Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2937/22 (M. M.)

Odluka donesena 14. 05. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Upravni postupak
  • Invalidnina
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2937/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 05. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 14. maja 2026. godine, u predmetu broj AP-2937/22, rješavajući apelaciju Muhameda Mahmića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Muhameda Mahmića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 04 0 U 010890 19 Uvp od 1. aprila 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Muhamed Mahmić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kaknja, kojeg zastupa Mladen Veseljak, advokat iz Zenice, podnio je 26. jula 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 04 0 U 010890 19 Uvp od 1. aprila 2022. godine.

2. Rješenjem JU Centra za socijalni rad Kakanj (u daljnjem tekstu: Centar) broj 06-35-37-

20/2009 od 8. januara 2019. godine odbijen je apelantov zahtjev za priznavanje prava na ličnu invalidninu, dodatak za njegu i pomoć od drugog lica i ortopedski dodatak, zbog neispunjavanja zakonskih uslova za priznavanje prava.

3. U obrazloženju rješenja, Centar je naveo da je Institut za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja Sarajevo, Odjeljenje za prvostepeni postupak medicinskog vještačenja u Zenici (u daljnjem tekstu: Odjeljenje za prvostepeni postupak) donijelo nalaz, ocjenu i mišljenje od 24. decembra 2018. godine. Ukazao je da je Odjeljenje za prvostepeni postupak navelo da kod apelanta postoji oštećenje organizma od 70 %, te da ne postoji potreba za njegom i pomoći drugog lica, kao ni ortopedskim dodatkom. U vezi s tim, Centar je ukazao da je odredbom člana 18. b Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom (u daljnjem tekstu: Zakon o osnovama socijalne zaštite) propisano da prava utvrđena zakonom mogu ostvariti lica sa invaliditetom, sa utvrđenim procentom oštećenja organizma u visini od 90 i 100 %. Imajući u vidu navedeno, Centar je zaključio da apelant ne ispunjava uslove za priznavanje navedenih prava.

4. Rješenjem Federalnog ministarstva rada i socijalne politike (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 06-35/19-54/19-ĐN od 28. marta 2019. godine odbijena je apelantova žalba podnesena protiv prvostepenog rješenja.

5. U obrazloženju rješenja, Ministarstvo je navelo da je spis predmeta dostavilo Institutu za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja Sarajevo, Odjeljenju za drugostepeni postupak medicinskog vještačenja u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Odjeljenje za drugostepeni postupak), radi donošenja konačnog nalaza, ocjene i mišljenja o apelantovom oštećenju organizma. U vezi s tim, navelo je da je Odjeljenje za drugostepeni postupak, nakon neposrednog pregleda apelanta i uvida u kompletnu medicinsku dokumentaciju, donijelo nalaz, ocjenu i mišljenje od 12. februara 2019. godine, u kojem je potvrdilo stepen apelantovog oštećenja organizma.

6. Presudom Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 04 0 U 010890 19 U od 20. juna 2019. godine odbijena je apelantova tužba podnesena protiv drugostepenog rješenja.

7. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je naveo da je održao usmenu javnu raspravu, na kojoj je pristupio apelantov punomoćnik. Dalje je naveo da je Odjeljenje za drugostepeni postupak donijelo nalaz, ocjenu i mišljenje u kojem je dalo potpunu, jasnu i dovoljno obrazloženu ocjenu apelantovog oštećenja organizma, u skladu sa pravilima medicinske struke i važećim propisima, te pravilnom primjenom Liste invaliditeta od 31. marta 2010. godine i Uputstva za primjenu Liste invaliditeta.

8. Presudom Vrhovnog suda odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke.

9. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je naveo da je apelantu omogućeno da učestvuje u postupku. Naime, ukazao je da je apelant pred Odjeljenjem za prvostepeni i drugostepeni postupak neposredno pregledan, te da mu je data mogućnost da dostavi cjelokupnu medicinsku dokumentaciju i da se očituje na nalaz, ocjenu i mišljenje Odjeljenja za prvostepeni i drugostepeni postupak. Osim toga, ukazao je da je apelant tvrdio da su mu ranije, na osnovu rješenja Centra od 22. oktobra 2009. godine, priznata navedena prava po osnovu oštećenja organizma od 100 %. Međutim, ukazao je da je ovo pitanje raspravio Kantonalni sud na javnoj raspravi, te da je utvrdio da su apelantu ta prava prestala rješenjem Centra od 18. aprila 2011. godine. U vezi s tim je ukazao da je protiv tog rješenja apelant izjavio žalbu, koja je odbijena rješenjem Ministarstva od 16. septembra 2011. godine. Imajući to u vidu, sud je zaključio da se u ovom upravnom sporu ne može baviti povredama prava u tom ranijem postupku.

10. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da su mu rješenjem Centra od 22. oktobra 2009. godine bila priznata navedena prava po osnovu oštećenja organizma od 100 %, a da su mu rješenjem Centra od 8. januara 2019. godina ta prava ukinuta. Apelant navodi da mu nije omogućeno da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima koje su važne za rješavanje spora. Takođe navodi da je pregled obavljen samo formalno, te da u postupku nije pravilno utvrđen njegov stepen oštećenja organizma.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi sa tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03) .

13. U odnosu na apelantove navode da mu nije omogućeno da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima koje su važne za rješavanje spora, Ustavni sud smatra da apelant ukazuje na kršenje načela ravnopravnosti stranaka u postupku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da princip ravnopravnosti stranaka podrazumijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet, uključujući i iznošenje dokazne građe, pod uslovima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud za ljudska prava, Letinčić protiv Hrvatske, presuda od 3. maja 2016. godine, predstavka broj 7183/11, tačka 48.). U konkretnom slučaju, Ustavni sud uočava da iz obrazloženja osporenih odluka slijedi da su Odjeljenja za prvostepeni i drugostepeni postupak donijeli nalaz i mišljenje na osnovu medicinske dokumentacije o liječenju i neposrednog pregleda apelanta. Ustavni sud posebno zapaža da je Kantonalni sud održao javnu raspravu u prisutnosti apelantovog punomoćnika. Dakle, proizlazi da je apelant nesporno imao priliku da učestvuje u postupku, odnosno da neosnovano prigovara da mu nije omogućeno da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima tj. da je povrijeđeno načelo ravnopravnosti stranaka u postupku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

14. Dalje, apelant smatra da su redovni sudovi i organi uprave proizvoljno utvrdili činjenice i proizvoljno primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

15. Vraćajući se na konkretan predmet, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi i organi uprave, pozivajući se na relevantne odredbe zakona, u obrazloženju odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno „nerazumna“. Naročito, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi i organi uprave utvrdili da apelant ne ispunjava zakonske uslove za priznavanje prava na ličnu invalidninu, dodatak za njegu i pomoć od drugog lica i ortopedski dodatak jer njegov utvrđeni stepen oštećenja organizma nije u procentu koji je propisan odredbom člana 18. b Zakona o osnovama socijalne zaštite da bi apelant mogao ostvariti traženo pravo. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud detaljno obrazložio apelantove prigovore koje ponavlja i u apelaciji i ocijenio ih je neosnovanim (vidi činjenični dio ove odluke). Takođe, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Osim toga, apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

16. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2937/22 (M. M.) | Sudska praksa | Aktio