Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-175/22 (H. D.)

Odluka donesena 27. 11. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Dokazni postupak
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-175/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 11. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. novembra 2025. godine, u predmetu broj AP-175/22,rješavajući apelaciju Harisa Džabije, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Harisa Džabije podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 K 877786 21 Kž 6 od 14. novembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Haris Džabija (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Adna N. Dobojlić Ucoglan, advokat iz Sarajeva, podnio je 14. januara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 K 877786 21 Kž 6 od 14. novembra 2021. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 K 877786 21 K od 6. jula 2021. godine apelant je proglašen krivim da je počinio kazneno djelo razbojništva iz člana 289. stav 1. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBIH) u vezi člana 31. KZFBiH, pa je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. U obrazloženju presude je navedeno da su tijekom postupka provedeni dokazi optužbe i obrane. Sud je poklonio vjeru iskazu oštećenog N. D, kojeg je ocijenio uvjerljivim, jasnim, logičnim i istinitim. Dalje, sud je naveo da je na glavnom pretresu svjedok N. S. u cijelosti osporio iskaz koji je dao u istrazi, navodeći da je iskaz već bio pripremljen od policije i da su mu policajci rekli da će, ukoliko ne bude potpisao izjavu, i sam završiti u pritvoru. Sud je poklonio vjeru iskazu koji je ovaj svjedok dao u istrazi, budući da je utvrdio da je prijatelj optuženima i da je izjavu izmijenio na glavnom pretresu u namjeri da ih zaštiti, te umanji, ili potpuno isključi njihovu kazneno-pravnu odgovornost. Pri tome je istaknuto da je svjedok prilikom davanja iskaza u istrazi poučen od strane policijskih službenika da može pročitati iskaz, kao i da je svjedok izjavio da nema primjedbi na sadržaj iskaza te ga potpisao. Dodatni razlog zbog kojega je sud poklonio vjeru iskazu ovog svjedoka iz istrage su iskazi policijskih službenika S. B. i S. D, koji su prisustvovali ispitivanju. Sud je poklonio vjeru iskazima policijskih službenika, koji su opisali tijek saslušanja, navodeći da je svjedok, poučen o svim pravima, ispričao cjelokupni tok događaja od početka do kraja, te su policijski službenici tek nakon informacija koje su dobili iz iskaza ovog svjedoka došli do relevantnih saznanja o događaju koji je predmet ovog postupka.

3. Odlučujući o prijedlogu dokaza obrane sud je, rukovodeći se kriterijem relevantnosti i procesnog značaja, odlučio djelomično usvojiti predložene dokaze. Sud je, u skladu sa odredbom člana 278. stav 2. ZKP FBIH, odbio apelantov prijedlog da se kao dokazi na glavnom pretresu pribave podaci od BH Telecoma o pozivima s određenog broj telefona. Također odbijen je prijedlog da se pribave evidencije s graničnog prijedloga Uvac između BiH i Srbije, kao i da se pribave podaci od Western Union. Sud smatrao da se navedeni dokazi odnose na dokazivanje apelantovog alibija, konkretno da se apelant u vrijeme izvršenja kaznenog djela nalazio u Novom Pazaru. Međutim, imajući u vidu činjenicu da je usvojen apelantov prijedlog da se na okolnost pokušaja dokazivanja alibija pozovu određeni svjedoci koji su dali iskaze na glavnom pretresu, kao i da su kao dokazi provedeni video snimci sa nadzornih kamera i potvrda hotela u Novom Pazaru, te putni nalozi firme „Epoksim“ d.o.o. Sarajevo, sud je smatrao da je dozvolio dovoljan broj dokaza na okolnost apelantovog alibija i da drugi predloženi dokazi ne bi doveli do drugačije odluke suda. Osim toga, sud je obrazložio da bi njihovo provođenje znatno odugovlačilo ovaj kazneni postupak.

4. Osporenom presudom Kantonalnog suda odbijena je apelantova žalba. U obrazloženju presude sud je utvrdio da, suprotno apelantovim žalbenim navodima, u osporenoj presudi nema bitnih povreda odredaba kaznenog postupka na koje je ukazao (povreda prava na obranu zbog odbijanja prijedloga odbrane za izvođenje dokaza i ocjene iskaza svjedoka obrane, te da je presuda nerazumljiva). Kantonalni sud je ukazao da je odbijanje prijedloga obrane za izvođenje predloženih dokaza bilo osnovano, jer bi i po ocjeni drugostupanjskog suda izvođenje tih dokaza odugovlačilo postupak, pri čemu to ne bi razjasnilo okolnosti kritičnog događaja niti dovelo u sumnju dokaze tužiteljstva. U pogledu apelantovog alibija, Kantonalni sud je ukazao da dokazi obrane nisu doveli u sumnju iskaz oštećenog, naročito zbog toga što oštećeni nije poznavao apelanta, nego je kritične prilike obavljao svoj redovni posao da bi došao sa dostavnim vozilom na traženu adresu, razgovarao na telefon sa nepoznatom osobom radi preciziranja dolaska na adresu, kada je napadnut od apelanta i drugog optuženika u ovom postupku, te su mu otuđene stvari koje je imao kod sebe i u vozilu. Sud je istakao da je, suprotno apelantovim navodima u pogledu iskaza oštećenog i apelantovog alibija, u osporenoj presudi pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje. Ovi iz razloga što su se, kada je krenula potraga za apelantom, odlučujuće činjenice odnosile na detaljan opis oštećenog kako izgleda apelant, što u potpunosti derogira teoriju odbrane koja se odnosi na apelantov alibi. Kantonalni sud je ocijenio neutemeljeni apelantove navode da su se utvrđene činjenice pred prvostupanjskim sudom tumačile u korist optužbe, suprotno objektivnoj ocjeni dokaza. Osim toga, istaknuto je da u prvostupanjskoj presudi nema nedostataka ni u pogledu primjene materijalnog prava.

5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio tijekom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi u postupku u kojem je donesena osporena odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i, uslijed toga, pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito je ukazao da drugostupanjski sud nije adekvatno analizirao apelantove žalbene navode. Naime, apelant tvrdi da je prvostupanjska presuda utemeljena „na neutvrđenim bitnim činjenicama te povredi prava na obranu, a ni na jedno od tih nije u drugostepenoj presudi adekvatno odgovoreno“. Ukazao je da je u žalbi problematizirao odluku prvostupanjskog suda da odbije njegov prijedlog za prikupljanje i izvođenje dokaza koji bi ukazali na stvarno stanje u odnosu na apelanta, što je prvostupanjski sud odbio „bez adekvatnog obrazloženja“, a drugostupanjski sud konstatirao da je takva odluka prvostupanjskog suda pravilna. Smatra da je sud na takav način donio odluku da su dokazi tužilaštva dovoljni, narušavajući načelo jednakosti stranaka u postupku. Također, apelant problematizira odluku suda da pokloni vjeru iskazu oštećenog N. D, kao i odluku da se kao dokaz prihvati iskaz N. S. koji je dao u istrazi, a ne onaj koji ovaj svjedok dao na glavnom pretresu.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Europske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. s daljnjim referencama objavljena na www.ustavnisud.ba).

9. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je prvostupanjski sud u obrazloženju presude dao relevantne razloge za svoju odluku, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Preispitujući tu presudu povodom apelantove žalbe, Kantonalni sud je apelantove prigovore o povredi načela jednakosti stranaka u postupku i povredi prava na obranu ocijenio neutemeljenima. Kantonalni sud je ocijenio da tijekom prvostupanjskog postupka ove povrede nisu počinjene, budući da je usvojena većina apelantovih dokaznih prijedloga, dok je za one koje su odbijeni, dano valjano obrazloženje o tome zašto njihovo provođenje ne bi moglo dovesti do drugačije odluke suda. Kantonalni sud je utvrdio da je prvostupanjski sud pravilno ocijenio dokaze, uključujući i iskaze oštećenog i svjedoka obrane i optužbe, te da je činjenično stanje pravilno utvrđeno. Pri tome, apelant nije naveo, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Europske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.

10. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-175/22 (H. D.) | Sudska praksa | Aktio