremena, prešutno obnovljenim na neodređeno vrijeme ako zakupac i poslije vremena na koje je ugovor bio zaključen nastavi koristiti poslovnu prostoriju, a zakupodavac se tome ne protivi. U vezi s tim, sud je naveo da je ugovor o zakupu prešutno prerastao u ugovor o zakupu na neodređeno vrijeme i da, pri tome, nije kasnije otkazan niti raskinut. Osim toga, sud je naveo da apelant nije dokazao da je ugovor o zakupu protivan načelima društvenog uređenja, prirodnim propisima ili moralu društva (član 103. stav (1) ZOO-a), u kojem slučaju bi sudovi bili dužni odbiti ispunjenje obaveze iz ništavnog ugovora, niti je dokazao da je pravomoćnom presudom suda utvrđena ništavnost tog ugovora. Također, sud je naveo da apelant neosnovano ukazuje na pogrešnu primjenu odredbi člana 219. ZOO-a kojim je propisana obaveza plaćanja naknade za upotrebu tuđe stvari. Naime, sud je naveo da čak i ako bi se prihvatila revizijska tvrdnja da je ugovor o zakupu otkazan, apelant je, u smislu navedenih odredbi ZOO-a, bio dužan platiti tužiocu naknadu za upotrebu tuđe stvari u visini tržišne zakupnine koja se u tom mjestu plaća za takve prostorije. Pri tome, ukazao je da je zakupnina u istom mjesečnom iznosu plaćana do 31. marta 2010. godine, pri čemu apelant nije tražio njeno sniženje zbog eventualno izmijenjenih okolnosti. Osim toga, istakao je da apelant tokom postupka nije iznio ni tvrdnju niti dokaz da je tržišna visina zakupnine konkretnog poslovnog prostora niža od navedenog novčanog iznosa zakupnine. Apelacioni navodi

9. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant u suštini ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupaka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da su sudovi pogrešno odlučili o njegovom prigovoru nedostatka pasivne legitimacije. U vezi s tim ističe da on nema nikakvu vezu s Federalnim zavodom za penzijsko i invalidsko osiguranje, a ugovor o zakupu je zaključio Institut za ocjenjivanje radne sposobnosti u oblasti penzijskog i invalidskog osiguranja RBiH. Dalje navodi da je taj ugovor protivan moralu, savjesnosti i poštenju. Osim toga, smatra da su sudovi u konkretnom slučaju pogrešno primijenili odredbe člana 219. ZOO-a i da je tužilac bio dužan da finansijskim vještačenjem dokazuje visinu naknade za korištenje tuđe stvari, u smislu navedenih odredbi ZOO-a.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

11. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

12. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud primjećuje da je apelant, po svojoj strukturi, u poziciji kao nosioci javne vlasti. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, državni organi i javna preduzeća kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, ali ne i iz Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP-39/03 od 27. februara 2004. godine, tač. 14. i 15. i AP-3444/19 od 7. aprila 2021. godine, tačka 28, objavljene na www.ustavnisud.ba). Međutim, primjenjivi standardi su isti.

14. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud slijedi i prilikom ispitivanja apelacija nosilaca javne vlasti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

15. Dalje, Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42−45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

16. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporenih odluka dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Ustavni sud naročito zapaža da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne propise, detaljno odgovorio na apelantove navode koje on ponavlja i u apelaciji. Također, apelant ne navodi niti Ustavni sud zapaža da je u provedenim postupcima prekršena neka procesna garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje. Osim toga, apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

17. Imajući u vidu sve navedeno te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ničega što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2704/22 (Instittu za medicinsko… | Sudska praksa | Aktio